U drugom nastavku feljtona Ivica Mandić, vojni komentator, umirovljeni načelnik Centra za obrambene i strateške studije Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, pojašnjava niz drugih aspekata vezanih uz situaciju s Oružanim snagama Republike Hrvatske, njihovoj poziciji u odnosu prema susjednim vojskama, prije svega vojsci Srbije, te piše o bliskoj budućnosti OSRH-a do 2035. godine.

2.2. Usporedba sa Srbijom: Prema procjenama koje prenosi Tportal, Vojska Srbije ima 30 - 32 tisuće aktivnih pripadnika i oko 50 tisuća pričuvnika. Srbija raspolaže s više od 240 glavnih borbenih tenkova i gotovo četiri puta više samohodnog topništva, uz slojevitiju kopnenu protuzračnu obranu (Tportal, 2026b). Ovdje treba naglasiti metodološku razliku: dok se srpski brojevi u pravilu odnose na aktivno ljudstvo u mirnodopskom sastavu, hrvatski broj vojnika ratnog sastava nije poznat kao ni natruhe o ratnom ustroju OS RH. Izravna usporedba tih dviju kategorija stoga zahtijeva oprez, a stvarna operativna spremnost hrvatske pričuve tek će se pokazati kroz nekoliko godina provedbe obvezne vojne obuke.

Vučić je u ožujku 2026. potvrdio da je Srbija kupila kineske nadzvučne balističke rakete zrak-zemlja CM-400 i integrirala ih na lovce MiG-29, uz tvrdnju da posjeduje “značajan broj” tih raketa (Slobodna Evropa, 2026a). Izvozna verzija CM-400AKG ima domet od oko 250 kilometara, a sam Vučić govorio je o 200 - 400 kilometara (N1, 2026a). Srbija je prva europska država s tim oružjem, a ranije je nabavila i kineske dronove CH-92 i CH-95 te protuzračne sustave FK-3 i HQ-17 (Slobodna Evropa, 2026b). Odbor za vanjske poslove Europskog parlamenta oštro je osudio tu kupnju kao suprotnu zajedničkoj europskoj politici (Hrvatsko nebo, 2026).

Srbija je naručila i dvanaest francuskih Rafalea (Yahoo News, 2026), a Vučić je tvrdio da je Srbija kupila nove avione, a Hrvatska je navodno kupila rabljene, te da Srbija neće dobiti isti raketni paket (Insajder, 2025). Ta je usporedba tehnički zavodljiva, ali netočna: hrvatski su Rafalei kupljeni kao standard F3R sa zajamčenom nadogradnjom na F4, što znači funkcionalno identičnu konfiguraciju kao kod novoproizvedenih zrakoplova - razlika je samo u trenutku integracije softvera na proizvodnoj liniji naspram naknadne instalacije koja je u tijeku. MORH je na takve prozivke reagirao priopćenjem u kojem stoji da Hrvatska i Srbija nisu u istoj kategoriji, jer Hrvatska Rafalee nabavlja kao članica NATO-a i EU-a putem međudržavnog ugovora, a ne radi regionalnog nadmetanja (Hrvatska danas, 2026).

Dolazak sustava HIMARS-a i Chunmoo izravno mijenja regionalnu računicu. Analize navode da bi domet od preko 500 kilometara s područja istočne Hrvatske teoretski obuhvatio cijelu Srbiju, uključujući Vojvodinu i Beograd. Dio medija tu nabavu izravno tumači kao odgovor na kinesko naoružanje Srbije, za koje Hrvatska dotad nije imala protumjeru (Tportal, 2026a); ministar Anušić to je izrazio riječima da “Srbija mora dati odgovor na ovo”, dok Hrvatska “vodi brigu o sebi” (Net.hr, 2026). Analitičar Marinko Ogorec pritom naglašava da se stvarna snaga vojske ne mjeri samo statistički te da članstvo u NATO-u Hrvatskoj daje pristup sustavima koje Srbija na istim tipovima zrakoplova ne može imati (Tportal, 2026b).

Ukupna ocjena sadašnjeg stanja: Srbija je brojčano jača u aktivnom mirnodopskom sastavu, tenkovima i klasičnom topništvu, a Hrvatska je kvalitativno bolje povezana, saveznički usidrena u NATO i sve bolje opremljena, a dolaskom HIMARS-a i Chunmoo sustava prvi put dobiva vlastitu sposobnost dalekometnog kopnenog udara.

DIVERSIFIKACIJA DOBAVLJAČA

3. Domaća obrambena industrija - niše, ne masovna proizvodnja: Hrvatska obrambena industrija nije velika, ali ima nekoliko konkurentnih tvrtki: Đuro Đaković proizvodi oklopna vozila, HS Produkt pištolje i puške, Šestan-Busch zaštitnu opremu, domaća brodogradilišta ratne brodove, a DOK-ING robotske sustave (Forbes Hrvatska, 2023). Ministar Anušić kao ključne igrače izdvaja HS Produkt, Končar, Đuro Đaković, Šestan-Busch, Orqu i DOK-ING (Vlada Republike Hrvatske, 2026). Izvoz vojne opreme kretao se posljednjih deset godina, prema procjeni jednog izvora, 150 - 250 milijuna eura godišnje po izdanim izvoznim dozvolama, najvećim dijelom u streljivu i malokalibarskom oružju (Hrvatski vojnik, 2023). DOK-ING je ušao u strateško partnerstvo s njemačkim Rheinmetallom za razvoj besposadnih sustava (HRT, 2024a).

Najveća je prilika u proizvodnji dronova. Hrvatska vodi, uz Nizozemsku i Latviju, koaliciju za bespilotne sustave; Anušić navodi domaću proizvodnju od oko 200 tisuća FPV dronova godišnje uz mogućnost porasta na pola milijuna - brojku koju valja shvatiti kao ministarsku najavu, a ne kao provjeren proizvodni podatak (MORH, 2025b). Ugovor vrijedan 115 milijuna eura za protudronsku zaštitu kritične infrastrukture najavljen je kao dio europskog programa protudronske obrane (Seebiz, 2025). Uključivanje tvrtke Končar u projekt nabave sustava Chunmoo primjer je industrijske kompenzacije koju Hrvatska sustavno traži pri velikim uvoznim nabavama (Regionalni.hr, 2026).

Realno, Hrvatska neće sama proizvoditi borbene avione, tenkove, teške helikoptere ni protuzračnu obranu dugog dometa - te sustave, kao i većina malih europskih država, i dalje mora uvoziti: Rafale iz Francuske, Leopard iz Njemačke, Bradley i Black Hawk iz Sjedinjenih Američkih Država, Chunmoo iz Južne Koreje. Streljivo za teško topništvo ostaje strateška ovisnost, o čemu se raspravljalo i u kontekstu suradnje s Turskom kao svjetskim igračem u topničkom streljivu (HRT, 2024a). Realna industrijska strategija stoga je specijalizacija u nišama - dronovi, robotika, zaštitna oprema, malokalibarsko oružje - uz uključivanje u europske dobavne lance, a ne pokušaj potpune samodostatnosti.

Ovo je pitanje dio šireg europskog trenda diversifikacije dobavljača. Analiza Trumpova pritiska na NATO pokazuje da bar osam članica saveza - Kanada, Poljska, Danska, Španjolska, Norveška, Turska, Francuska i Njemačka - aktivno istražuje smanjenje ovisnosti o američkom naoružanju, dijelom zbog sumnji u pouzdanost američke potpore, a dijelom zbog želje da Europa kontrolira vlastite opskrbne lance (Marshall i dr., 2026). Kanada je, primjerice, izabrala australski radarski sustav umjesto američkog konkurenta jer je isporuka bila brža, a razmatra i švedske zrakoplove Gripen umjesto dodatnih F-35 (Marshall i dr., 2026). Za Hrvatsku to znači da je opredjeljenje za francusko-njemačko-korejski miks dobavljača dio šireg europskog obrasca, a ne izolirana odluka.

4. Bliska budućnost OSRH-a - ciljane sposobnosti do 2035. godine: Ovdje je nužna metodološka napomena koja vrijedi za cijelo ovo poglavlje: sve što slijedi odnosi se na ciljano stanje 2035. godine, a ne na sadašnje, 2026. stanje opisano u prethodnim poglavljima. Hrvatska je na razini deklariranih nacionalnih ambicija i savezničkih obveza postavila 2035. godinu kao horizont do kojeg bi trebala postići integriranu arhitekturu sprječavanja i ograničavanja pristupa (A2/AD) nad Jadranskim morem - te je upravo ta godina, a ne 2026., ispravan referentni okvir za razgovor o punom “A2/AD mjehuru”.

4.1. Koncept A2/AD i geostrateška prednost: Vojna strategija predstavlja usmjeravanje i uporabu vojnih sredstava radi ostvarenja političkih ciljeva, u skladu s općim sigurnosnim i obrambenim dokumentima.

 

U suvremenom razumijevanju, vojna strategija:

 

- povezuje političke ciljeve s vojnim sredstvima;

 

- definira vrste operacija, razine ambicije i prihvatljiv rizik;

 

- određuje odnos prema saveznicima i protivnicima;

 

- treba biti usklađena s ograničenjima koja proizlaze iz resursa, tehnologije, društvenih i gospodarskih uvjeta.

 

Uglavnom, vojna strategija definira krajnje željeno stanje (endstate), način na koji se “endstate” postiže (ways) te sredstva (means) koja korespondiraju “endstate” i načinu na koji se postiže (ways). [2] Treba jasno reći kako je definicija vojne strategije u Zakonu o obrani elementarno nepismena i nema nikakve veze s bilo kojom članicom NATO-a ili EU-a. [3]

Ciljevi (endstate) i načini (ways) definiraju sredstva (means) [4]. Stoga sam prinuđen definirati strateški koncept, srce vojne strategije za budućnost. Koncept Anti-Access/Area-Denial (A2/AD) razvijen je primarno u kontekstu američke vojne misli kao analitički alat za opisivanje sposobnosti da se ograniči ili onemogući sloboda operativnog manevra protivnika unutar određenog geografskog prostora. Anti-Access (A2) odnosi se na dugometne sposobnosti čija je svrha spriječiti ulazak protivničkih snaga u operativno područje, dok Area-Denial (AD) opisuje sustave kojima se ograničava sloboda manevra već angažiranih snaga unutar tog prostora (War on the Rocks, 2019, prema Kofman). Za male saveznice poput Hrvatske A2/AD ima posebno značenje: nije instrument globalnog projiciranja sile, nego asimetrični mehanizam odvraćanja kojim relativno mala zemlja može nametnuti neprihvatljive rizike nadmoćnijem protivniku. Jadransko more, s izrazito razvedenom obalom od 1880 kilometara kopnene linije i dodatnih 4058 kilometara otočnih obala, uskim morskim prolazima i planinskim masivom Dinarida, predstavlja povoljan geografski preduvjet za takvu asimetričnu primjenu koncepta.

 

4.2. Slojevi ciljane arhitekture do 2035.: Ciljana arhitektura zamišljena je kao pet koncentričnih prstenova odvraćanja koji bi, prema planu, trebali biti operativni do 2035. godine:

 

Kopnena domena: Temelj čini sustav HIMARS te kao njegova nadopuna sustav K239 Chunmoo, čije isporuke počinju već u sadašnjem razdoblju, ali čija bi puna integracija u širu paletu streljiva (uključujući rakete dosega preko 500 kilometara) trebala biti dovršena znatno prije 2035. godine.

 

Pomorska domena: Ciljano stanje uključuje nabavu raketnih korveta ili fregata opremljenih vertikalnim lansirnim sustavom VLS, koji bi omogućio integraciju krstarećih raketa iz obitelji raketa razvijenih u okviru nekog europskog programa. [5] Imperativna zamjena svih raketa iz sastava HRM je dobra prigoda kako bi se raketni potencijal, kako na brodovima tako i na mobilnim obalnim lanserima (MOL) zamijenio rješenjem koje multiplicira borbenu moć kompletnih OS RH. [6]

 

Zračna domena: Ciljano stanje pretpostavlja daljnju nadogradnju flote Rafale zrakoplova na puni F4 standard s kompletnim borbenim kompletom - raketama zrak-zrak Meteor dosega preko 200 kilometara, krstarećim raketama SCALP EG dosega 560 kilometara te u bliskoj budućnostiprotubrodskim raketama jednakim sustavima u HRM - uz jačanje protuzračne obrane sustavima srednjeg ili velikog dometa. [7]

NE SMIJEMO ZABORAVITI...

Informacijsko-ISR domena: Ključna komponenta jest uvođenje bespilotnih letjelica s modulom ranog zračnog upozoravanja i kontrole (AEW&C) [8]. Izdržljivost od 40 sati leta omogućila bi, uz rotaciju dvije do tri letjelice, gotovo kontinuiranu 24-satnu prisutnost letećeg radara iznad Jadrana - sposobnost koja bi kvalitativno transformirala domet ranog otkrivanja prijetnji sa sadašnjih 40-50 kilometara (doseg vlastitog radara kopnene baterije) na 300 i više kilometara. Bilateralni ugovor s članicama NATO-a i EU-a o korištenju izvidničkih satelita izuzetno je važan u svrhu izbjegavanja bilo kakvog iznenađenja, ali i korištenja za zaštitu imovine i ljudi. [9] Zar smo zaboravili 17. svibnja 2014. ili potres u Zagrebu i Petrinji? A požari na jadranskoj obali i otocima?

 

Cyber i informacijska domena: Ciljano stanje uključuje otpornu, umreženu C2 arhitekturu koja povezuje sve navedene sustave preko NATO-ovih standardiziranih protokola, uz razvijene kibernetičke obrambene kapacitete koji bi štitili tu mrežu od narušavanja - jer, kako pokazuje rat u Ukrajini, kinetički sukobi gotovo uvijek imaju kibernetičku prethodnicu usmjerenu upravo na sustave zapovijedanja i nadzora. (nastavak u idućem broju Magazina)