Netko je vrlo točno konstatirao kako ljudi nikada nisu bili toliko međusobno povezani zahvaljujući dometima današnje tehnologije, ali i nikada usamljeniji nego danas - kaže dr. sc. Mirjana Nazor, splitska psihologinja i sveučilišna profesorica u mirovini, te u nastavku svog priloga, piše:

- Znani i neznani su nam dostupni preko društvenih mreža, informacije o svemu što se događa u bližoj i vrlo dalekoj okolini su nam lako dostupne. Ipak, sve više ljudi, pogotovo mladih, ali i starih, osjeća se usamljeno, izgubljeno, otuđeno. Je li otuđenost uistinu neizbježna pratiteljica tehničkog napretka i današnjeg načina života? Jesmo li sudbinski osuđeni na otuđenost ili je to ipak naš izbor? Više puta su se mogle čuti ili pročitati izjave ljudi koji su bili teško bolesni, koji su bili uvjereni da im se bliži kraj. Nakon što su ipak ozdravili, odlučili su promijeniti životne prioritete i drukčije organizirati svoj život. Je li nužno čekati suočenje s mogućim krajem života da bismo shvatili da luda dnevna jurnjava u kojoj često nemamo vremena za susret ni sa svojima najbližima, ipak nije jedini mogući način života?

U mnogočemu se ljudi razlikuju, pa tako i u potrebi za društvom. Neki ne vole susrete s ljudima, vrlo su zadovoljni kada mogu svu potrebnu komunikaciju svesti na uporabu mobitela ili računala. Mogu danima ne progovoriti ni s kim, i to im uopće ne smeta. Na društvenim mrežama osjećaju se sigurnije, mogu otvorenije iznositi neke stavove, uživaju u stotinama ili čak i tisućama “prijatelja”, ali nikakve potrebe nemaju za susretom sa stvarnim osobama. I svoj način života uopće ne doživljavaju kao otuđenje. Otuđeni čovjek ne mora biti mrzovoljan, depresivan, frustriran… On može biti vrlo sretan jer uspijeva sebe uvjeriti da je način života kojim živi upravo ono što mu treba, što ga čini zadovoljnim. Koliko je to točno, ali koliko samoobmanjivanje teško je reći.

Ali ima dosta mladih ljudi koji su sretni što su cijeli dan dostupni na mobitel svom poslodavcu jer kad ne bi rješavali te poslovne probleme od jutra do mraka, ne bi znali što početi sa sobom?! Mladi ljudi često ne znaju razgovarati. Oni će radije poslati poruku onome tko sjedi s njima u društvu nego da neke rečenice glasno izgovore. Cjelovite rečenice su im problem, više vole poruke sa skraćenicama i emotikonima. To je donekle razumljivo jer mnoga djeca od najranijih dana, umjesto da slušaju priče, zapitkuju i razgovaraju s nekim, u rukama drže mobitel, koji postaje zamjena za igru, priču, kazališnu predstavu. Ali, nažalost, i za zagrljaj i poljubac. Danas mnogi roditelji zaboravljaju da djecu treba učiti od najranijih dana ne samo riječima nego i djelima, empatiji, poštenju, iskazivanju ljubavi, prihvaćanju različitosti, iskrenosti, strpljivost, važnosti ulaganja truda da bi se ostvario neki željeni cilj. Jedino tako možemo očekivati da će ta ponašanja biti utkana u njihov život.

Brzina kojom danas živimo, usredotočenost na posao svakako utječe na slabljenje osjećaja empatije. Kao da mnogi ne da ne žele, nego nemaju vremena (bar u to sebe uvjeravaju) misliti na druge, suosjećati s drugim, pomoći mu ako je moguće. Svi imaju i previše svojih briga i problema. To ne znači da su se uistinu izgubile vrijednosti kao što su iskrenost, altruizam, poštenje… Samo se o njima rijetko razmišlja, jer bi ozbiljno razmišljanje o tim vrijednostima otvorilo neka pitanja i dileme s kojima se mnogi ne žele baviti. Jer, odgovori na ta pitanja bi možda zahtijevali promjene ustaljenih navika, naučenih obrazaca ponašanja, a to je vrlo zahtjevno.

Mnogi, nažalost, žive samo da bi stekli neko materijalno bogatstvo. Oni bogati žele biti još bogatiji, pa ne uspijevaju stati u svojoj trci na novcem. I onda se događa da vrlo rijetko ili nikada ne uspiju uživati u onome što su stekli. Oni siromašni, a takvih je sve više, prisiljeni su raditi i nekoliko poslova da bi preživjeli, osobito ako imaju obitelj. I pitanje je koliko uistinu imaju vremena za vlastito dijete ili djecu. Svjesni su svojevrsne otuđenosti, ali ne vide izlaz.

Studija koju su provela dva sociologa s njemačkih sveučilišta obrađivala je podatke o njemačkim obiteljima od 2008. do 2018. godine i obuhvatila više od 10.000 ljudi. “Kada dijete i roditelj imaju kontakte manje od jednom mjesečno i nisu emotivno bliski, tada govorimo o otuđenju”, ustvrdio je jedan od autora te studije, Oliver Aranc Beker.

Postoji još jedna vrsta otuđenja od roditelja, a odnosi se na dijete koje živi samo s jednim roditeljem, nakon razvoda. Dijete odbija komunikaciju s drugim roditeljem (iako za to stvarnih razloga nema) samo zato što ga onaj s kojim živi (to su češće majke), manipulirajući njime, uvjerava da je drugi roditelj loš, nije vrijedan povjerenja ni ljubavi. Želi li dijete i dalje živjeti s “dobrim” roditeljem, mora odbijati kontakte s onim drugim. I otuđenje je tada neizbježno.

Osim što u današnje vrijeme često ljudi nemaju vremena za druge, nažalost, nemaju ni vremena za sebe. I to je oblik otuđenosti. Kada zapravo sebe ne poznajemo, ne trudimo se stati i razmisliti što nas uistinu veseli, što bismo radili kada bismo mogli birati, zašto zapravo radimo od jutra do mraka, koji nam je krajnji cilj? Što nas u svakodnevici ljuti, što nam smeta, možemo li ikako utjecati na te elemente? Je li nam važnije što drugi misle o nama i što očekuju od nas, od našeg vlastitog mišljenja, želja i stavova?

Opsjednutost društvenim mrežama, izlaganje svog privatnog života tisućama “prijatelja”, potreba da svih obavijestimo o svemu što radimo i kamo idemo, također je oblik otuđenosti od sebe.

Civilizacija očito u tehnološkom smislu napreduje prebrzo. Ljudi kao socijalna i duhovna bića često ne mogu uspješno sve te brze i nagle promjene uklopiti u kvalitetan način života, života ispunjenog altruizmom, empatijom, nesebičnošću, strpljenjem, čovječnošću...