DR. SC. MILOŠ VUKELIĆ

Kao Fulbrightov gostujući stipendist Miloš Vukelić usavršavao se u Centru za kibernetičke strategije i Školi za javne i međunarodne poslove, odjelima koji su, kao dio Sveučilišta u Cincinnatiju, imali ključni utjecaj na oblikovanje strategije Sjedinjenih Država za kibernetičko zapovjedništvo iz 2018. godine. Autor je nekoliko knjiga i znanstvenih publikacija u domaćim i međunarodnim časopisima iz područja međunarodnih odnosa. Dr. sc. Miloš Vukelić znanstveni je suradnik na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

UČENJE IZ POVIJESTI

Za početak, što nam možete reći o svojoj knjizi “Postdigitalni kulturni ratovi na Zapadu”, aktualnoj danas i više nego prije dvije godine, kad je objavljena? Što knjiga sve obuhvaća, koje su najvažnije postavke, zaključci i poruke, recimo tako...?

- Knjiga je pokušaj da se odgovori na pitanje zašto istovremeno i naglo imamo gotovo identičnu krizu samoodređenja u svim liberalnim demokracijama koje se, kolokvijalno rečeno, podvode pod Zapad. Zašto je odjednom u kolovozu 2014. godine prestao društveni konsenzus o “normalnom” i “poželjnom” ponašanju, te imamo sukobljavanje oko toga tko smo to “mi”. Zašto više nemamo konsenzus oko “normalnog” kada je u pitanju politika, pravo, obitelj, obrazovanje, seksualnost, doseljavanje itd. Potom, zašto liberalno-demokratski konsenzus odjednom gubi hegemonski položaj u javnom prostoru te dobiva izazivača u obliku nacionalnog populizma. Konačno, zašto obje strane istovremeno u javnom prostoru djeluju gotovo isključivo u ekstremnim varijantama te se gubi nekadašnji centar.

Glavna je postavka da te 2014. godine napokon imamo zaokruženu i konačnu verziju politike algoritama i interface dizajna velikih američkih tehnoloških kompanija koje potiču vrlo specifično ponašanje krajnjih korisnika. Biznis logika ovih kompanija svodi se na ideologiju privlačenja pažnje, odnosno na to da je “hvatanje” pažnje korisnika krajnji cilj svake dobre politike tvrtke. Pažnja, ispostavit će se, najbolje biva uhvaćena kada se rovari po negativnim karakteristikama ljudske prirode. Čovjekova pažnja se “hvata” sadržajem koji je uvijek kontrirajući, nabijen emocijama i moralizatorski. U prijevodu, ako djelujete kao pojedinac na internet društvenim mrežama koji ne moralizira, ne kontrira pod svaku cijenu i nema emotivni naboj čak i oko najnebitnijih tema, onda nemate nikakvih šansi da budete vidljivi. Onda gubite biznis, političku trku, društveno značenje itd.

Nekadašnji liberalni mainstream to nije razumio na vrijeme, te je zbog toga vrlo brzo postao manje relevantan za oblikovanje narativa, a otvorena su vrata za sve priče koje su prije toga desetljećima uspješno stavljane pod tepih. Svaki narativ koji je kontra narativu dominantnih elita zato ubrzano dobiva na značenju, što dovodi do kulturnih ratova. Rađa se i nova individua koju u knjizi nazivam postidigitalnim bićem. To je kognitivno-afektivni kiborg čije odluke sada više ne zavise samo od ljudske akcije već i od toga koja su osnovna podešavanja društvenih mreža. Taj kiborg je pažnjoželjnik koji konstantno moralizira, kontrira i nabija emocije do krajnjih granica kako bi bio viđen. Nekada smo imali razdvojen “stvarni svijet” od digitalnog svijeta, odnosno svijeta šale, zabave, dokolice, koji nije oblikovao čovjekov identitet. Sada više ne znamo jesu li naši stavovi oblikovani na internetu ili izvan interneta, dakle ulazimo u nekakvo novo, postdigitalno doba. Možda bi to doba bilo najbolje nazvati histrioničnim dobom u kojem svi imamo upravo taj histrionični poremećaj, odnosno bivamo prisiljeni biti željni pažnje kako bismo uopće bili primijećeni. Ukratko, kada većina postaje ovo novo biće, tada i politika i javni prostor bivaju zatrovani pratećim karakteristikama koje njeguju isključivo ekstremno ponašanje te tako proizvode i kulturne ratove.

U knjizi pratim povijest kulturnih ratova u 20. stoljeću, od Francuske, UK, Njemačke, Austrije, Nizozemske pa sve do SAD-a, potom ispitujem teze je li do naglog izbijanja kulturnih ratova došlo zbog tehnologije ili zbog ekonomije, kulture, politike, dugoročne logike moderne ili ljudske prirode, a zatim se upuštam u analizu logike suvremenih kulturnih ratova, njihovih izvora i glavnih tema. Na kraju ispitujem i odgovore država na ovaj fenomen, te zaključujem da idemo k nečemu što uopćeno možemo nazvati “sajber Vestfalijom”, odnosno sve većoj težnji država da kontroliraju narative u okviru svojih “sajber granica”, ako ih je uopće moguće zamisliti. Naravno, to je izuzetno težak, a možda i nemoguć zadatak a da se ne naruše osnovne ljudske slobode.

Stoji li teza da su ovodobni kulturni ratovi općenito “kreirani” u SAD-u i potom uvezeni u Europu, ali i da je istovremeno Europa nudila autohtone verzije tih ratova? Drugim riječima, što razlikuje kulturni rat u Sjedinjenim Državama i Europi? Woke i cancel culture su i dalja aktualna priča… Koja su ključna obilježja i teme kulturnih ratova, napose ovodobnih? Prema analizi sociologa Jamesa Davisona Huntera, točke prijepora nisu ekonomske, već se temelje na sukobu svjetonazora i temeljnih moralnih vrijednosti, poput tradicionalnihi vjerskih naspram progresivnih i sekularnih načela...

- U historijskoj analizi zaključujem da takozvana gramšijanska ljevica i gramšijanska desnica, nazvane po talijanskom marksistu Antoniju Gramsciju, jesu nastale u Europi, te su se na njih ugledali američki intelektualci. Gramsci je obrnuo Marksa, koji je smatrao da je ekonomska baza važnija od duhovne nadgradnje. Sada dominiraju izjave poput one koju je izrekao Andrew Breitbart da je politika nizvodno od kulture.

Nesumnjivo je da kulturni ratovi imaju svoje izvorište u Europi i europskim intelektualcima, što detaljno i kronološki opisujem u knjizi. Međutim, današnji kulturni ratovi nisu samo marginalna intelektualna pojava raspravljana u elitnim časopisima i drugim izdanjima, već se odvijaju jednako i na sveučilišnim kampusima, i na političkim govornicama, masovnim medijima i na gajbi piva ispred prodavaonice. Zanimljivo, ali sadašnji kulturni ratovi su demokratizirani, što je svakako posljedica društvenih mreža i politike velikih američkih tehnoloških tvrtki. Rijetko tko je mogao predvidjeti ovoliki stupanj negativnih društvenih efekata demokratizacije komunikacija.

Nesumnjivo je da pitanja roda i seksualnosti, (ne)tlačenja manjina, dominacije bijelog čovjeka, stupnja religioznosti, multikulturalizma i političke korektnosti, što jesu teme koje dominiraju kulturnim ratovima, dominantno dolaze s američkog tla. Europa ima svoje razloge za brigu i domaće teme kulturnih ratova, ali heroji i antiheroji nerijetko dolaze iz SAD-a. Tako će recimo lijeve opcije u Hrvatskoj slaviti maltene kao svoju pobjedu činjenicu da je na čelo grada New Yotka došao nekonvencionalni ljevičar, kao što će nova desnica u Dubrovniku organizirati “Make Europe Great Again” konferenciju posvećenu Amerikancu Charlieju Kirku. U Srbiji imate i grafite posvećene (anti)herojima američkog kulturnog rata, a čak imate i službenu državnu politiku koja, kao i nekada Orban, igra na pobjedu jedne strane kulturnog rata, i na taj se način pokušava brendirati kao dio spasa zapadne civilizacije. I jedni i drugi pokušavaju se dokazati korištenjem nametnutih američkih tema, jer ako to ne rade, neće biti aktualni.

NAŠA SVAKODNEVICA

Ako kulturni ratovi označavaju i duboku političku i društvenu polarizaciju, može li se predvidjeti kraj atmosfere kulturnog rata i povratak tradicionalnijim oblicima političke borbe? Kulturni rat ne dobiva se beskonačnim skrolanjem, nego ulaganjem u knjižnice, kaže André Wilkens, direktor Europske kulturne zaklade... Vaš završni komentar?

- Negdje 2020. i početkom 2021. godine činilo se da se ponovo uspostavlja liberalni konsenzus. Tada je već godinama na snazi bio režim uklanjanja nepodobnog ideološkog sadržaja s društvenih mreža, kulminirajući brisanjem profila još uvijek aktualnog predsjednika SAD-a, Donalda Trumpa. Međutim, kupnja Twitter platforme ponovo mijenja pravila igra, a ponovnim dolaskom Trumpa na vlast društvene mreže bivaju vraćene na stanje iz 2014. godine, koje pogoduje histrionicima. Sada je glavno pitanje za očuvanje autonomije država Zapada kako kontrolirati društvene mreže na način da one ne potiču ekstreme, a da se time ne ugrozi sloboda pojedinca. Vjerujem da ćemo još dugo imati sustav pokušaja i grešaka, te pogoršanja situacije zbog neobuzdanog širenja neautentičnog sadržaja generiranog umjetnom inteligencijom. Kulturni ratovi će biti dio svakodnevice dok god se ne ukloni ili ne reformira njihov strukturni uzrok.

Ulaganje u knjižnice i očekivanja da će tako svijest pojedinca postati otporna na algoritamske manipulacije uvijek je bila i bit će dugoročno humanitaristička strategija. Međutim, algoritamske i tehnološke inovacije zarad manipulacije odvijaju se na svakodnevnoj razini, i teško mogu biti zaustavljene. Za indoktrinaciju i porast bijesa danas je neophodno samo nekoliko minuta, što je nekad bio proces koji je zahtijevao godine rada. Vjerujem da ćemo živjeti u stanju permanentnog kulturnog rata, dok god taj prostor “nenormalnog” ne zauzme vanjski neprijatelj. Bojim se da je to danas i jedna od glavnih strategija, što mi na ovim prostorima jako dobro znamo. n