Pojam kulturnog rata nije nov, ali se u današnjem značenju počeo ozbiljnije upotrebljavati tek u novije vrijeme. Njegovi korijeni mogu se tražiti u razvoju modernih društava tijekom 18. i 19. stoljeća. Urbanizacija, razvoj kapitalizma, sekularizacija, širenje obrazovanja i sve veća individualizacija postupno su slabili dotad čvrste i samorazumljive obrasce života. Ljudi su sve više počeli propitivati tko ima pravo određivati koje vrijednosti vrijede za sve i kakvo bi društvo uopće trebalo biti - kaže izv. prof. dr. sc. Ivan Balabanić, viši znanstveni suradnik s Instituta za istraživanje migracija u Zagrebu, te dodaje:

- Današnja uporaba pojma najčešće se povezuje sa Sjedinjenim Američkim Državama i knjigom sociologa Jamesa Davisona Huntera Culture Wars: The Struggle to Define America iz 1991. godine. Hunter je tim pojmom opisao sukob različitih moralnih i svjetonazorskih pogleda oko toga tko ima pravo određivati američki identitet, javni moral i smjer u kojem društvo treba ići. Samo godinu dana poslije pojam je iz sociologije prešao i u otvoreni politički govor. Patrick Buchanan, tadašnji kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju, na stranačkoj je konvenciji 1992. govorio o kulturnom ratu za "dušu Amerike". Time je pojam postao i sredstvo političke mobilizacije.

Tu se najbolje vidi razlika između običnog neslaganja i kulturnog rata. Nije svaki spor oko vrijednosti automatski kulturni rat. On nastaje kada neko konkretno pitanje, poput pobačaja, školskog kurikuluma, položaja religije, prava manjina ili umjetničkog djela, prestane biti samo tema rasprave i postane simbol mnogo šire borbe za budućnost društva. Tada se više ne govori samo o jednoj odluci ili zakonu nego i o tome tko ima pravo određivati što je normalno, moralno i legitimno. Protivnička strana više se ne doživljava samo kao netko tko drukčije misli nego i kao prijetnja vlastitom načinu života i vrijednostima na kojima bi društvo trebalo počivati.

OD SAD-a DO EUROPE

Stoji li teza da su ovodobni kulturni ratovi "kreirani" u SAD-u i potom uvezeni u Europu? Woke i cancel culture i dalje su aktualna američka priča, vidimo sad i oko Nolanova filma "Odiseja"...

- Teza da su današnji kulturni ratovi nastali u SAD-u i zatim bili uvezeni u Europu samo je djelomično točna. Njihov suvremeni politički i medijski oblik doista se u velikoj mjeri razvio u SAD-u, ali sukobi oko religije, morala, nacije, obitelji i kolektivnog identiteta mnogo su stariji i duboko prisutni i u europskoj povijesti. U SAD-u su kulturni ratovi posebno ojačali 1960-ih i 1970-ih, u vrijeme pokreta za građanska prava, feminizma, studentskih prosvjeda, seksualne revolucije i protivljenja ratu u Vijetnamu. Sve je to dovodilo u pitanje dotadašnje odnose moći i tradicionalnu sliku američkog društva. Istodobno se pojavila snažna konzervativna reakcija koja je te promjene doživljavala kao prijetnju obitelji, religiji, nacionalnom identitetu i postojećem društvenom poretku.

Važna prekretnica bila je presuda Vrhovnog suda u slučaju Roe v. Wade iz 1973. godine, kojom je zaštićeno pravo na pobačaj. Tijekom druge polovine 1970-ih pobačaj je postao jedno od glavnih pitanja političkog okupljanja konzervativnih i religijskih skupina, a poslije i važna linija podjele između republikanaca i demokrata. Sličnu su ulogu imali sukobi oko molitve i religije u školama, rasne integracije, prava homoseksualnih osoba, kontrole oružja, migracija i školskih programa. To dobro pokazuje kako jedno konkretno pitanje može prerasti u mnogo širi sukob oko identiteta i smjera u kojem društvo treba ići.

Američka je posebnost i u dvostranačkom sustavu, koji vrlo različite teme povezuje u dva velika politička i identitetska bloka - republikance i demokrate, što neizravno dovodi i do polarizacije društva. Zbog snažnog utjecaja američkih medija, popularne kulture, akademskih rasprava i digitalnih platformi SAD je postao glavni izvoznik jezika kulturnih ratova i načina na koji se gotovo svaki vrijednosni spor prikazuje kao sukob dvaju nepomirljivih tabora. U taj su se okvir uklopili i pojmovi poput wokea, političke korektnosti i kulture otkazivanja. Polemika oko Nolanove "Odiseje", koju spominjete, dobar je primjer toga mehanizma: umjetničko se djelo gotovo trenutačno pretvara u ideološki test na kojem se očekuje zauzimanje strane, neovisno o samom filmu.

U širem kontekstu, što razlikuje kulturni rat u Sjedinjenim Državama i kulturne ratove u Europi?

- Europa, međutim, nije samo preuzela američki model. Europska društva imaju vlastite povijesne podjele i vlastita kulturna bojišta. U Francuskoj se takvi sukobi često vode oko sekularizma, vjerskih obilježja i položaja islama. U Ujedinjenom Kraljevstvu važni su kolonijalno nasljeđe, migracije i multikulturalizam. U Njemačkoj se pitanja nacionalnog identiteta i migracija teško mogu odvojiti od odnosa prema nacističkoj prošlosti. U Poljskoj su snažno prisutni sukobi oko pobačaja, položaja Katoličke Crkve i prava seksualnih manjina. U srednjoj i istočnoj Europi općenito su važni komunizam i antikomunizam, nacionalna suverenost, demografija i tradicionalno shvaćanje obitelji.

Europa je, dakle, američki jezik kulturnih ratova povezala s vlastitim povijesnim iskustvima. Zbog toga ista tema nema svagdje isto značenje. Recimo, migracije su u SAD-u snažno povezane s južnom granicom, državljanstvom i odnosom prema latinoameričkom stanovništvu, a u Europi se češće vežu uz islam, integraciju, nacionalnu suverenost i pitanje budućnosti europskog identiteta.

S obzirom na globalno umreženo i digitalizirano 21. stoljeće, koja su ključna obilježja i teme kulturnih ratova, napose ovodobnih...?

- Nekada su u središtu društvenih sukoba češće bila pitanja radničkih prava, raspodjele bogatstva, dostupnosti obrazovanja, socijalne sigurnosti, stanovanja, javnog zdravstva i odnosa rada i kapitala. Ta pitanja nisu nestala, ali su danas često potisnuta u drugi plan ili se i sama počinju promatrati kroz vrijednosne i identitetske podjele.

Suvremeni kulturni ratovi vode se oko religije, obitelji, pobačaja, roda i seksualnosti, prava manjina i migracija. Tu su i nacionalni identitet, povijesno pamćenje, školski programi, sloboda govora te odnos prema znanosti i stručnim institucijama. Zajedničko svim tim temama jest da rasprava vrlo brzo prestaje biti samo rasprava o konkretnom pitanju. Ona postaje sukob oko toga kakvo društvo želimo i tko ima pravo određivati njegove moralne granice.

Digitalno doba dodatno je pojačalo takve sukobe. Društvene mreže i digitalne platforme daju veliku vidljivost sadržajima koji izazivaju ljutnju, strah i moralnu osudu. Zato jedna izjava, film, školski udžbenik ili odluka neke institucije vrlo brzo postaje simbol mnogo šire prijetnje.

Problem je u tome što kulturni ratovi imaju vrlo glasne i dobro organizirane zagovornike - političke stranke, udruge, aktivističke skupine, influencere i ideološki profilirane medije. Oni su medijski vidljiviji od umjerenih građana, pa se lako stvara dojam da je cijelo društvo trajno podijeljeno. U svakodnevnom životu ljudima su ipak često važniji plaće, cijene, stanovanje, sigurnost radnog mjesta, zdravstvena zaštita i budućnost njihove djece.

DOMAĆE SPECIFIČNOSTI

Koja su i kakva obilježja hrvatskih kulturnih ratova, koliko naši "kulturni ratovi" nose posebna obilježja, specifična za pripadajuće podneblje (Thompson, recimo)? Koja je i kakva pritom uloga politike...?

- Hrvatska, kao i druga europska društva, ima kulturne sukobe oko prava manjina, položaja religije, obitelji, roda, migracija, obrazovanja i slobode govora. No kod nas ti sukobi gotovo uvijek imaju i snažnu povijesnu dimenziju. Rasprave o današnjim pitanjima vrlo se brzo povezuju s Drugim svjetskim ratom, NDH, antifašizmom, Jugoslavijom, Domovinskim ratom i hrvatsko-srpskim odnosima. Zato se kod nas i rasprava o školskom programu, manjinskim pravima, nekom pozdravu, koncertu ili komemoraciji lako pretvori u pitanje tko je "pravi" domoljub, na kojim je vrijednostima nastala hrvatska država i čije se tumačenje povijesti smatra legitimnim. Hrvatski kulturni ratovi tako spajaju moralna pitanja, poput obitelji, pobačaja, roda, prava manjina i vjeronauka, s trajnim sukobima oko povijesnog pamćenja. Dovoljno se sjetiti rasprava oko zdravstvenog odgoja, referenduma o braku ili Istanbulske konvencije: svaka je od njih vrlo brzo prerasla u sukob mnogo širi od samoga povoda.

Thompson je dobar primjer tog simboličnog sukoba. Za dio publike on predstavlja Domovinski rat, patriotizam, vjeru i nacionalno zajedništvo. Za dio njegovih kritičara predstavlja povijesni revizionizam, isključivi nacionalizam i problematičan odnos prema ustaškoj simbolici. Zato ista pjesma ili koncert jednoj strani mogu biti izraz zajedništva i identiteta, a drugoj znak da društvo relativizira vlastitu povijest.

Uloga politike pritom je jako važna, ali i često problematična. Političke stranke te podjele uglavnom nisu izmislile, ali ih svjesno pojačavaju, pojednostavljuju i pretvaraju u sredstvo mobilizacije. Lakše je okupiti birače oko poruke da su ugroženi nacija, obitelj, vjera ili manjinska prava nego ponuditi ozbiljna i provediva rješenja za zdravstvo, stanovanje, obrazovanje, plaće ili životni standard.

Takva politika može biti vrlo učinkovita u privlačenju javne pozornosti i mobiliziranju birača, ali je društveno siromašna. Ona stalno proizvodi osjećaj ugroženosti i potrebu za novim sukobom, a konkretni rezultati ostaju teško mjerljivi. Građani pritom dobivaju puno simbolične buke, a malo stvarnih rješenja za probleme s kojima svakodnevno žive. (D.J.) n