Koncepcijski i praktično, hrvatska državna vanjska politika oblikuje se i ostvaruje kroz tri glavne dimenzije - europsku, transatlantsku i globalnu - koje se međusobno isprepleću te ojačavaju. U tome smislu međunarodno jačanje položaja, gospodarstva i utjecaja te prepoznatljivosti RH u Europi i svijetu ključni su prioriteti kojima se vodi MVEP odnosno služba vanjskih poslova, nastavljajući s aktivnim angažmanom unutar Europske unije, kao i unutar NATO-a, UN-a i drugih međunarodnih organizacija. Intenzivno se radi na dovršenju procesa pristupanja Hrvatske u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koje se očekuje 2026. godine - piše između ostalog na web-stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.

POVEZIVANJE PROSTORA

Hrvatska je tijekom više od trideset godina izgradila međunarodnu reputaciju i kredibilitet. Kakva je danas njezina vanjskopolitička pozicija - upitali smo u ovotjednom intervjuu prof. dr. sc. Đanu Lušu s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

- Hrvatska danas ima znatno snažniji međunarodni položaj nego u bilo kojem prethodnom razdoblju svoje samostalnosti. Od države koja je početkom devedesetih morala izboriti međunarodno priznanje i sigurnost, postala je članica Europske unije i NATO-a, šengenskog prostora i europodručja, a nalazi se i u procesu pristupanja OECD-u. To nije samo formalni niz članstava. Riječ je o dubokoj promjeni međunarodnog položaja države. Međutim, važno je pritom razlikovati međunarodni položaj od međunarodnog utjecaja. Hrvatska je danas institucionalno vrlo dobro pozicionirana, ali to ne znači da može imati jednaku političku težinu kao najveće europske države. Francuska, Njemačka, Italija ili Španjolska raspolažu većim gospodarskim, demografskim, vojnim i diplomatskim kapacitetima. To je realnost europskog političkog sustava i ne treba je ni precjenjivati ni doživljavati kao hrvatski nedostatak.

Za Hrvatsku je važnije pitanje kako koristiti ono što joj članstvo i geografski položaj omogućuju. Upravo tu postoji vrlo konkretan pokazatelj hrvatskog međunarodnog kredibiliteta koji se ponekad zanemaruje. Hrvatska posljednjih godina nije samo sudionica međunarodnih organizacija nego je više puta dobivala povjerenje da ih vodi, koordinira ili okuplja države oko zajedničkih interesa. Predsjedala je Vijećem Europske unije, Vijećem Europe, Srednjoeuropskom inicijativom i Procesom suradnje u jugoistočnoj Europi, vodila je jadransko-jonske europske formate, a sada istodobno ima iskustvo predsjedanja Inicijativom triju mora i MED9-om. To je puno više od protokola. Predsjedanje znači preuzimanje odgovornosti za usklađivanje različitih interesa, postavljanje prioriteta i traženje kompromisa. Kada država poput Hrvatske dobije takvu ulogu, to znači da joj je povjeren određeni diplomatski kapital.

Posebno je važna Inicijativa triju mora. Hrvatska nije samo bila domaćin njezina prvog summita u Dubrovniku nego je sudjelovala u njezinu stvaranju i ponovno je preuzela predsjedanje. To je dobar primjer kontinuiteta hrvatske vanjske politike: povezivanje Jadrana sa srednjom i istočnom Europom kroz prometnu, energetsku i digitalnu infrastrukturu. Slično vrijedi i za format EU MED9. Hrvatska danas predsjedanjem te skupine devet mediteranskih članica EU-a dobiva priliku otvoriti pitanja koja su za nju posebno važna - sigurnost Mediterana, migracije, energetiku, pomorsku sigurnost, klimatske i demografske izazove te odnose s južnim susjedstvom. Pritom je važno da se ta pitanja ne promatraju kao specifično pitanja mediteranskih država članica EU-a, nego kao europska pitanja.

Hrvatska upravo zbog svoje geografije ima mogućnost povezivati nekoliko europskih prostora. Ona je istodobno srednjoeuropska, mediteranska i neposredno povezana s jugoistočnom Europom. To je njezina specifična međunarodna vrijednost.

PRIVATNA ARHIVA/FPZG

Premijer Andrej Plenković rekao je da međunarodni položaj Hrvatske nikada nije bio jači. No u aktualnim krizama čini se da glavnu riječ ipak vode najveće države. Je li Hrvatska pala u drugi plan?

- Aktualne geopolitičke krize doista pokazuju koliko su velike države vidljivije i koliko je njihova sposobnost djelovanja veća. To je osobito jasno u krizama u kojima sudjeluju globalne sile, poput Sjedinjenih Američkih Država, ili i u pitanjima koja se izravno tiču strateških interesa najvećih europskih država. Međutim, iz toga ne treba izvoditi zaključak da je Hrvatska izgubila na važnosti. Europska unija nikada nije funkcionirala tako da sve države imaju jednaku političku težinu. Ali jednako tako nije ni sustav u kojem samo najveće države odlučuju o svemu. Utjecaj se gradi kombinacijom veličine, institucija, savezništava, sposobnosti pregovaranja i mogućnosti okupljanja drugih oko određenog interesa. Za Hrvatsku je upravo posljednji element posebno važan. Njezina se međunarodna pozicija najbolje vidi kada se pogleda koliko je puta u posljednjem desetljeću dobila priliku preuzeti koordinacijsku ulogu. Predsjedanje Vijećem EU-a pokazalo je sposobnost vođenja europskog procesa u iznimno kriznom trenutku. Predsjedanja regionalnim i europskim inicijativama pokazala su da Hrvatska može povezivati države različitih interesa. Inicijativa triju mora pokazuje njezinu sposobnost povezivanja središnje i istočne Europe, dok EUMED9 daje mogućnost da se Hrvatska profilira kao država koja može artikulirati mediteranske interese unutar EU-a.

Zato međunarodnu težinu Hrvatske ne treba mjeriti time je li prisutna za stolom za kojim sjede najveće svjetske sile. Pitanje je može li utjecati na teme koje su za nju važne i može li za njih pronaći partnere. Tu Hrvatska kao mala država ima prostor za djelovanje. Primjerice, pitanja energetike za Hrvatsku nisu apstraktna geopolitička tema. LNG terminal na Krku, JANAF, prometni pravci i položaj na Jadranu daju joj konkretne instrumente. Isto vrijedi za pitanja sigurnosti, migracija i stabilnosti jugoistočne Europe. Hrvatska je na vanjskoj granici Schengena, ali istodobno ima iskustvo i razumijevanje prostora koji se nalazi s druge strane te granice. To je kombinacija koju nema svaka članica EU-a. Zbog toga Hrvatska ne mora pokušavati biti velika država da bi bila relevantna. Za malu državu mnogo je važnije biti država koja zna prepoznati gdje se njezini interesi preklapaju s interesima većeg broja partnera.

ODNOSI SA SUSJEDIMA

Kakav je položaj Hrvatske u regiji, osobito prema Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini?

- Hrvatska je u regionalnom smislu u specifičnoj situaciji. Ona više nije država zapadnog Balkana u kontekstu procesa europske integracije, ali istodobno nije moguće odvojiti njezinu sigurnost, gospodarstvo i političke interese od razvoja tog prostora. To Hrvatskoj daje određenu prednost, ali i odgovornost. Odnosi sa Srbijom ostaju opterećeni otvorenim pitanjima i različitim pogledima na ratno nasljeđe i političke procese. Hrvatska tu treba biti jasna u zaštiti vlastitih interesa, ali istodobno zadržavati prostor za dijalog. Diplomacija nije izbor između čvrstog zastupanja vlastitih interesa i razgovora s drugom stranom. Upravo je sposobnost da se radi jedno i drugo znak ozbiljne vanjske politike. S Crnom Gorom situacija je drugačija. Postoje bilateralna pitanja koja treba rješavati, ali riječ je o državi koja ima jasnu europsku perspektivu. Hrvatska tu može biti partner koji vlastito iskustvo europske integracije koristi kako bi podržala njezino približavanje Uniji, uz istodobno rješavanje otvorenih bilateralnih pitanja.

Bosna i Hercegovina za Hrvatsku je, međutim, pitanje posebne težine. Hrvatska ima legitiman interes za političku ravnopravnost Hrvata kao jednog od triju konstitutivnih naroda i taj interes mora biti dio hrvatske vanjske politike. Ali hrvatska politika prema BiH ne bi se trebala iscrpiti samo na tom pitanju. Dugoročno je za Hrvatsku najvažnije imati stabilnu, funkcionalnu i europski orijentiranu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će se poštovati prava svih njezinih naroda i građana. Ono što Hrvatska može napraviti jest koristiti svoj položaj u EU-u kako bi europska perspektiva BiH ostala visoko na europskoj agendi.

Hrvatska jasno podupire daljnje proširenje Europske unije, osobito prema zapadnom Balkanu, ali inzistira na tome da ono bude utemeljeno na ispunjavanju kriterija i stvarnom napretku u reformama. To se vrlo jasno vidi i u Splitskoj deklaraciji usvojenoj na summitu EU MED9. U njoj se proširenje određuje kao geostrateško ulaganje u mir, sigurnost i prosperitet, ali se istodobno naglašava da vjerodostojan napredak prema članstvu zahtijeva temeljne reforme, vladavinu prava, dobrosusjedske odnose, usklađivanje sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a te jasnu predanost pomirenju i nedvosmisleno odbacivanje veličanja ratnih zločina i genocida. Upravo ta formulacija pokazuje da hrvatska politika prema proširenju nije politika "proširenja pod svaku cijenu", nego podrška europskoj perspektivi uz jasne standarde koje kandidatkinje moraju ispuniti.

Koji su najveći problemi hrvatske vanjske politike i što Hrvatska danas realno može biti u širem okviru međunarodne politike, odnosa i interesa?

- Najveći problem hrvatske vanjske politike danas nije nedostatak međunarodnog položaja. Upravo suprotno. Hrvatska je u posljednja tri desetljeća ostvarila gotovo sve temeljne ciljeve koji su određivali njezinu vanjsku politiku nakon osamostaljenja. Izazov je sada drukčiji: kako članstvo pretvoriti u stvarni politički kapital. Drugim riječima, više nije dovoljno biti prisutan u europskim institucijama. Potrebno je imati jasne prioritete, znati oko njih izgraditi koalicije i biti prepoznatljiv po tome što Hrvatska može ponuditi europskim partnerima. U tome se može puno naučiti upravo iz hrvatskih predsjedanja. Ona pokazuju da Hrvatska ima iskustvo koordiniranja velikih međunarodnih formata. Ali taj kapital ne bi trebao nestati završetkom pojedinog predsjedanja. Treba ga pretvoriti u dugoročnu mrežu odnosa, ekspertize i političkih inicijativa.

Hrvatska ima nekoliko vrlo konkretnih područja u kojima može biti snažnija. To su Mediteran, jugoistočna Europa, europska sigurnost, energetika, prometna i digitalna povezanost, pomorska sigurnost i gospodarska diplomacija. Tu se hrvatski interesi vrlo često preklapaju s europskima.

Energetska sigurnost, primjerice, nije samo hrvatsko pitanje. LNG terminal na Krku i JANAF Hrvatskoj daju mogućnost da bude dio šire europske energetske infrastrukture. Slično je s prometnim koridorima i Inicijativom triju mora. Mediteran nije samo pitanje turizma i pomorske granice nego prostor u kojem se odlučuje o europskoj sigurnosti, migracijama, energiji, trgovini i odnosima s južnim susjedstvom.

Hrvatska tu ima nešto što se ne može jednostavno kupiti novcem - geopolitički položaj i iskustvo različitih europskih prostora. Zato hrvatska ambicija ne treba biti da postane velika sila. Realniji cilj jest postati država čiji je politički utjecaj veći od njezine veličine.

To znači biti država koja može povezivati Mediteran i srednju Europu, razumije jugoistočnu Europu, ima kredibilitet unutar EU-a i NATO-a te zna vlastite interese predstaviti kao dio šireg europskog interesa.

RIJEŠENA PRIPADNOST

Nakon svega što smo kao država ostvarili i što se treba još napraviti, kakav bi bio Vaš završni komentar?

- Hrvatska je u posljednjih tridesetak godina napravila veliki put. Nekada je morala dokazivati da pripada međunarodnoj zajednici. Danas je dio najvažnijih europskih i transatlantskih institucija. Nekada je tražila sigurnosne garancije; danas sudjeluje u njihovu oblikovanju. Nekada je nastojala ući u europske integracije; danas njima predsjeda i preuzima odgovornost za njihove regionalne i tematske inicijative. Zato pitanje više nije gdje Hrvatska pripada. To je u velikoj mjeri riješeno. Pitanje je što može učiniti s položajem koji je izgradila.

Hrvatska nema kapacitet da određuje europsku politiku sama, ali ima kapacitet da oko pojedinih pitanja okuplja partnere, otvara teme i sudjeluje u oblikovanju odluka, što je realan oblik međunarodnog utjecaja za jednu malu europsku državu. Hrvatska danas ne treba tražiti veći prostor u Europi, već učinkovito koristiti prostor koji joj već pripada. n