U ponedjeljak, 31. kolovoza, Malezija slavi 69 godina neovisnosti. No priča o toj zemlji u jugoistočnoj Aziji nije samo priča o jednom datumu, zastavi i svečanim paradama. To je priča o spektakularnoj preobrazbi, o zemlji koja je prije nepunih sedam desetljeća živjela ponajprije od kaučuka, kositra i poljoprivrede, a danas je jedna od ključnih azijskih proizvodnih, trgovačkih i tehnoloških središta.

Priča koja je započela kaučukom i kositrom prolazi kroz razdoblje elektronike i poluvodiča, a danas stiže i do umjetne inteligencije, podatkovnih centara, vodika, obnovljive energije i napredne kemijske industrije. Pokušavajući izboriti nešto jako važno, a to je mjesto među zemljama koje sve više žele proizvoditi tehnologiju, energiju i znanje za svijet.

I upravo zato bi 69. obljetnica malezijske neovisnosti mogla biti zanimljiva i Hrvatskoj. Jer iza priče o Maleziji kao azijskom gospodarskom tigru krije se pitanje koje bismo trebali ozbiljno postaviti: Može li Hrvatska postati europska ulazna točka za dio malezijskog kapitala, logistike, energije i tehnologije?

Kada je 31. kolovoza 1957. proglašena nezavisnost od britanske kolonijalne vlasti, Malezija je bila gospodarstvo koje je velikim dijelom počivalo, kao što znademo, na primarnim proizvodima kao što su kaučuk i kositar, poljoprivredi i prirodnim resursima. Danas je slika dramatično drukčija. Malezija je izgradila snažnu proizvodnu bazu, razvila elektroniku i elektrotehniku, postala važna karika globalnog lanca poluvodiča te izgradila logističku infrastrukturu koja povezuje Aziju s ostatkom svijeta.

PEXELS/SABEL BLANCO

Malezijski otok Penang postao je jedno od najvažnijih industrijskih i elektroničkih središta regije. Kuala Lumpur prerastao je u financijsko, poslovno i uslužno središte. Glavna luka Malezije Port Klang i druge velike luke pretvorile su zemlju u važnu trgovačku platformu.

A sada počinje nova faza. Malezija više ne želi biti samo mjesto gdje se nešto proizvodi. Želi biti mjesto gdje se više toga dizajnira, razvija, digitalizira i tehnološki nadgrađuje. To je možda najvažnija gospodarska tema današnje Malezije.

Malezijsko gospodarstvo u 2026. i dalje raste snažnim tempom. Prema najnovijim podatcima, BDP u drugom tromjesečju povećan je za 5,8 posto na godišnjoj razini, nakon 5,4 posto u prvom tromjesečju, a u prvoj polovini godine rast je dosegnuo 5,6 posto, što u konačnici znači razvijenije gospodarstvo i bolji život za građane. Usporedbe radi, 2025. godina završila je rastom od 4,9 posto.

U drugom tromjesečju posebno su snažno rasli prerađivačka industrija, građevinarstvo i rudarstvo, a usluge su ostale temelj gospodarstva. Inflacija je u srpnju iznosila relativno niskih 1,8 posto, a nezaposlenost se zadržava na oko tri posto. Drugim riječima, Malezija svojih 69 godina neovisnosti slavi bez spektakularnog ekonomskog vatrometa, ali s nečim možda važnijim, a to je stabilno i razmjerno diversificirano gospodarstvo.

Zemlja je to od približno 34,4 milijuna stanovnika, s gospodarstvom vrijednim oko 2,03 bilijuna ringgita, odnosno približno 472 milijarde američkih dolara, prema podatcima za 2025. Ali same brojke ne govore ono najzanimljivije, a najzanimljivija je promjena strukture.

Malezija je desetljećima privlačila multinacionalne kompanije zahvaljujući svom položaju, relativno razvijenoj infrastrukturi, radnoj snazi i otvorenosti međunarodnoj trgovini. Sada pokušava napraviti sljedeći korak. A to je da ne želi ostati proizvodna radionica globalnih kompanija, nego se primaknuti poslovima veće dodane vrijednosti. Njezini poluvodiči zato su strateški važni. Ne samo zato što čipovi pokreću automobile, telefone, industrijske strojeve i umjetnu inteligenciju nego i zato što cijeli lanac poluvodiča stvara ekosustav znanja, inženjera, logistike, istraživanja i kapitala. A taj se proces događa upravo sada, u trenutku kada svjetske kompanije pokušavaju učiniti svoje opskrbne lance otpornijima i geografski raznovrsnijima. Malezija stoga dobiva novu priliku. Njezina prednost više nije samo jeftinija proizvodnja. Prednost postaje položaj, infrastruktura, industrijsko iskustvo i sposobnost povezivanja azijskih i globalnih tržišta.

Ina Stašević

Želimo li bolje razumjeti novu Maleziju, dovoljno je pogledati glavni grad Kuala Lumpur. Grad u kojem Petronasovi tornjevi, nekoć simbol ekonomskog uspona, danas dobivaju novu ulogu. Uz financijske institucije, hotele i trgovačke centre pojavljuju se tehnološki projekti, podatkovni centri i digitalna infrastruktura.

Malezija pokušava iskoristiti zamah umjetne inteligencije prije nego što joj taj val izmakne. A to zahtijeva velike količine električne energije, kvalitetnu infrastrukturu, podatkovne centre, optičke mreže, logistiku i energiju po konkurentnoj cijeni. Tu u priču ulazi Petronas, malezijska multinacionalna naftna i plinska kompanija, globalni energetski div. Petronas u svojoj strategiji energetske tranzicije razvija nova poslovna područja poput obnovljivih izvora energije, specijalnih kemikalije na biološkoj bazi, proizvodnje vodika, zelene mobilnosti te hvatanja i skladištenja ugljika. Kompanija istodobno zadržava poslovanje usmjereno na iskorištavanje, preradu fosilnih goriva te ga pokušava učiniti učinkovitijim i s manjim emisijama.

Još zanimljivije jest što Petronas sve više povezuje energetiku s tehnologijom. U svojim planovima za razdoblje 2026. - 2028. kompanija govori o digitalnim platformama, automatizaciji i UI rješenjima za povećanje produktivnosti, uz ulaganja u nove energetske tehnologije. I upravo zato Petronas i Malezija mogu biti zanimljivi Hrvatskoj.

Naravno, Hrvatska ne može Maleziji ponuditi tržište za 34 milijuna ljudi. Ne može ponuditi ni veličinu industrijske baze kakvu ima, primjerice, Njemačka. Ali može ponuditi nešto drugo, a to su Europska unija, naš Jadran, naša luka Rijeka te blizina srednjoeuropskom tržištu. Hrvatska ima nešto što je dugo nedovoljno iskorištavala, jadranski prozor prema srednjoj Europi, i ovdje bi priča mogla postati hrvatska.

Za malezijsku kompaniju koja želi snažnije ući u Europu pitanje nije samo gdje otvoriti prozor/ured nego i gdje postaviti logističku, distribucijsku bazu iz koje se može dosegnuti srednja Europa. Tu Hrvatska ima logistički kapacitet (kontejnere, skladištenje, cestovni prijevoz i drugo) koji ne treba podcijeniti. Zbog toga osim klasične bilateralne trgovine (a u ovoj godini postoji jedan vrlo zanimljiv podatak: u prvih pet mjeseci 2026. malezijski izvoz prema Hrvatskoj porastao je za čak 117,9 % u odnosu prema istmo razdoblju prethodne godine. Drugim riječima, Malezija Hrvatskoj prodaje otprilike tri puta više nego što Hrvatska prodaje Maleziji) Hrvatska može ponuditi i konkretan poslovni koncept. Povezati hrvatsku luku u Rijeci s Malezijom, Slovenijom, Mađarskom, Austrijom i srednjom Europom. Dobra prilika ponekad se nalazi tisućama kilometara daleko.

Osim toga, bila bi to dobra europska ulazna točka za dio roba, kapitala i industrijskih projekata iz ASEAN-a. Jer se svjetska trgovina mijenja. Kompanije više ne razmišljaju samo o tome gdje je proizvodnja najjeftinija. Razmišljaju gdje je proizvodnja sigurna, gdje postoji dobra luka, gdje je energija dostupna i gdje se može brzo doći do velikog tržišta. Upravo u takvom svijetu naša geografska pozicija ponovno postaje velika ekonomska vrijednost. A Hrvatska se dugo nije njome dovoljno koristila, stoga naš Jadran može postati važan prozor prema srednjoj Europi.

Malezija, s druge strane, ima nešto što Hrvatskoj kronično nedostaje, a to su velike industrijske, logističke i energetske kompanije s iskustvom poslovanja na globalnom tržištu.

Kaučuk i kositar bili su početak. A sada je Malezija pokazala kako se od izvoznika sirovina postaje industrijska i tehnološka sila.

Dan neovisnosti, ili na malajskom jeziku Hari Merdeka, podsjeća na 31. kolovoza 1957., kada je počela priča o neovisnoj Malaji. Ali od tada je prošlo gotovo sedam desetljeća. Za to vrijeme zemlja je napravila put koji se može opisati u nekoliko riječi: od plantaže do čipa, od čipa do umjetne inteligencije. To je možda najbolji sažetak malezijske transformacije u 69 godina neovisnosti.