Pojam "otuđenje" nije tako jednostavan kako se možda čini. Zapravo se radi o pojmu koji je u biti interdisciplinarnog značenja, kompleksne naravi i narativa, usko povezanih koliko s filozofijom i sociologijom toliko i sa psihologijom, pa i ekonomijom, kao i komunikacijom u širem i užem smislu s referencama na život, posao i zabavu unutar ovodobnog "društva spektakla" koje, reći će mnogi, umnogome otuđuje čovjeka od samoga sebe, što je karakteristika ovog našeg vremena.

Povijesno pak gledano, pojam otuđenje (latinski alienatio, njemački entfremdung, engleski alienation) vuče korijene iz antičke filozofije, prava i teologije, no u svom suvremenom filozofskom i sociološkom značenju oblikovan je u 19. stoljeću - navodi pouzdana Stanfordska enciklopedija filozofije.

Dalje čitamo: Koncept otuđenja identificira zasebnu vrstu psihološke ili društvene bolesti; naime, onu koja uključuje problematičnu odvojenost između sebe i drugoga koji pripadaju zajedno. Tako shvaćeno, otuđenje izgleda igra uglavnom dijagnostičku ili kritičnu ulogu, a ponekad se kaže da sugerira da nešto nije u redu i s liberalnim društvima i s liberalnom političkom filozofijom. Teorije otuđenja obično izdvajaju podskup tih problematičnih odvojenosti kao posebno važne, a zatim nude objašnjenja o opsegu i prognozi tako shvaćenog otuđenja. Rasprave o otuđenju posebno su, ali ne isključivo, povezane s hegelovskim i marksističkim intelektualnim tradicijama.

Duhovno i materijalno

Naravno, u pitanju otuđenja puno toga ima pojasniti teologija, pa tako između ostalog u ranom kršćanstvu (npr. kod svetog Augustina) pojam označava duhovnu odvojenost čovjeka od Boga zbog istočnoga grijeha. Ludwig Feuerbach (1841.), njemački filozof, koncept otuđenja primjenjuje na religiju u djelu "Bit kršćanstva", tvrdeći da je Bog zapravo otuđena bit samog čovjeka koju je čovjek projicirao izvan sebe i počeo joj se pokoravati.

S druge strane, Karl Marx (1844.) pojam "otuđenje" spušta u materijalnu, društveno-ekonomsku sferu. U svojim Ekonomsko-filozofskim rukopisima iz 1844. godine Marx definira otuđeni rad u kapitalizmu. Radnik u kapitalizmu otuđen je od proizvoda svoga rada, od samog procesa proizvodnje, od svoje ljudske biti te, u konačnici, od drugih ljudi.

Spomenimo još i Jean-Jacquesa Rousseaua, koji je smatrao da civilizacija i društvene institucije udaljavaju čovjeka od njegove prirodne, autentične i moralne i slobodne prirode. Max Weber je pak pisao o otuđenju kroz koncept "željeznog kaveza" racionalizacije i birokratizacije, koji modernog čovjeka lišavaju smisla i duhovnosti. Također nezaobilizan mislilac koji je pisao o otuđenju svakako je i Émile Durkheim, koji je koristio pojam anomija kako bi označio stanje bezvlašća i nedostatka normi u modernom društvu.

Tijekom 20. stoljeća pojam otuđenja proširio se na psihologiju, sociologiju i egzistencijalizam (Jean-Paul Sartre, Albert Camus, Erich Fromm, Herbert Marcuse i dr.), opisujući osjećaj izolacije pojedinca u masovnom, tehnološkom društvu, birokraciji i potrošačkoj kulturi. U novije vrijeme (od 1980-ih nadalje) pojam se koristi i u obiteljskom pravu i psihologiji kroz koncept otuđenja djeteta od roditelja, između ostalog.

ELSA BLACK/DAILYTARHEEL.COM

Da sad ne preterujemo s teoretskim postavkama i filozofijskim aspektima kad se o otuđenju radi, pozabavimo se malo njegovom ovodobnom pojavnosti, ulogom i značenjem, napose unutar i izvan konteksta modernog doba koje karakterizira trajno stanje ubrzanog razvoja i napretka civilizacije. Tu je otuđenje "svoje na svome", da se tako izrazimo, pa ga s razlogom vidimo i tumačimo kao rezultat anomalija u društvu, gubitaka ljudskosti i konačno sunovrata moralnosti u svijetu koji je na Boga odavno zaboravio. Pritom nije samo pojedinac otuđen, otuđeno postaje i društvo u cjelini, reći će sociolozi i filozofi, a kad se u sve uplete i politika, krizna stanja, sukobi i ratovi, dobivamo civilizacijsku sliku koja poprima apokaliptične tonove sveopće egzistencijalne praznine i tjeskobe, makoliko svakodnevica bila dupke puna svega i svačega što nam je razvoj i tehnološki napredak omogućio posljednjih desetljeća.

Drugim riječima, otuđenje u 21. stoljeću, dobu interneta i društvenih mreža, razvijene tehnologije i globalnih komunikacijskih izazova, uključujući i sve izraženiji aspekt umjetne inteligencije (AI), gotovo da poprima epidemijske razmjere. Paradoksalno je pritom da se u tom i takvom stanju "nove normalnosti" otuđujemo zahvaljujući upravo alatima koji su nas trebali jače povezati: internetom, društvenim mrežama i naprednom tehnologijom. Pritom se utjecaj društvenih mreža, između inih utjecaja digitaliziranog i virtualiziranog doba, nameće kao paradigmatski faktor otuđenja. Svaki psiholog naglašava činjenično stanje stvari - umjesto autentičnih, dubokih ljudskih kontakata koji zahtijevaju vrijeme, ranjivost i fizičku prisutnost, komunikacija, najčešće mobitelska (fenomeni poput "phubbinga"), svela se na brze poruke, lajkove i emotikone. Takvi u biti ipak površni digitalni podražaji pružaju privid povezanosti, ali dugoročno ostavljaju emocionalnu prazninu, posebno kod mlade generacije rođene i odrasle u ovodobnom digitalnom okruženju društva spektakla, mentalne praznine i hedonističkog senzacionalizma "divnog vrlog svijeta, lijepog, ali bez duše", da se referiram na jednu pjesmu Olivera, pokoj mu duši!

Tu su dakako i danas neizbježni i svepristni algoritmi, koji pomažu, ali i odmažu u diktiranju ukusa, izbora i time otuđenja od mogućnosti vlastite razumne prosudbe i odluke. Dizajnirani da zadrže našu pažnju što duže, algoritmi nas zatvaraju u individualne informacijske mjehure, čime se smanjuje sposobnost empatije i razumijevanja onih koji misle drugačije. I onda se takvo otuđenje u digitalnom dobu očituje i kroz gubitak kontakta sa samim sobom. Čovjek 21. stoljeća tako postaje hiperpovezan s vanjskim digitalnim svijetom, ali duboko otuđen od svoje zajednice, svojih bližnjih i vlastite nutrine. Bliski dodir postaje dodir iz daljine!

Da, dodir je također važan, naglašava Matt Warren, poznati autor i novinar koji je zajedno s Miriam Frankel za BBC napisao nekoliko popularnih znanstvenih članaka o psihologiji, jeziku i ljudskom ponašanju. Warren u jednom svom osvrtu piše da količina fizičkog kontakta koji ljudi traže varira umnogome među pojedincima. Ali postoji veza između usamljenosti i odsutnosti dodira - čak i brzi dodir po ramenu može dovesti do pojačanog osjećaja društvene povezanosti. "Kad se osvrnem i vidim odsutnost socijalne brige, odsutnost povezanosti, odsutnost sposobnosti da se osjećamo kao da negdje pripadamo osim kad kupujemo stvari, što je sve više jedini način na koji se okupljamo zajedno u fizičkim prostorima, izgleda mi kao da nije nikakvo iznenađenje što se osjećamo usamljeno", kaže Fay Bound Alberti, britanska spisateljica i kulturna povjesničarka.

Savršena metafora

Sve u svemu, doista nije lako i decidirano odgovoriti na uobičajeno i već pomalo otrcano pitanje zašto se osjećamo toliko usamljeno iako smo okruženi ljudima? Problem je kompleksan, a tumačenje mora uključiti niz aspekata koji karakteriziraju svako, pa i ovo naše liberalno demokratsko društvo, fokusirati se između ostalog i na medijski utjecaj, ekonomske čimbenike te društvene nejednakosti i nedostatak solidarnosti i empatije.

I da završimo s citatom Pearl S. Buck, koja je ovako zborila: "Osoba koja pokušava živjeti sama, neće uspjeti. Njezino srce vene ako se ne susreće s drugima. Sužavaju joj se pogledi, čuje samo odjeke vlastitih misli i ne nalazi sebi nadahnuće ni u kom drugom." Danas, kad svi više gledamo u svoje mobitele, umjesto da vidimo ljude oko sebe, vizionarske riječi velike američke književnice i nobelovke gotovo da se doimaju kao posljednji refleks razuma i nade u sveopćem moru bezumlja i beznađa sadašnjosti.

Možemo ovotjednu temu završiti i Franzom Kafkom, čija je slavna rečenica "Kada se probudio jednog jutra iz nemirnih snova, Gregor Samsa se našao u svom krevetu preobražen u golemog kukca", kojom počinje roman "Preobrazba", savršena metafora za radikalno društveno i obiteljsko otuđenje koje obilježava ovo naše moderno doba.