U RH stopa rizika od siromaštva trenutačno iznosi 19,5 %, što znači da gotovo svaki peti stanovnik živi s prihodima ispod praga koji jamči dostojanstven život - navodi prof. dr. sc. Darko Ropac, te u nastavku svoga priloga, piše:

PROF. DR. SC. DARKO ROPAC 

- Kada se ovom podatku pribroje građani koji su u riziku od socijalne isključenosti, dolazimo do zabrinjavajućih 20,7 % populacije. Iza ovih hladnih statističkih podataka krije se surova svakodnevica stotina tisuća ljudi - od umirovljenika koji biraju između hrane i lijekova do radnika s minimalnim primanjima koji ne uspijevaju podmiriti osnovne režijske troškove. Siromaštvo u Hrvatskoj više nije marginalni problem, ono je postalo strukturno obilježje društva koje produbljuje regionalne razlike i uništava ljudsko dostojanstvo.

REGIONALNE NEJEDNAKOSTI

Gdje smo u usporedbi s EU-om? Hrvatska se s ukupnim pokazateljima nalazi neznatno ispod prosjeka EU-a, gdje stopa rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti iznosi 20,9 %. Zemlje s najnižim stopama rizika u EU-u, poput Češke (12 %) i susjedne Slovenije (14 %), posjeduju iznimno snažne socijalne mreže i stabilne sustave socijalnih transfera koji učinkovito amortiziraju ekonomske šokove. Na suprotnom su kraju ljestvice države poput Rumunjske (32 %), Bugarske (30 %) i Španjolske (27 %).

Ono što Hrvatsku odvaja od razvijenih članica EU-a je činjenica da je naš prag rizika od siromaštva postavljen na iznimno nisku razinu. Živjeti tik iznad tog praga u Hrvatskoj i dalje znači živjeti u oskudici, posebice u kontekstu rasta troškova života i inflacije.

Nažalost, regionalne nejednakosti unutar same zemlje drastično su izražene. Dok je u Gradu Zagrebu rizik od siromaštva ili socijalne isključenosti na niskoj razini od 12,4 % (što ga svrstava među uspješnije europske regije), u Panonskoj Hrvatskoj taj postotak skače na alarmantnih 30 %. Te brojke zorno pokazuju kako ekonomska i socijalna kohezija u zemlji funkcioniraju isključivo na papiru.

Koga pogađa siromaštvo? Unutar domaće demografske slike, siromaštvo ima vrlo jasno definirano lice. To je lice starije osobe, najčešće žene, koja živi sama u ruralnim ili ekonomski zapuštenim dijelovima zemlje (42,4 %). Stopa rizika od siromaštva za jednočlana kućanstva starijih osoba raste na poraznih 64,4 %, uz izraženu spolnu razliku na štetu žena. Ovaj rodni jaz izravna je posljedica kraćeg radnog staža, diskriminacije na tržištu rada i nižih plaća tijekom radnog vijeka. Mirovinski sustav, umjesto da pruži sigurnost nakon desetljeća rada, generira novu kategoriju socijalno ugroženih građana.

S obzirom na poražavajuće podatke postavlja se pitanje društvenih posljedica. Posljedice siromaštva daleko nadilaze puki nedostatak materijalnih sredstava na bankovnom računu. Na osobnoj razini dugotrajna oskudica ostavlja trajne ožiljke na mentalnom i fizičkom zdravlju pojedinca. Stalna egzistencijalna neizvjesnost i nemogućnost planiranja budućnosti dovode do kroničnog stresa, anksioznosti i depresije. Siromašne osobe u pravilu imaju slabiji pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi i preventivnim pregledima, a prehrana im se svodi na jeftine, nutritivno siromašne namirnice, što izravno skraćuje životni vijek. Možda je najteža osobna nuspojava siromaštva osjećaj srama i gubitka dostojanstva. U konačnici to se odražava na visoki udio suicida (čak 43 % suicida počine osobe starije od 65 godina).

Na društvenoj razini visoka stopa siromaštva razara društvenu koheziju i povjerenje u institucije države. Kada petina stanovništva osjeća da je sustav zaboravio na njih, raste apatija, politički ekstremizam i opće nepovjerenje. Siromaštvo djeluje poput začaranog kruga koji se prenosi s koljena na koljeno. Djeca koja odrastaju u siromašnim kućanstvima imaju znatno lošije početne pozicije. Na taj način siromaštvo postaje nasljedna kategorija, a društvo trajno gubi ljudske i ekonomske potencijale koje bi ti mladi ljudi mogli ostvariti.

Ključ u rješavanju siromaštva u rukama je države! Ublažavanje i suzbijanje siromaštva zahtijeva hitan odmak od dosadašnje politike kozmetičkih, prigodnih mjera i prelazak na korjenite, sustavne reforme. Država ne smije biti samo distributer minimalne socijalne pomoći, već mora postati aktivni kreator pravednijeg društva.

U prvom redu tu je korjenita reforma socijalnih naknada i uvođenje imovinskog cenzusa. Iako je država povećala osnovicu za izračun zajamčene minimalne naknade, ti iznosi i dalje su nedostatni za pokrivanje osnovnih životnih troškova. Sustav socijalne skrbi mora se temeljiti na realnim troškovima života, a naknade bi trebale stizati isključivo onima koji su u stvarnoj potrebi, a ne prema pukom formalnom statusu.

PROBLEM MIROVINA

Nadalje, nužno je hitno redefiniranje mirovinskog sustava! S obzirom na to da su umirovljenici najugroženija skupina, nužno je provesti hitno povećanje najnižih mirovina kako bi se one izdigle iznad stvarne granice siromaštva. Potrebno je promijeniti formulu za usklađivanje mirovina s troškovima života i plaćama, osobito u razdobljima visoke inflacije, kako bi se spriječilo daljnje zaostajanje umirovljeničkih prihoda za ostatkom društva.

U konačnici Hrvatska se mora odmaknuti od ekonomije koja se oslanja na slabo plaćena, nesigurna i sezonska radna mjesta. Nijedna minimalna plaća ne bi smjela biti ispod razine koja omogućuje dostojanstven život radnika i njegove obitelji. Porezni sustav treba dodatno rasteretiti najniže plaće, a teret prebaciti na oporezivanje imovine i kapitala, čime bi se smanjile galopirajuće ekonomske nejednakosti...