MAGAZIN KULJISprof. dr.sc. Marita Brčić Kuljiš/Ph.D. Full ProfessorOdsjek za filozofiju/Department of PhilosophyCentar za istraživanje i edukaciju u području ljudskih prava/ Center for Human Rights Research and EducationSveučilište u Splitu, Filozofski Fakultet

prof. dr.sc. Marita Brčić Kuljiš

15.11.2026., 7:53
MARITA BRČIĆ KULJIŠ

Čim se naruši jedno ljudsko pravo, poput domina ruše se sva prava

Prema izvješćima Amnesty Internationala i Ujedinjenih naroda za 2026. godinu, stanje ljudskih prava u svijetu obilježeno je brojnim krizama, sukobima i rastućim pritiscima na demokratske i rodne slobode...

O čemu danas govorimo kad govorimo o ljudskim pravima - upitali smo prof. dr. sc. Maritu Brčić Kuljiš, voditeljicu Centra za istraživanje i edukaciju u području ljudskih prava na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

- Kada govorimo o ljudskim pravima, uvijek govorimo o pravima koja pripadaju čovjeku upravo na temelju toga što je čovjek. Formalno-pravno, riječ je o dogovorenim pravima koja su proizvod međunarodnog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata. Stoga je danas najveća ugroza vjerodostojnosti same ideje ljudskih prava duboka napuklina upravo u tom međunarodnom poretku. S tim su povezane i autoritarne sjene koje su se ozbiljno nadvile nad globalni svijet i koje poništavaju neka dostignuća u prakticiranju ljudskih prava (tu su posebno ugrožena prava žena), ali i suvremene tehnologije koje provode nadzor i kontrolu, čime uzurpiraju pravo na privatnost te suptilno ograničavaju i niz drugi temeljnih prava. Sve navedeno ozbiljno ugrožava ne samo praksu nego i samu ideju ljudskih prava. Ipak, paradoksalno je to što mi, povijesno gledajući, živimo u vremenu koje najsnažnije promiče i podržava ljudska prava.

UNIVERZALNOST PRAVA

Na koji način društvene strukture (poput klase, roda i rase) utječe na to tko u stvarnosti može konzumirati svoja ljudska prava, a tko ostaje marginaliziran? S tim u vezi, jesu li univerzalna ljudska prava doista univerzalna ili su proizvod zapadnjačke kulture koji se nameće ostatku svijeta?

- Ljudska prava jesu proizvod zapadnjačke kulture odnosno crpe svoj temelj iz kršćanstva jer je kršćanstvo prvo artikuliralo ideju o prirođenoj jednakosti i prirođenoj slobodi. No ljudska prava su se već odavno riješila religijskog utemeljenja na način da ih je već sama Francuska revolucija sekularizirala, odnosno učinila ih ljudskim, a Američka revolucija dodatno je zatražila suglasnost kada je Thomas Jefferson, američki predsjednik, rekao: "Mi smatramo da su ove istine očite", odnosno da su svi ljudi stvoreni jednaki nije istina samo po sebi, nego traži naš pristanak i našu suglasnost. I onda je to doživjelo vrhunac donošenjem Opće deklaracije, koja ljudska prava temelji u dostojanstvu čovjeka. To što su nastala na Zapadu, ne znači nužno da ne mogu biti univerzalna. Ipak, njihova univerzalnost nije u tome što su nastala na Zapadu, nego upravo u tome što zagovaraju univerzalno prihvaćanje čovjeka kao čovjeka. To što ih neke kulture ili civilizacije ne prihvaćaju zbog različitih razloga, ne umanjuje njihovu univerzalnost, prema kojoj svaki pojedinac zaslužuje jednaku dozu poštovanja upravo zbog toga što je ljudsko biće.

Međutim, puno je veći problem što se univerzalnost, ni nakon donošenja Opće deklaracije 1948., nije shvaćala univerzalno, nego je iz prava na prakticiranje ljudskih prava isključivala ljude na temelju rase, spola, nacionalne i/ili etničke pripadnosti. I to se događalo u demokratskim uređenjima. Danas, dok pratimo prosvjede po Europi i svijetu, trebamo se sjetiti prosvjeda 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, koji su, među ostalim zahtjevima, tražili i da se univerzalnost deklarirana u Općoj deklaraciji stavi u praksu. Na tom polju borba traje i dalje, iako je koncept liberalne demokracije, shvaćene kao vladavina većine uz zaštitu prava manjina, stvorio pravni okvir da demokratska većina ne može donijeti odluku koja će dovesti u pitanje ljudsko pravo manjine.

Svako manjinsko pravo zapravo snaži univerzalnost ljudskih prava. Prava manjina nisu dodatna ili ekstra prava, nego prava koja omogućavaju realizaciju ljudskih prava. Treba napomenuti kako su žene još uvijek najveća manjina u liberalnim demokracijama i zato je potrebno, pogotovo danas, kada na prava žena nasrću sa svih strana, stalno ponavljati kako su "prava žena ljudska prava".

Treba također napomenuti kako ljudska prava nisu zamrznuta u vremenu, nego se razvijaju, dopunjavaju, a, što je najvažnije, trebamo ih kontinuirano i sustavno podržavati, jer čim padne snaga jednog ljudskog prava, kao domino ruše se sva prava.

S obzirom na aktualne masovne prosvjede diljem Europe, jesu li takve manifestacije nezadovoljstva, između ostalog, rezultat narušenih ljudskih prava, prava na rad, socijalnu sigurnost, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i primjereni životni standard?

- Kao jedna od temeljnih poruka koja se može čuti s prosvjeda diljem Europe jest kako liberalna demokracija nije ispunila očekivanja. Očekivanja su uvijek velika, pogotovo ako su u pitanju ideali, ali u slučaju europske, a i svjetske liberalne demokracije ona su se poskliznula na najosjetljivije aspekte, a to su meritokratski princip i ekonomska nejednakost. Istraživanja pokazuju da u liberalnim demokracijama sve više raste jaz između bogati i siromašnih, da se bogati sve više bogate, a siromašni sve više osiromašuju. I to siromaštvo nije, kako ga često prikazuju, u obliku luksuznog siromaštva, odnosno da žele, što bi se u narodu reklo, kruha preko pogače, nego je riječ o egzistencijalnom siromaštvu. Uzmimo samo kao primjer "energetsko siromaštvo", odnosno da si ljudi ne mogu priuštiti grijanje tijekom zime. U EU-u prosječno 9,2 % stanovništva ne može sebi priuštiti grijanje tijekom zime, a među državama s najvećim brojem ljudi koji pate od energetskog siromaštva su Francuska, Španjolska, Portugal itd. Uzela sam energetsko siromaštvo kao primjer jer je ono najsnažniji pokazatelj općeg siromaštva u društvu. I sada promislite, ako je ono toliko izraženo u EU-u, koji još uvijek zagovara neki oblik socijalne države, kako je tek u drugim dijelovima svijeta. S obzirom na to da je Francuska prema BDP-u sedmo najbogatije gospodarstvo svijeta, onda se otvara pitanje kakva je to raspodjela bogatstva u toj državi kada više od 11 % stanovništva sebi ne može priuštiti grijanje. I nisu ugroženi samo nezaposleni, nego i zaposleni pojedinci koji svojim primanjima ne mogu osigurati dostojanstven život.

Taj sve veći jaz između bogatih i siromašnih onda ruši i ideal meritokracije, odnosno ideal prema kojem bi najsposobniji, najvrjedniji trebali imati mogućnost penjati se na "klasnoj" ljestvici i sebi omogućiti bolji život od onog koji su imali. No to se događa sve rjeđe. Odnosno, trud, rad i spremnost na odricanje više ne jamče bolji, kvalitetniji život i životne uvjete. Sve to utječe na društvene odnose i narušava povjerenje u liberalno-demokratski sustav. Svjedočimo kako se demokracija postupno pretvara u neku vrstu oligarhijsko-hijerarhijskog društva koje stvara nedodirljive elite. Tako je kroz povijest bilo i u feudalnim društvima. Danas nemamo, zahvaljujući ljudskim pravima, klasične kmetove, ali imamo demokratske, odnosno kmetove sa zajamčenim, a ne ostvarenim ljudskim pravima.

Politička stabilnost uvijek traži ekonomsku stabilnost. Davno je Aristotel rekao da je ravnoteža bogatstva i siromaštva ključna za stabilnost političke zajednice. Stoga ne iznenađuje što mladi prosvjeduju, jer su upravo oni najpogođeniji gubitkom nade da mogu uspjeti na temelju truda i rada. Uspjeti u ovom kontekstu znači imati temeljne uvjete za život, odnosno osigurana temeljna ljudska prava kao što je pravo na stanovanje, pravo na dostojanstven rad itd.

VIRTUALNA (NE)SLOBODA

U svijetu globalne komunikacijske dominacije na koji način digitalizacija, umjetna inteligencija i masovni nadzor ugrožavaju pravo na privatnost i slobodu govora u ovom našem, 21. stoljeću?

- Kada je stvoren internet, smatralo se da je stvoren savršen prostor gotovo apsolutne slobode izražavanja. Danas vidimo da je taj virtualni okoliš postao sve osim prostora slobode. I to je jedan od temeljnih argumenata zašto se provodi sustavan masovni nadzor. Svi smo mi pod nadzorom, odnosno svi su ljudi, ili bar svi oni koji imaju mobitele, računala itd., pod stalnim sustavnim masovnim nadzorom. I nije problem u nadzoru, jer smo mi nadzirani uvijek od države, ali je problem u tome što taj nadzor vrlo često provode privatne kompanije koje se prikupljenim podatcima koriste u različite i vrlo često nelegalne svrhe. Navedimo samo slučaj Cambridge Analytica i Facebook kao najpoznatiji primjer zlouporabe i neovlaštene prodaje podataka u povijesti. Tajno prikupljeni privatni podatci više od 87 milijuna korisnika Facebooka prodani su za kreiranje psiholoških profila glasača tijekom američkih predsjedničkih izbora i kampanje za Brexit. Dakle, nije riječ samo o filtar-mjehurićima koji nam olakšavaju snalaženje na internetu i na naše komentare o tome što želimo kupiti pred nas stavljaju linkove, web-stranice itd., nego o profiliranju ljudi u svrhu manipulacije.

Osim toga, nadzor se sada već iskorištava i u ratnim sukobima, i to sa zastrašujućim posljedicama. Uzmite kao primjer rat u Pojasu Gaze. U cijelom tom kontekstu izuzetno je važno naglašavati kako je vlasnička struktura tih tehnoloških divova koji provode masovni nadzor monopolizirana i kako je riječ o najbogatijim ljudima na svijetu. Dakle, njihovo bogatstvo nije samo u toj golemoj količini novca nego i u podatcima kojima mogu utjecati na naše živote, ali i svjetski poredak. Većina nas ima Instagram i FB (Meta), a dobro je poznato da je riječ o aplikacijama koje najviše prodaju podatke. Zato treba podizati svijest o tome. Samo svjesnost o nadzoru može donekle sačuvati naša prava i slobode te držati manipulaciju i nadzor pod kontrolom.

Čini se da je još jedan aspekt itekako važan... Kako klimatske promjene i ekološke krize stvaraju nove oblike kršenja ljudskih prava, posebno kroz fenomen klimatskih izbjeglica?

- Da, već sada na godišnjoj razini oko 30 milijuna ljudi svake godine napušta svoj dom zbog klimatskih promjena, a predviđa se da će se taj broj u idućim desetljećima još snažnije povećavati. Najveći broj takvih pojedinaca još uvijek ostaje na teritoriju svoje države, pa ih pravno označavamo kao "interno raseljene osobe". Klima se uvijek mijenjala, ali su danas te promjene, zbog ljudskog faktora, brže, intenzivnije i sa snažnijim posljedicama. Zakonodavstvo još uvijek ne prepoznaje kategoriju klimatskih izbjeglica, pa osobe koje napuštaju svoj dom zbog životne ugroze zbog klimatskih promjena ne mogu tražiti međunarodnu zaštitu i pomoć. Međutim, bolje je koristiti se pojmom "ekološke izbjeglice" kao širim pojmom, koji pokriva ugrozu života ne samo zbog klime, nego uključuje i zagađivanje zbog kojeg okoliš više nije prihvatljiv odnosno ugrožava život ljudi. Možemo kao primjer uzeti našu predivnu Liku i ekološku tragediju, ne katastrofu, nego tragediju, koja se dogodila u Gospiću, jer je i pravo na pitku vodu temeljno ljudsko pravo. Gledajući iz te perspektive svatko od nas je potencijalni ekološki izbjeglica/raseljena osoba.

UČENJE IZ POVIJESTI

Zaključno, što civilno društvo i obrazovni sustav mogu učiniti kako bi se svijest o ljudskim pravima integrirala u svakodnevnu kulturu, a ne samo u zakonske akte?

- Civilno društvo i (demokratsko) obrazovanje dva su stupa liberalne demokracije. Bez demokratskog obrazovanja, dakle obrazovanja koje u praksi podržava i promiče ideju ravnopravnosti i ljudskih prava, demokracija nema svijetlu budućnost. Isto je s civilnim društvom, jer bez jakog civilnog društva kao generatora promjena demokratskim putem nema ni demokracije ni artikulacije ljudskih prava. Oni su, osim što su aktivisti, i kontinuirani odgojitelji/korektori društva i potrebna im je široka podrška. Civilno društvo i obrazovni sustav mogu podizati svijest o ljudskim pravima samo uz našu pomoć i podršku.

Kad sve uzmete u obzir, kakav bi bio vaš završni komentar?

- Ljudska prava su upravo to - ljudska prava - mi smo ih kreirali, donijeli, dogovorili i njihova artikulacija i budućnost posve ovise o nama - ljudima. Mi smo ti koji bismo ih trebali živjeti i braniti. Povijest nam svjedoči kako nijedno pravo nije dano, nego je svako pravo rezultat borbe i ta borba se ne zaustavlja. Što više ljudi bude uključeno u tu borbu, i sama će snaga ljudskih prava rasti. n