Hrvatska vojska rođena je u ratu, a ne u miru. Iz improviziranih postrojbi 1991. godine i pobjedničkih operacija 1995. izrasla je legitimnost koja se, međutim, nije automatski pretvorila u kontinuirano financiran, moderan vojni sustav - navodi Ivica Mandić, vojni komentator, umirovljeni načelnik Centra za obrambene i strateške studije Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, te u prvom nastavku svog feljtona, piše:

Ivica Mandić

Ustupljeno

- Nakon rata uslijedila su desetljeća profesionalizacije i članstva u NATO-u, ali i kroničnog podfinanciranja. Tek posljednje dvije-tri godine donose zaokret: Hrvatska danas provodi, prema riječima ministra obrane Ivana Anušića, najveću modernizaciju vojske u posljednjih trideset godina (Croatia Week, 2026b), uvodi obveznu vojnu obuku i ugovara sustave koji su donedavno bili nezamislivi.

Ovaj esej odgovara na pitanja o uzrocima kašnjenja modernizacije, o odnosu snaga prema Srbiji, o mjestu domaće obrambene industrije, o bliskoj budućnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske (OSRH) te o šteti koju stabilnom funkcioniranju vojske nanosi sukob predsjednika i premijera oko nadležnosti. Tekst strogo razlikuje dvije vremenske ravnine koje se u javnoj raspravi prečesto miješaju: sadašnje, stvarno stanje OSRH-a u 2026. godini i ciljane sposobnosti do 2035. godine, kada bi, prema aktualnim planovima i deklariranim ambicijama, Hrvatska trebala raspolagati integriranom arhitekturom sprječavanja i ograničavanja pristupa (Anti-Access/AreaDenial, A2/AD) nad Jadranom. Miješanje tih dviju ravnina - opisivanje ambicije 2035. kao da je već stvarnost 2026. - najčešća je pogreška u javnoj raspravi o hrvatskoj obrani i upravo je zato ovaj esej strukturiran tako da tu razliku eksplicitno održava u svakom poglavlju.

DOKTRINARNO OPRAVDANJE

1. ZAŠTO SMO KASNILI S NAORUŽAVANJEM?: Kašnjenje hrvatske vojne modernizacije nije bilo posljedica jedne odluke ili jednog krivca, nego zbroja nekoliko međusobno povezanih čimbenika - fiskalnih, percepcijskih, institucionalnih i, što je najmanje prepoznato u domaćoj raspravi, teorijsko-doktrinarnih. Potonji je element ključan jer objašnjava zašto kašnjenje nije bilo isključivo hrvatska posebnost, nego dio šireg europskog obrasca strateškog razmišljanja nakon hladnog rata.

1.1. Fiskalni i politički razlozi: Dugoročni plan razvoja OSRH-a za razdoblje 2006.-2015. otvoreno je priznavao da zbog ograničenih sredstava vojska ne može primijeniti sve suvremene tehnologije, već samo postupno modernizirati postojeće sustave (Hrvatski sabor, 2006). Obrambeni proračun bio je, prema ocjenama iz medija, redovito među prvim žrtvama svakog rebalansa (Slobodna Evropa, 2014). Simbol tog kašnjenja jest sudbina lovaca MiG-21: dugoročnim je planom bilo predviđeno njihovo povlačenje do 2010. godine, no zbog nedostatka novca odluka o zamjeni odgađala se godinama, a tadašnji je načelnik Glavnog stožera to opisao kao privremeno rješenje iz nužde (Slobodna Evropa, 2014). Isti su avioni dovedeni do isteka letnog resursa tek 2024. godine (Ministarstvo obrane Republike Hrvatske [MORH], 2014).

IRYNA RYBAKOVA/AFP

Do veljače 2022. hrvatska je javnost pokazivala razmjerno malo zabrinutosti za sigurnost na istočnom krilu NATO-a (OśrodekStudiówWschodnich [OSW], 2025). Bez osjećaja neposredne ugroze nije bilo ni političke potražnje za velikim obrambenim ulaganjima. Nova Strategija obrane i novi Dugoročni plan razvoja usvojeni su tek 2025. godine, čime su - uz izmjene Zakona o obrani i Zakona o službi u OSRH-u - stvoreni normativni preduvjeti za daljnji razvoj i uvođenje obvezne temeljne vojne obuke (MORH, 2025a). Hrvatska je NATO-ov prag od 2 % BDP-a za obranu dosegnula tek 2025. godine, uz 1,81 % u 2024. (China-CEE Institute, 2025; Croatia Week, 2026a).

1.2. Teorijski kontekst - zašto je cijela Europa kasnila: Hrvatsko kašnjenje ne može se razumjeti izolirano od šireg teorijskog i doktrinarnog konteksta koji je oblikovao europsko strateško razmišljanje nakon 1989. godine. Nekoliko međusobno pojačavajućih teorijskih struja sustavno je, tijekom dva do tri desetljeća, opravdavalo smanjivanje i zapostavljanje konvencionalnih obrambenih kapaciteta diljem kontinenta - a Hrvatska, kao dio te iste intelektualne i političke klime, nije bila iznimka.

Prvi je sloj činila skupina liberalnih teorija o “kraju međudržavnog rata” u Europi. Njihov najstariji izvor jest Kantova rasprava o vječnom miru, prema kojoj savez ustavno uređenih, republikanskih država postupno smanjuje sklonost ratu jer građani koji sami snose troškove sukoba rjeđe pristaju na njegovo pokretanje (Kant, 1795/1985). Dvadeseto je stoljeće tu filozofsku tezu pretvorilo u empirijski provjerljivu “teoriju demokratskog mira”, prema kojoj demokratski uređene države međusobno gotovo nikada ne ratuju (Doyle, 1983; Russett, 1993). Institucionalno utjecajniji sloj iste tradicije jest funkcionalizam, prema kojemu se mir gradi postupnim povezivanjem tehničkih i gospodarskih sektora među državama (Mitrany, 1943) - logika koju su Robert Schuman i Jean Monnet 1950. i 1951. godine izravno pretočili u politiku osnivanjem Europske zajednice za ugljen i čelik (Haas, 1958). Treći je sloj, razvijen 1970-ih u okviru liberalne teorije “složene međuovisnosti”, tvrdio da gusta gospodarska povezanost podiže cijenu sukoba do te mjere da racionalni akteri sustavno biraju suradnju umjesto rata (Keohane i Nye, 1977). Primjena te logike na odnose s vanjskim, nedemokratskim silama - najizrazitije u njemačkoj politici “promjene kroz trgovinu” prema Rusiji - imala je dalekosežne posljedice: strukturnu energetsku ovisnost dijela srednje Europe, dugogodišnje podinvestiranje u obrambene kapacitete te opću stratešku samodopadnost prema ranim signalima revizionizma poput ruske invazije na Gruziju 2008. i aneksije Krima 2014. godine, koji su tretirani kao iznimke, a ne kao dokaz da pretpostavka o miru kroz međuovisnost ne vrijedi jednako za sve aktere međunarodnog sustava (Mandić, 2016).

Uz taj politički i gospodarski sloj postojao je i paralelan, vojno-doktrinarni sloj uvjerenja da je konvencionalni sukob visokog intenziteta među državama povijesno prevladana pojava. Taj su sloj oblikovale tri međusobno pojačavajuće teorijske struje. Teorija revolucije u vojnim poslovima (Revolution in Military Affairs, RMA), potaknuta američkim uspjehom u Zaljevskom ratu 1991. godine, tvrdila je da precizno navođeno oružje, napredni senzori i umreženo zapovijedanje mijenjaju samu logiku ratovanja do te mjere da kvaliteta i tehnološka nadmoć potpuno nadomještaju potrebu za brojnošću i masom oružanih snaga (Cohen, 1996; Krepinevich, 1994). Unatoč upozorenjima da revolucija u vojnim poslovima sama po sebi ne jamči strateški uspjeh (Gray, 2002), europske su države, vođene uvjerenjem da su veliki, simetrični sukobi među državama stvar prošlosti, provele drastična smanjenja broja tenkova, teškog topništva i pješačkih postrojbi, uz gotovo potpuni prestanak masovne proizvodnje osnovnog i topničkog streljiva. Mary Kaldor je tezom o “novim ratovima” ustvrdila da su klasični međudržavni ratovi ustupili mjesto sukobima unutar propalih ili slabih država, vođenim identitetskom politikom i paravojnim, gerilskim i kriminalnim akterima, čime je težište sigurnosne politike trebalo preusmjeriti prema mirovnim misijama i stabilizaciji, a ne prema klasičnoj teritorijalnoj obrani (Kaldor, 1999). Ta je teza poslužila kao doktrinarno opravdanje za transformaciju vojski europskih država iz obrambenih snaga u ekspedicijske snage optimizirane za misije izvan europskog teritorija, dok je vještina vođenja velikih, kombiniranih vojnih operacija postupno atrofirala u obrazovanju i obuci europskih časnika (Mandić, 2016). Napokon, napadi od 11. rujna 2001. godine potaknuli su treću teorijsku struju - teoriju asimetričnog ratovanja, prema kojoj su tehnološki nadmoćne države sve češće suočene s nedržavnim akterima koji, ne mogavši se natjecati konvencionalnim sredstvima, biraju gerilsku taktiku i terorizam kako bi neutralizirali tuđu materijalnu nadmoć (Arreguín-Toft, 2001). Slijedeći tu logiku, europske su države preusmjerile znatan dio ionako ograničenih obrambenih resursa na protuterorizam i unutarnju sigurnost, dok je strateško odvraćanje usmjereno prema državama poput Rusije - sustavi protuzračne obrane dugog dometa, strateški transport, logistika za masovne pokrete trupa - ostalo sustavno zanemareno (Mandić, 2016).

IGOR SOBAN/PIXSELL

Sve tri doktrinarne struje, unatoč različitim polazištima, počinile su srodnu analitičku pogrešku: iz stvarnih i prepoznatljivih promjena karaktera ratovanja u poslijehladnoratovskom razdoblju izvele su zaključak o trajnoj promjeni njegove prirode, tvrdeći da konvencionalni međudržavni sukob visokog intenziteta više nije realističan scenarij za koji se vrijedi pripremati (Mandić, 2016). Rat u Ukrajini od 2022. godine, s golemom potrošnjom topničkog streljiva, oklopnih sredstava i ljudstva karakterističnom za ratove iscrpljivanja dvadesetog stoljeća, izravno je pokazao koliko je ta ekstrapolacija bila neutemeljena (Mandić, 2016).

Hrvatsko kašnjenje s naoružavanjem stoga treba čitati kao lokalnu manifestaciju općeg europskog fenomena: zemlja koja je 2007. ukinula obvezni vojni rok i profesionalizirala vojsku, a 2009. postala članicom NATO-a (Wikipedia, 2026), oblikovala je svoje obrambeno planiranje u istom intelektualnom ozračju liberalnih teorija mira i doktrinarnih teza o zastarjelosti konvencionalnog rata koje su vladale cijelim kontinentom - sve dok ih ruska agresija na Ukrajinu nije naglo i bolno opovrgnula.

1.3. Institucionalni deficit koji ostaje i danas: Uz fiskalne i teorijske razloge, postoji i uporan institucionalni nedostatak koji nadilazi puko kašnjenje s nabavom. Vojna strategija Republike Hrvatske - temeljni dokument koji prema Zakonu o obrani donosi predsjednik Republike kao vrhovni zapovjednik, a koji bi trebao operacionalizirati Strategiju obrane na razini konkretnih vojnih sposobnosti - nije donesena od 2002. godine. Posljedica je da se Dugoročni plan opremanja donosio i donosi bez izvorišnog strateškog dokumenta koji bi definirao prioritete, koncept uporabe sile i tip sukoba za koji se OSRH priprema - obrnuti slijed planiranja u kojem se prvo nabavlja, a tek naknadno, ako uopće, formalno definira zašto. Ta je analitička ocjena dio kritičke interpretacije koju je moguće osporiti tvrdnjom da je odgovornost za taj institucionalni zastoj kolektivna i višegodišnja, a ne vezana isključivo uz jednog nositelja dužnosti; neovisno o tumačenju uzroka, sama činjenica da dokument nedostaje ostaje neosporna i predstavlja dio konteksta koji je usporio sustavno, doktrinarno utemeljeno naoružavanje.

VELIKA KUPNJA

2. HRVATSKA NASPRAM SRBIJE - SADAŠNJE STANJE I REGIONALNA DINAMIKA: Europski sigurnosni prioritet danas je nedvosmislen. NATO-ove europske članice i Kanada povećale su zajednička obrambena izdvajanja za 20 % u 2025. u odnosu prema prethodnoj godini, a gotovo sve, uz iznimku Španjolske, pristale su na cilj od 5 % BDP-a za obranu i širu sigurnost do 2035. godine (Marshall i dr., 2026). U tom kontekstu ubrzano se naoružavaju i Hrvatska i njezino susjedstvo, što nije regionalna anomalija, nego dio istog vala pod kojim i Poljska, baltičke države i Rumunjska grade vlastite kapacitete brže nego u posljednja tri desetljeća.

Hrvatski obrambeni proračun za 2026. iznosi oko 1,63 milijarde eura, 20,9 % više nego 2025., s projekcijama rasta na 2,13 milijarde u 2027. i 2,26 milijardi u 2028. - odnosno 2,08 % BDP-a u 2026. i preko 2,5 % u sljedeće dvije godine (MORH, 2025a). Ministar je najavio 3 % BDP-a do 2030. godine, uz konačni cilj od 5 % BDP-a do 2035. (OSW, 2025).

2.1. Sadašnje stanje - ratni ustroj OSRH-a: Prema aktualnom mobilizacijskom, odnosno ratnom ustroju, Hrvatska vojska danas broji 14.325 - 16.000 vojnika raspoređenih u sve grane OSRH-a, od čega su dvije mehanizirane brigade kopnene vojske. Ratno zrakoplovstvo raspolaže s 12 borbenih zrakoplova Rafale, standarda F3R s tekućom nadogradnjom na F4, koji su od 1. siječnja 2026. preuzeli puni nadzor nad hrvatskim zračnim prostorom (Hrvatska danas, 2026). Protuzračna obrana srednjeg i dugog dometa je u žurnoj nabavi. Uz to, MORH navodi da je aktualna Vlada nabavila helikoptere Kiowa Warrior i Black Hawk, borbena vozila pješaštva Bradley, kratkodometne protuzračne sustave Mistral-3 te bespilotne letjelice Bayraktar (Hrvatska danas, 2026; MORH, 2026). U tijeku su nabave tenkova Leopard 2A8 (44 komada, ugovorenih u prosincu 2025. u sklopu trilateralnog aranžmana s Njemačkom i Ukrajinom), samohodnih haubica CAESAR, stotina kamiona Tatra te raketnih sustava MLRS-HIMARS dometa od 80 do 500 km (Vlada Republike Hrvatske pristaje na nabavu HIMARS-a 20.12.2024.), K239 Chunmoo (GlobalSecurity.org, 2026; Index.hr, 2024; Vlada Republike Hrvatske, 2025).

Najvažniji noviji potez jest upravo nabava korejskog sustava K239 Chunmoo: Vlada je u rujnu 2026. odobrila kupnju 18 samohodnih višecijevnih lansera od tvrtke Hanwha Aerospace, uz zapovjedno-upravljački C2 sustav i memorandum o obrambenoj suradnji s Republikom Korejom (Regionalni.hr, 2026). Vrijednost se u domaćim medijima navodi kao 435,2 milijuna eura bez PDV-a (Index.hr, 2026), a strani izvor spominje iznos od oko 544 milijuna eura s porezom (GAT Report, 2026). Isporuke se očekuju do 2028. godine, a sustav zamjenjuje zastarjele lansere M-92 Vulkan i BM-21 Grad. Chunmoo, ovisno o vrsti rakete, gađa ciljeve na udaljenosti od 30 do više od 500 kilometara (Tportal, 2026a;) [1], čime Hrvatska dobiva još jedan kopneni sustav dalekometnog udara.

Sabor je 24. listopada 2025. usvojio zakon o povratku temeljne vojne obuke, prvi put nakon sedamnaest godina - obvezne za muškarce od 19 do 29 godina, uz mogućnost dobrovoljnog uključivanja žena, naknadu od oko 1100 eura mjesečno i uračunavanje razdoblja u radni staž (OSW, 2025). Prvi je naraštaj ušao u vojarne 9. ožujka 2026., a ministar navodi da se odazvalo 97 % pozvanih mladića uz samo 3 % prigovora savjesti (Teleskop, 2026). To je politički važan pokazatelj društvene prihvaćenosti mjere, no još ne dokazuje da će obuka dugoročno proizvesti operativno spremnu i brojčano značajnu pričuvu koja bi zatvorila razliku prema Srbiji. (nastavak u idućem broju Magazina) ([1] https://www.calibredefence.co.uk/norway-picks-hanwha-and-chunmoo-for-long-range-fires/)