Gledajući na naše susjedstvo, na regiju u širem smislu, u tom kontekstu položaj Republike Hrvatske posebno je izazovan i kompleksan. Vidimo da su odnosi sa Srbijom loši, problema ima i s Crnom Gorom, a za odnos prema BiH ponajviše je važna zaštita Hrvata kao konstitutivnog naroda, no spominje se i revizija Daytona, problemi s Dodikom...

Za komentar svega što se zbiva zamolili smo dr. sc. Miru Kovača, povjesničara i bivšeg ministra vanjskih i europskih poslova:

- Prvo, zadovoljan sam što se u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću ipak nametnuo pojam “susjedstvo” u odnosu prema pojmu “regija”. Bit ću malo neskroman, nećete mi zamjeriti, prvi sam u Hrvatskoj javno govorio o nužnosti uporabe drukčije terminologije. Zašto? Ako su BiH, Srbija i Crna Gora “regija”, što je sa Slovenijom, Mađarskom i Italijom? Jesu li i one “regija”? Očito nisu. Dakle, imamo sjeverozapadno i jugoistočno susjedstvo. Sjeverozapadno je stabilno, Slovenija, Mađarska i Italija naši su partneri u Europskoj uniji i NATO savezu. Nasuprot tomu, imamo i jugoistočno susjedstvo, područje jugoistočno od Save, koje još uvijek nije do kraja stabilizirano. U tom dijelu Europe Srbija želi biti hegemon i nije spremna napustiti tu ambiciju zbog ulaska u Europsku uniju. Ima velik utjecaj na Bosnu i Hercegovinu, poglavito u entitetu Republike Srpske, u Crnoj Gori, ali djeluje i prema Hrvatskoj i makedonskoj državi. Utjecanje na Kosovo, posebno na njegov sjeverni dio, podrazumijeva se, u Srbiji se formalno tretira kao državni teritorij. Stvari jugoistočno od Save, uključujući BiH, gdje su Hrvati jedan od triju ustavotvornih naroda, mogu se jedino promijeniti ako Srbija prihvati napuštanje ambicije da bude hegemon, ali i svoje “vidovdanske etike”. Međutim, to zasad nije vidiku. Hrvatska, dakle, treba biti budna, otporna, pragmatična.

Kad se sve uzme u obzir, koji su najveći problemi hrvatske vanjske politike, diplomacije i položaja u međunarodnoj zajednici danas? I kako ih riješiti?

- Državnopolitički gledano, Hrvatska je vrlo uspješna priča. Još do prije nekoliko desetljeća bili smo “provincija” u socijalističkoj Jugoslaviji, jedna od šest republika, koja je bila “sretna” da na svome teritoriju, konkretno 1987. u Zagrebu, može prirediti jednu Univerzijadu, međunarodni športski događaj u organizaciji Međunarodnog studentskog športski saveza. Iz današnje perspektive, suverene i neovisne Hrvatske, ništa posebno. Otad se Hrvatska drastično promijenila. Uspjeli smo se, doduše krvavo, uz velike ljudske žrtve i materijalnu štetu, izboriti za međunarodno priznanje, svojom snagom, svojim umijećem pobijediti u Domovinskom ratu, priključiti se NATO savezu i Europskoj uniji. Ali nema opuštanja. Obijest je vrlo opasna stvar. Vremena se mijenjaju, odnosi u svijetu se mijenjaju. Danas je nužno, pače egzistencijalno, da jačamo svoju samodostatnost, na prehrambenom planu, na planu energetike, na planu obrane.

Treba nam osvježena razvojna paradigma. Indikatori da je tomu tako bili su ovogodišnji požari u Dalmaciji, tu mislim na nedovoljno efikasno prostorno planiranje i, naravno, ekološki skandal u Lici, tu mislim na sustav gospodarenja otpadom. Samo stabilna, prosperitetna i razvojno uravnotežena Republika Hrvatska (tu mislim na socijalnu koheziju) moći će se efikasno nositi s izazovima u svjetskoj i europskoj politici te poglavito s pojavama u našem sjeverozapadnom i još više s pojavama u našem jugoistočnom susjedstvu, dakle jugoistočno od Save