VIJETNAM: INA ISPRED PALAČE UJEDINJENJA U HO CHI MINHU, NEKADA SAIGON...
Vijetnam je postao gospodarsko čudo. Otvorio je vrata stranom kapitalu, ali je sam odlučio kamo želi ići kroz ta vrata
DOMINACIJA ZBOG KOJE ZAPAD NE SPAVA MIRNO
Godinama u dijelu zapadnog javnog prostora postoji stav da se razvoj azijskih zemalja promatra s dozom nepovjerenja, podcjenjivanja, a ponekad i otvorenog omalovažavanja. Kada azijske države ostvaruju gospodarski rast, tehnološki napredak ili povećavaju svoj politički utjecaj, njihovi se uspjesi nerijetko objašnjavaju kopiranjem zapadnih ideja ili, jednostavno rečeno, “sretnim okolnostima”. Istodobno se vlastiti razvoj često predstavlja kao rezultat stečenog znanja, inovacija, dugoročnog rada i utjecaja institucija, uključujući i nezaobilaznu politiku. Takav stav postaje sve teže održiv.
Azija danas nije samo “tvornica jeftine radne snage”, kako se često pojednostavljeno prikazuje. To je prostor na kojem nastaju neke od najvažnijih tehnoloških, industrijskih, financijskih i infrastrukturnih promjena našeg vremena. Kina, Japan, Južna Koreja, Singapur, Indija, Vijetnam i brojne druge zemlje razvile su vlastite modele gospodarstva, obrazovanja, tehnologije i državnog upravljanja. Neke od njih postale su globalni lideri u područjima poput elektronike, brodogradnje, baterija, telekomunikacija, umjetne inteligencije, proizvodnje i digitalnih usluga. Ipak, u dijelu zapadnih medija i javnosti još uvijek postoji svojevrsna intelektualna hijerarhija, prema kojoj se Zapad smatra mjerilom napretka, a azijski se uspjeh promatra kao nešto što treba objasniti, opravdati ili umanjiti.
KRIVA PERCEPCIJA
Jedan od najraširenijih stereotipa jest uvjerenje da azijske zemlje svoj uspjeh duguju isključivo jeftinoj radnoj snazi. Taj je argument možda imao određenu težinu prije nekoliko desetljeća, ali danas više nije dovoljan za objašnjenje razmjera azijskog razvoja. Jeftina radna snaga sama po sebi nije dovoljna za stvaranje tehnoloških divova, za proizvodnju vrhunskih čipova, sofisticiranih automobila, naprednih brodova, satelita, softvera ili globalnih financijskih sustava. Za to su potrebni obrazovanje, infrastruktura, kapital, organizacija, istraživanje, poduzetništvo i dugoročna strategija (koje u nas manjka, primjerice).
Još je problematičnija tvrdnja da Azija uglavnom oponaša Zapad. Povijest razvoja nam pokazuje da su gotovo sve velike industrijske sile u pojedinim etapama učile od drugih, preuzimale tehnologije, prilagođavale ih i zatim razvijale vlastita rješenja. Industrijalizacija nikada nije bila proces u kojem je jedna civilizacija izumila sve, a ostali samo prepisivali od nje.
Kada azijska kompanija unaprijedi postojeću tehnologiju, to se ponekad pogrešno tumači kao kopiranje. Kada zapadna kompanija primijeni sličan proces, to se često opisuje kao inovacija, konkurencija ili tržišni razvoj. Upravo ta razlika u terminologiji može upućivati na određenu pristranost. Dio tog podcjenjivanja možda proizlazi i iz činjenice da se globalni odnos snaga mijenja.
Stoljećima su europske sile, a potom i Sjedinjene Američke Države, imale golem politički, vojni, gospodarski i kulturni utjecaj. Kolonijalizam, a poslije i imperijalizam, učinili su svoje, koliko dobroga toliko i lošega, gledajući s povijesnim odmakom. Zbog toga se razvilo uvjerenje da je postojeći poredak prirodan i trajan. No povijest pokazuje da ni jedan centar moći nije trajan.
Današnji uspon Azije označava povratak znatnog dijela svjetske gospodarske i političke moći prema prostoru koji je tijekom većeg dijela ljudske povijesti bio među ključnim središtima civilizacije. Sama činjenica da bi zemlje poput Kine ili Indije mogle imati ključnu ulogu u oblikovanju budućeg svjetskog poretka nekima je još uvijek teško prihvatljiva.
Umjesto ozbiljnog proučavanja tog fenomena, ponekad se poseže za stereotipima, azijske zemlje prikazuju se kao autoritarne, nekreativne, neoriginalne ili društveno “zaostale”. Naravno, kritika njihovih političkih sustava, ljudskih prava ili društvenih problema potpuno je legitimna. Problem nastaje kada se opravdana kritika pretvori u opću pretpostavku da su njihove civilizacije ili društva manje vrijedni.
DVOSTRUKI STANDARDI
Kada pojedina zapadna država ulaže velika sredstva u infrastrukturu, to se opisuje kao modernizacija i strateško ulaganje, a takvi potezi azijske države često se tumače kao širenje utjecaja, geopolitička ekspanzija ili pokušaj stjecanja kontrole.
Kada pojedina zapadna kompanija snažno širi svoje poslovanje na svjetska tržišta, to se opisuje kao globalizacija, a konkurentnost azijske kompanije na istim tržištima nerijetko se predstavlja kao prijetnja. Naravno, postoje opravdani razlozi za zabrinutost zbog političkog utjecaja, državnih subvencija, trgovinskih praksi i sigurnosnih pitanja.
Stoga jedna od najvećih pogrešaka jest promatrati Aziju kao jedinstvenu i homogenu cjelinu. Kina nije Japan, Japan nije Indija, Indija nije Južna Koreja, a Južna Koreja nije Singapur. Riječ je o društvima s različitom poviješću, kulturama, političkim sustavima i ekonomskim modelima. Upravo zato razvoj Azije ne može biti objašnjen jednom formulom.
Neke su zemlje svoju transformaciju temeljile na industrijalizaciji i izvozu, neke na obrazovanju i tehnologiji, neke na trgovini i financijama, a neke kombiniraju više pristupa. Ono što im je zajedničko jest činjenica da su pokazale da modernizacija nije isključivo zapadni projekt, i to je možda najvažnija poruka.
Poštovanje prema azijskom razvoju ne znači idealizirati Aziju, već prihvatiti činjenicu da ni jedna civilizacija nema monopol nad napretkom. Svijet 21. stoljeća bit će sve više multipolaran. U njemu će azijske zemlje imati sve veću ulogu, ne zato što im netko “daje priliku”, nego zato što raspolažu ljudskim kapitalom, golemim tržištima, industrijskim kapacitetima, tehnološkim znanjem i vlastitim razvojnim ambicijama. Stoga bi bilo korisnije prestati promatrati azijski uspon kroz prizmu podsmijeha, sumnje i stereotipa. Makoliko to Zapad i dalje zabrinjavalo, zbog vlastitih interesa, naravno.
Povijest razvoja nije priča o jednoj civilizaciji koja napreduje dok je ostatak svijeta samo slijedi, nego o neprekidnom procesu učenja, razmjene, prilagodbe i natjecanju među društvima. A Azija je danas jedan od glavnih pokretača te priče.
Od tvornica elektronike do novih energetskih postrojenja, Vijetnam, primjerice, posljednjih godina postaje jedno od najvažnijih odredišta stranog kapitala u Aziji. Novac koji stiže iz svijeta promijenio je industrijske zone, gradove i radna mjesta. Nekoć su se uz ime Vijetnam najčešće vezale slike rižinih polja, bicikala, motocikala, ratne povijesti i užurbanih tržnica. Danas se toj slici pridružuje sasvim novi prizor, a to su golemi industrijski pogoni, proizvodne linije prepune elektronike i međunarodne kompanije koje upravo ondje grade dio svojih azijskih proizvodnih lanaca. Vijetnam je postao magnet za investitore.
Brojke su dojmljive. Tijekom 2025. godine u zemlju je stiglo oko 38,4 milijarde američkih dolara registriranog stranog kapitala, što je bio novi rekord. Svjetska banka navodi da je realizirani BDP u 2025. porastao za oko devet posto. A 2026. godina nastavila je taj zamah. U prva četiri mjeseca strani investitori najavili su 18,24 milijarde dolara ulaganja, što je najviša razina za to razdoblje u posljednjih pet godina. Više od dvije trećine tog iznosa otišlo je u prerađivačku i proizvodnu industriju.
Zašto baš Vijetnam? Odgovor je u spoju nekoliko okolnosti. Zemlja ima relativno konkurentne troškove proizvodnje, mladu radnu snagu, snažnu izvoznu orijentaciju i sve bolju infrastrukturu. Još važnije, Vijetnam se nalazi u središtu azijskih proizvodnih lanaca.
Velike kompanije više ne žele proizvodnju oslanjati samo na jednu zemlju. Zato posljednjih godina diversificiraju svoje lance opskrbe, a Vijetnam se nametnuo kao jedna od ključnih alternativa. Elektronika je pritom u samom središtu priče. Tako Vijetnam više nije samo mjesto gdje se nešto proizvodi jeftinije. Ambicija vlade jest postati mjesto gdje se proizvodi pametnije, složenije i tehnološki vrednije i ona to čini vrlo uspješno.
Strani kapital donio je Vijetnamu milijarde dolara. Donio je tvornice, poslove, tehnologiju, menadžerska znanja, pristup globalnim tržištima. Stvoren je cijeli ekosustav, od dobavljača, logističkih kompanija, skladišta, građevinskih kompanija, servisa do novih radnih mjesta.
VIJETNAMSKI POUČAK
Vlada je učinila korak dalje i povezala strane kompanije s domaćim poduzećima kako bi vijetnamske tvrtke postale dio njihovih dobavljačkih lanaca. Stoga vijetnamske vlasti sve više naglašavaju upravo razvoj domaće industrije, poluvodiča, umjetne inteligencije, podatkovnih centara, biotehnologije, čiste energije i drugih strateških tehnologija. Vijetnam više ne želi biti samo velika “jeftina tvornica za svijet”. Želi postati zemlja u kojoj se razvijaju znanje, stručnjaci i tehnologije budućnosti. Za to nisu dovoljne samo industrijske zone i porezne olakšice. Potrebni su inženjeri, programeri, istraživači, kvalitetno obrazovanje, pouzdana opskrba energijom i infrastruktura koja može pratiti potrebe modernih tvornica, a oni u sve to ulažu golem novac.
Svjetska banka upravo ulaganje u visokotehnološke talente i ljudski kapital vidi kao jedan od ključnih koraka na putu Vijetnama prema gospodarstvu s visokim prihodima. Stoga slika današnjeg Vijetnama mijenja svoju gospodarsku priču. Na jednoj strani još uvijek su rižina polja, ribarske luke i tradicionalne tržnice. Na drugoj golemi pogoni koji proizvode raznovrsne sofisticirane proizvode koje prodaju diljem svijeta. U samo nekoliko desetljeća zemlja je prošla nevjerojatan gospodarski put, a strani kapital u tome ima važnu ulogu.
Vijetnam je stvorio vlastite tehnološke kompanije, domaći proizvođači postali su važni dobavljači globalnim divovima, vijetnamski radnik više nije samo dio proizvodne linije ili inženjer koji projektira ono što će ta linija proizvoditi, Vijetnam je postao gospodarsko čudo. Otvorio je vrata stranom kapitalu, ali Vijetnam je sam odlučio kamo želi ići kroz ta vrata.
