Kada netko spomene Vijetnam, prvo čega se sjetimo jest rat koji su vodili Amerikanci protiv Vijetnamaca u drugoj polovini 20. stoljeća (1959. - 1975.). Mi stariji sjećamo se dokumentarnih filmskih zapisa u kojima napalm-bombe spaljuju cijela sela ili velike površine džungle. Potom slika opečenih ljudi koji umiru u bolovima i šoku. Znademo i za teške posljedice primjene plina nazvanog poetičnim imenom Agent Orange. Ime je dobio vjerojatno zbog svoje narančaste boje. Bacali su ga iz zrakoplova na velike površine džungle, a služio je kao herbicid i defolijant (za otpadanje lišća) kako bi na tlu razotkrio vojne baze i razmještaj boraca Vijetkonga. Taj agens ostavio je teške zdravstvene posljedice ne samo na ljude koji su mu bili izloženi nego i na iduće generacije, rođene godinama nakon tog rata (brojne genetske malformacije).

Druga asocijacija vezana je uz proturatnu politiku u Vijetnamu. U drugoj polovini 60-ih i ranih 70-ih godina prošlog stoljeća pojavio se u SAD-u snažan pokret protiv rata u Vijetnamu. Bio je to protest milijuna mladih ljudi koje je država slala u rat, a iz kojeg ih se više od 58.000 nikada nije vratilo. Još više ih se vratilo kao trajni invalidi uz fizičke i psihičke tegobe koje se nakon svakog rata uočavaju u ljudi izloženih ratnim strahotama, poznate kao PTSP. Među najpoznatijima koji su odbili ići u rat bio je Cassius Clay (poslije Muhhamad Ali), svjetski boksački prvak, komu je zbog toga oduzeta titula. Svoj glas su digli i brojni umjetnici. Poznate su antiratne pjesme tada planetarno popularne kanautorice Joan Baez. S temom Vijetnamskog rata snimljeni su brojni filmovi, a neki spadaju u klasiku proturatnog filma. Pod pritiskom domaće javnosti i neuspjeha na bojnom polju, Amerikanci su bili prisiljeni navrat-nanos izvući svoje snage iz tog besmislenog rata. Tada je ujedinjenjem Sjevernog i Južnog Vijetnama nastao današnji, moderni Vijetnam, jedinstvena država. Eto, to su bila neka moja razmišljanja o Vijetnamu kad sam donijela odluku putovati u tu daleku zemlju.

PRVI DOJMOVI

Današnji Vijetnam nastao je 1975. ujedinjenjem Sjevernog i Južnog Vijetnama. Ima čak 102 milijuna stanovnika. Radi lakšeg opismenjavanja naroda, odlučili su se za latinično pismo. Nekadašnje znakovno pismo, varijanta kineskog pisma, danas se više ne upotrebljava. Najveći utjecaj na Vijetnam ostavili su Portugalci preko svojih misionara koji su donijeli katoličanstvo. Potom Francuzi, čija je kolonija Vijetnam bio sve do 1955., kad se nakon rata oslobađa njihove dominacije. Potom, ovdje su bili i Amerikanci.

Premda je po broju stanovnika nešto manji (oko devet milijuna), glavni grad je Hanoi, smješten na sjeveru zemlje, u odnosu prema Ho Chi Minhu (oko 14 milijuna stanovnika), koji je sasvim na jugu, u delti Mekonga. Ho Chi Minh, nekadašnji Saigon, lijep je grad, mješavina starog i novog - izažena francuska kolonijalna arhitektura, stare ulice i tržnice uz luksuzne hotele. Nevjerojatno živ grad, milijuni skutera, stalna gužva i buka, u prvom času djeluje kaotično, ali upravo to daje gradu osobnost. Topao je i pun energije. Smješten je u nizini, okružen močvarama, u blizini Južnog kineskog mora, pa je klima izrazito vlažna. Ime je dobio po legendarnom političaru, premijeru i predsjedniku Demokratske Republike Vijetnam (Sjeverni Vijetnam) i višegodišnjem predsjedniku Vijetnamske radničke partije Ho Chi Minhu (1890. - 1967.).

To je, kažu, komunistička zemlja. Po čemu se to može uopće zaključiti? Na prvi pogled ni po čemu. Ipak, možda po TV vijestima koje počinju govorom nekog partijskog dužnosnika, ili sjednicom partijskog foruma ili državnih tijela. No po tome se naš TV program ne razlikuje, premda smo demokracija. I mi imamo prvo neku izjavu aktualne političke elite, a potom što o tome misle pojedini oporbeni političari. Ipak, u Vijetnamu je sustav jednopartijski, na čelu s Vijetnamskom radničkom partijom. Jedina je to politička opcija. I unatoč tomu Vijetnam je jedan od najzanimljivijih primjera dugoročnog industrijskog i ekonomskog uspona u Aziji. Manji je od Indije i Indonezije, ali njegova transformacija je spektakularna. Mogu lako uočiti napredak osobito stoga što sam ovu zemlju prvi put posjetila prije sedam godina.

Istovremeno ljudi žive dinamično. U restoranima i na terasama puno je mladih koji jedu i piju neko nealkoholno piće. U večernjim satima slobodan stol teško je pronaći. Na ulicama nema ljudi koji kopaju po kantama za smeće. Nema prosjaka. Nema nikoga tko bi vas uznemiravao svojim molbama za pomoć dok uživate u atmosferi ugodno tople noći. Ti ljudi još nisu svjesni što ih sve čeka ako i kada prijeđu na liberalnu tržišnu ekonomiju. Odjednom će se stvoriti siromašni, ljudi bez posla, oni bez imovine, bankrotirani. A razlika između onih koji imaju puno i onih koji nemaju ništa bit će sve veća. Mi smo, nažalost, to iskusili na svojim leđima.

Najimpresivniji dio bio je odmah nakon slijetanja aviona u Ho Chi Minh, kada sam se ukrcala u autobus i nastavila put od otprilike tri sata prema delti Mekonga. Upravo je ondje počelo moje zapanjujuće putovanje prema jugu, u smjeru plodnih krajolika i ravnica delte Mekonga, često nazivane zdjelom riže Vijetnama. Mekong je treća najveća rijeka Azije, te je ujedno vitalni plovni put, dug čak 4900 km. Teče od Tibetanske visoravni kroz Kinu, Mjanmar, Laos, Tajland, Kambodžu i Vijetnam pa sve do Južnog kineskog mora. Uzdržava više od 60-70 milijuna ljudi, a može se pohvaliti i najvećim svjetskim kopnenim ribolovom.

Putem, dok se vozim, promatram zelena rižina polja, autohtone vijetnamske šešire na glavama vrijednih ljudi koji rade, siluete onih koji odlaze prema poljima, farme pataka uz rijeku, bicikle naslonjene uz stare kuće, vodu koja miruje između nasada i planina. Sve izgleda tiho i jednostavno. Kao da vrijeme ondje nije pronašlo put. A onda shvatite da je ta tišina samo privid.

Kad se ujutro autobus zaustavio radi kratke pauze, negdje u daljini začuo se pijetao, a potom i zvuk skutera koji je prolazio uskom cestom. Neki kantama zalijevaju biljke, a iz malih kuhinja šire se mirisi kuhane riže i vijetnamske juhe pho, prženih proljetnih rolica i vrlo ukusne vijetnamske kave. Dan je već počeo.

ZEMLJA PAMTI

U ruralnom Vijetnamu život je još uvijek duboko povezan sa zemljom. Rižino polje nije samo komad zemlje. Ono je posao, hrana, obiteljska povijest i sigurnost. Ono povezuje generacije. Na istom mjestu gdje danas radi nečija majka, prije mnogo godina radila je njezina majka. Djeca odrastaju gledajući odrasle kako ocjenjuju količinu vode za nasade, vrijeme i boju zemlje, gotovo bez razmišljanja, s višegeneracijskim iskustvom.

Ovdje sunce brzo postaje snažno. Voda u polju grije noge. Ruke su stalno zauzete. Posao se ponavlja iz dana u dan, iz sezone u sezonu. I upravo u toj ponavljajućoj svakodnevici postoji nešto što nama, ljudima naviknutima na stalnu promjenu, može biti gotovo strano, a to je strpljenje. Znanje da ne možeš ubrzati dozrijevanje riže, ne možeš po želji dovesti kišu i ne možeš natjerati zemlju da rodi prije nego što je spremna.

Seoskim cestama prolaze motocikli. Ljudi razgovaraju preko mobitela. Mladi prate svijet koji se nalazi stotinama kilometara dalje. Zamišljam, netko u maloj kući usred rižinih polja prodaje proizvode preko interneta. Netko drugi planira otići u grad. Ponekad je dovoljan jedan prizor da shvatite koliko se svijet promijenio. Nadalje, gledam mladića koji stoji do koljena u vodi između redova riže. U jednoj ruci drži alat, a u drugoj pametni telefon. To je možda najbolja slika današnjeg ruralnog Vijetnama. Staro i novo ne bore se nužno jedno protiv drugoga. Jednostavno žive zajedno.

Najviše rade žene. One ustaju rano. Pripremaju hranu, brinu se o djeci, rade na poljima, odlaze na tržnicu, vode male obiteljske poslove. To je jednostavno - život. Na tržnici žene slažu povrće u uredne hrpice. Kupci dolaze, pregovaraju o cijeni, odlaze i dolaze. One se smiju, razgovaraju, nastavljaju raditi bez ikakve drame. Kada gledate dan žene od početka do kraja, shvatite koliko se obitelj i kućanstvo oslanjaju na njezine ruke. Možda je upravo to jedna od najvažnijih lekcija koju putnik može naučiti. A sve je to u duhu Konfucijeva promišljanja o ulozi žene u obitelji.

Ali postoji nešto što se polako mijenja. Uočavam i kod njih, kao kod nas, da mladi odlaze. Grad ih privlači. Tamo su škole, fakulteti, bolje plaćeni poslovi, mogućnost realizacije vlastitog stana, drukčiji život. Hanoi, Ho Chi Minh City i drugi gradovi postaju odredišta nove generacije.

Kao i naši, njihovi roditelji često ih podržavaju u tome, jer žele da njihova djeca imaju više nego što su oni imali. Ali negdje duboko u toj želji postoji i strah. Tko će ostati? Tko će obrađivati zemlju? Tko će otvoriti vrata kuće kada više ne bude roditelja? Tko će nastaviti ono što se stoljećima prenosilo s generacije na generaciju? To su pitanja na koja nema jednostavnog odgovora, jer nitko ne želi ograničiti svoju djecu. Ali svatko se boji trenutka kada kuća postane pretiha.

Kao putnica u velikoj turi po toj izduženoj zemlji vidjela samo mnogo ljepote, osobito u ruralnom Vijetnamu. Prostrana zelena polja, impozantne planine, mnogo vode i guste nasade bambusa. Djecu koja mašu s ceste, netko se nasmiješi, netko podigne samo ruku na pozdrav. Moj fotoaparat bilježio je prizore koje ću tek poslije nazvati autentičnima, ali fotografija nikada ne može uhvatiti cijelu priču. Ne vidi umor ljudi koji se vraćaju s polja, ne osjeća zadovoljstvo mladih životnim perspektivama. Zato je ruralni Vijetnam puno više od onoga što možemo vidjeti kroz prozor autobusa ili na fotografiji.

Neke se stvari mijenjaju upravo da bi preživjele. Stare kuće dobivaju nove krovove. Tradicionalna jela ulaze u male restorane. Obiteljski obrti pronalaze kupce preko interneta. Turizam donosi novac selima koja su nekada živjela gotovo isključivo od zemlje. Promjena nije uvijek neprijatelj tradicije, ponekad je upravo ona način da tradicija opstane. Možda će buduće generacije raditi manje na poljima, možda će živjeti u gradovima, možda će se vraćati samo za praznike. Ali ako sačuvaju priče svojih roditelja, način na koji se, recimo, priprema hrana, poštovanje prema starijima, osjećaj pripadnosti obitelji i zemlji iz koje su potekli, dio tog svijeta nastavit će živjeti.

Primjećujem, predvečer se selo ponovno usporava. Sunce se spušta iza nasada. Voda u rižinim poljima hvata posljednju svjetlost dana. Motocikli se vraćaju kućama, netko zatvara trgovinu, iz kuća dopire svjelo, obitelj sjeda za stol. Dan je bio dug, običan, ali uspješan. I možda upravo zato vrijedi zapamtiti te prizore. Ne kao egzotičnu sliku daleke zemlje, nego kao nešto što je, unatoč svim razlikama, nevjerojatno svima poznato.

PRIJELAZNA FAZA

Ruralni Vijetnam možda će za deset ili dvadeset godina izgledati sasvim drukčije. Neke će kuće nestati, neke će njive postati ceste. Mladi će otići u gradove, a na njihova mjesta doći će novi ljudi, nove ideje i novi načini života. Ali možda će neke stvari ostati. Jutarnji miris plodnih polja i dozrelog tropskog voća. Voda koja prolazi kroz polje. Starac koji sjedi ispred kuće i promatra cestu. I večernji trenutak kada se obitelj ponovno okuplja pod istim krovom. Jer zemlja se može promijeniti, gradovi mogu narasti, ljudi mogu otići daleko, ali čovjek uvijek nekamo nosi mjesto iz kojeg je krenuo.

Zato ruralni Vijetnam nije priča o prošlosti. To je priča o prijelazu, o ljudima koji jednom nogom stoje u svijetu svojih roditelja, a drugom već zakoračuju u nešto novo. I možda je upravo zato najljepši Vijetnam onaj koji se ne vidi na razglednici. Onaj koji se otkrije tek kada ostanemo među tim ljubaznim ljudima nešto duže. Kada sjednemo za stol s ljudima koje ne poznajemo, kada prestanemo gledati selo kao prizor i počnemo ga gledati kao nečiji dom.