Vladimir Milinović: Ubrzano naoružavanje danas je neizbježno
Mislim da treba razdvojiti dvije Hrvatske vojske - onu iz ljeta 1991. i onu iz ljeta 1995. - kaže Vladimir Milinović, medijski stručnjak, politički komentator i konzultant iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija), te dodaje:
- Hrvatska je 1991. doista ušla u rat praktično nenaoružana. Zbor narodne garde i policija imali su ljude, volju i organizaciju u nastajanju, ali nisu imali oružja, streljiva ni logistike za klasičan rat. Međutim, često se ta slika iz 1991. nekritički prenosi sve do kraja rata, pa se stvara mit da je Hrvatska 1995. pobijedila gotovo bez oružja. To jednostavno nije točno, a ta je teza i opasna, jer stvara neutemeljen trijumfalizam - kao, oružje je nebitno, "pobijedili smo lovačkim puškama", što se zna vidjeti na društvenim mrežama, ali, nažalost, i čuti od neodgovornih političara.
Koja je u tadašnjem odnosu snaga bila ona prijelomna točka što se tiče opremanja i nauružavanja Hrvatske vojske...?
- Prijelomna točka bio je Rat za vojarne. Od sredine rujna do početka listopada 1991. hrvatske su snage preuzele desetke objekata JNA i došle do tenkova, topova, desetaka tisuća pušaka i zaliha streljiva. To je trenutak kada se HV počeo pretvarati u konvencionalnu vojsku.
Ali priča nije stala na tom ratnom plijenu. Od 1992. do 1995. Hrvatska je, unatoč embargu, izgradila ozbiljnu međunarodnu mrežu nabave oružja. Deklasificirani američki dokumenti govore o stotinama milijuna dolara nabave na međunarodnom sivom tržištu, a druge zapadne procjene ukupnu vrijednost hrvatskog programa naoružavanja približavale su milijardi dolara. Nabavljano je i tridesetak transportnih i borbenih helikoptera Mi-8/17 i Mi-24 te oko 40 zrakoplova MiG-21, uglavnom preko Ukrajine i drugih postsovjetskih kanala. Otprilike 24 od 26 tih MiG-ova osposobljeno je i uvedeno u operativnu uporabu u dvije eskadrile, a ostali su služili kao izvor pričuvnih dijelova.
Posebno je impresivna topnička komponenta. HV je do 1995. raspolagao stotinama topova i haubica te stotinama teških minobacača, uz višecijevne raketne sustave različitih tipova. Njemački i britanski novinski tekstovi iz tog doba spominju više od 1200 topničkih cijevi - do tog se impresivnog broja ipak dolazi zbrojem topova, VRB-ova i minobacača.
Dio je bio ratni plijen, dio nabavljen preko embarga, a dio proizveden ili moderniziran u Hrvatskoj. Minobacači su se proizvodili u Sisku, VRB-ovi u Pićanu, neki su se raketni bacači prekalibrirali zbog streljiva. Topovi su se popravljali, dorađivali. Imali smo i vlastite bespilotne letjelice, 280. vod imao je tri operativne skupine, a u Bljesku i Oluji videoslika se već koristila u realnom vremenu za izviđanje, otkrivanje ciljeva i donošenje zapovijedi. To je za 1995. bila vrlo ozbiljna sposobnost.
U jednoj rečenici - HV je 1995. godine bio vojska koja je pobijedila srcem, ali i snagom tisuća topničkih cijevi, gotovo stotinu letjelica, sedam mehaniziranih profesionalnih brigada, pa ne možemo govoriti o tome da smo "ionako dobili rat bez oružja", to bi bila opasna zabluda.
Nakon rata slijedi druga faza. Velika ratna vojska se smanjila, profesionalizirala i prilagodila mirnodopskim uvjetima. Velik dio starih sposobnosti nekritički smo ukidali prije nego što smo nabavili njihovu suvremenu zamjenu.
Danas smo u trećoj fazi. Vraćena je opća vojna obuka. Hrvatska masovno proizvodi FPV dronove, te je jedan od lidera u kvaliteti kopnenih besposadnih sustava. Postoji industrijska suradnja s Rheinmetallom, Baykarom, velikim stranim brodogradilištima. Ugovorena je tvornica streljiva. Samodostatni smo u proizvodnji osobnog naoružanja, oklopa, kaciga, komunikacijskih sredstava i uniformi vojnika. Rafalei su u uporabi i od početka 2026. čuvaju hrvatski zračni prostor. Ugovorena su 44 Leoparda 2A8, provodi se obuka na Leopardu 2A4. U dolasku je 18 samohodnih haubica Caesar, moderniziraju se haubice PzH 2000, stiže osam sustava HIMARS, osam dodatnih Black Hawkova, 18 K239 Chunmoo, oklopna vozila Bradley - stara i nova narudžba, dodatna oklopna vozila Patria, Bayraktari i protudronski sustavi; moderniziraju se radari, a srednjodometna protuzračna obrana jedan je od prioriteta, o kojoj su pregovori u posljednjoj fazi. Natječaj za proizvodnju korveta je također daleko odmaknuo, a prosječno se svake godine moderniziraju dva postojeća broda HRM-a. Zadržani su helikopteri Kiowa i Mi-17, klasično topništvo očuvano je i modernizirano, a svoju će ulogu i nakon dolaska Leoparda imati "legacy" tenkovi M-84 i čak T-55. To je stvaranje cjelovitog sustava sposobnosti.
Tek se otprije godinu-dvije krenulo brže i sustavnije u sveobuhvatno jačanje i opremanje hrvatske vojske... Zašto smo s tim kasnili?
- Kasnili smo jer smo, kao i velik dio Europe, nakon Hladnog rata i osobito nakon ulaska u NATO prihvatili ideju da je velika konvencionalna opasnost praktično nestala. Vjerovalo se da će članstvo u NATO-u i Europskoj uniji samo po sebi riješiti najveći dio sigurnosnih problema, pa se obranu često promatralo kao rashod koji se može rezati.
To je pogrešno čitanje samog NATO-a. Svi govore o članku 5., a premalo o članku 3. Sjevernoatlantskog ugovora, koji kaže da će saveznice, pojedinačno i zajednički, kontinuiranom samopomoći i uzajamnom pomoći održavati i razvijati vlastitu i kolektivnu sposobnost odupiranja oružanom napadu. NATO, dakle, nije ugovor kojim svoju obranu predajete nekome drugome.
Europa je desetljećima trošila premalo. Poznat je razgovor Angele Merkel i Donalda Trumpa u kojem ona brani potrošnju od samo 1,1 % BDP za vojsku. Taj je primjer, nažalost, bio "etalon" za Hrvatsku. Trend se pod pritiskom "kapilarnog trećeg svjetskog rata" u Ukrajini i na Levantu te Srednjem istoku preokrenuo. Zato sada u nekoliko godina moramo napraviti mnogo toga što se trebalo raditi postupno dvadeset godina.
U kakvoj je danas poziciji, kad se radi o oružanim snagama, Republika Hrvatska u odnosu prema, prije svih, Srbiji. Otamo svašta slušamo, Vučić se hvali kineskim raketama...
- Srbiju treba gledati hladno, bez podcjenjivanja, ali i bez fascinacije paradama i televizijskim predstavljanjem svakog novog sustava. Srbija posljednjih godina ulaže velike iznose u vojsku. Ima kineske sustave protuzračne obrane FK-3 i HQ-17, modernizirane MiG-29, Nore i Ognjeve, PULS, kineske i izraelske bespilotne sustave. To je širok program modernizacije.
Međutim, količina tehnike nije isto što i integrirana vojna sposobnost. Koliko će se sve to uspješno povezati u jednu mrežu, važnije je pitanje od samog broja kupljenih sustava. Hrvatski smjer je drukčiji, sve je povezano unutar zapadnog, uglavnom NATO-kompatibilnog ekosustava, ključni su sustavi na "Linku 16".
Hrvatska je kao članica NATO-a, koji se probudio iz trijumfalnog sna, uključena u integrirano zapovijedanje, nadzor zračnog prostora, razmjenu podataka, logistiku i planiranje Saveza. To su dvije bitno različite sigurnosne pozicije.
Oružane snage Republike Hrvatske u skoroj budućnosti? Hoćemo li i možemo li postati vodeća oružana sila u regiji? Usput, trebamo li prijetnje iz Srbije ozbiljno shvatiti? Vaš završni komentar?
- Ne bih pitanje postavljao kao utrku tko će biti "broj jedan na Balkanu". Hrvatski cilj treba biti konkretniji: imati dovoljno snažne Oružane snage da mogu braniti državu i istodobno dati stvaran doprinos kolektivnoj obrani NATO-a, ne samo formalno "nošenje zastave"... Tu se ponovno vraćamo na članak 3. Saveza.
Hrvatska će imati modernu, ponegdje i "top", tehniku. Ali to ne vrijedi bez ljudi, pričuve, streljiva, infrastrukture, održavanja i domaće industrije. Zato je vraćanje temeljnog vojnog osposobljavanja ključan dio iste priče, zajedno s vojnim vježbama za "stare" pripadnike pričuve. Vratili smo se u paradigmu u kojoj državu ne brane samo profesionalci - nego svi građani.
Stalne prijetnje "drugim poluvremenom rata" koje dolaze iz medijskih i parapolitičkih kanala istočnog susjeda treba shvatiti cum grano salis, sa zrnom soli. Srbija živi od trgovine s EU-om i doznaka gastarbajtera. To nisu uvjeti za rat s Hrvatskom, a još manje sa Zapadom. Ali boj u Banjskoj na Kosovu 2023. pokazao je da ograničena, dobro naoružana skupina može izazvati ozbiljnu sigurnosnu krizu. Zato bih rizik promatrao prije svega kroz incidente, destabilizaciju i prelijevanje regionalnih kriza, a ne kroz scenarij velikog klasičnog rata.
Najvažnija pouka hrvatske povijesti jest da se obrambena sposobnost ne stvara kad kriza počne. Luksuz današnje Hrvatske jest da vojsku može graditi u miru. (Portret snimio: DominionArt studio)
