PROF. DR. SC. DARKO POLŠEK

Je li istinita poznata rečenica američkog novinara Andrewa Breitbarta "politika je estuarij rijeke zvane kultura", izreka koja sugerira da je kultura "uzrok", a politika "posljedica"? U demokratskim društvima, primjerice, ljudi trpe korumpirane političare jer su i sami skloni zaobilaženju zakona. Nemoralni su i lijeni jer su u njihovu kulturnom okolišu njihovi postupci "normalni". Ali je li spomenuta slika, obojena velikim kistom, posve istinita - pita se prof. dr. sc. Darko Polšek, redoviti profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

- Svako je društvo sklop različitih interesa, stoga kao društvena bića, kao ljudi koji moraju opstati u prirodnoj i društvenoj džungli, spontano stvaramo koalicije i moralne saveze, i naš život, čak i danas, vrlo često ovisi o tome kojem ćemo se savezu prikloniti. Čak smo i evolucijski obdareni dijelovima mozga, poput amigdale, kojima automatski reagiramo na uočenu ugrozu vlastite grupe i nemoral. No Breitbartova je kuturna rijeka često sazdana od pritoka posve različitog moralnog karaktera i s vremena na vrijeme društvene podjele na idejne, ideološke i moralne tabore, klanove i plemena dovode do sukoba koje zovemo "kulturnim ratovima".

MORALNI ASPEKTI

Već smo u osnovnoj školi morali birati s kim ćemo se družiti. Kao tinejdžeri u moje smo doba morali birati između "šminkera" ili "hašomana". Crtić Harryja Nilssona "Obloglavi i šiljoglavi" (ThePoint) u to me se doba jako dojmio. Neznatno poslije i Brechtova istoimena drama. ("Da kažem u nekoliko riječi o čemu se radi: Vidio je ljude u strašnoj zavadi. Vidio je bijelca gdje se s crnim bori. Mali Žuti velikog Žutog na zemlju obori. Jedan je Finac nekog Šveda kamenom gađao. A čovjek tupoga nosa s čovjekom se kukastog nosa svađao. Naš se tekstopisac zanimao iz čega se svađa rodi. I saznao: po zemlji hodi Onaj koji lubanje dijeli. Koji će spasiti svijet cijeli. Svakakvih noseva i kožu raznih boja na dnu džepa ima. Razdvaja druga od druga, mladu od mlada i viče po selu i po gradu: Stvar je u tome kakvu kome lubanju dadu. Kud god glavodjelac kroči gledaju ti kožu, nos, kosu i oči. A onaj kojemu je krivu lubanju dao, on je jadnik strašno nadrapao.")

Naši su se roditelji u to doba dijelili na "nacionaliste" i "unitariste", a nešto ranije na "ustaše" i "partizane". Vremenski malo bliže nama prisjećamo se još uvijek latentnih mini "kulturnih ratova" oko kurikularne reforme, abortusa, potpisivanja Istanbulske konvencije, Frljićevih predstava ili Thompsonova koncerta.

Kada je riječ o kolektivnoj, pogotovo pravoj ratnoj ugrozi, "mi", čini se, znamo što trebamo činiti i kako se braniti od "njih". Ali u mirnijim vremenima, bez vanjskih ugroza, spontano nastaje pitanje: tko smo to zapravo "mi"? Što grupu doista čini "našom"? Koje postupke svojih sunarodnjaka, sugrađana i susjeda smatramo "odioznima"? I, još važnije: kako zamišljamo da bi naša grupa trebala izgledati? Ukratko: što tvori, i što bi trebalo činiti, "naše" osnovne moralne vrijednosti?

Budući da je riječ o moralnim vrijednostima, liberalni ustavi na ta pitanja ne daju jednoznačne odgovore, jer obično pretpostavljaju da je tolerancija prema vrijednosnim različitostima univerzalni lijek i uvjet preživljavanja društva.

Kulturni je rat sukob u kojem se društvene skupine sukobljavaju oko vrijednosti, morala, identiteta, religije i primjerenog načina života. Ako je riječ o sukobu oko jednog problema ili vrijednosti, u tzv. razlomljenim "cross-cutting" sporovima u kojima se vrijednosti pojedinaca dijele s različitim grupama, čini se da demokracija pruža pristojne metode kompromisa. Ali sukobi oko morala i vrijednosti nažalost, vrlo se često grupiraju i postaju "frontalni", i često se pretvaraju u politički sukob oko legitimnog društvenog poretka. U tom je slučaju kompromis i miroljubivo rješavanje sukoba mnogo teže, jer protivnik nije tek osoba s drukčijim mišljenjem, već netko tko ugrožava moj način života. Kulturni rat nastaje kada se određena vrijednosna razlika pretvori u moralnu razliku, odnosno kada se ta različitost u stavovima društveno počne percipirati kao sukob različitih "identiteta", kao sukob "nas" i "njih".

Poznati psiholog, istraživač moralnih emocija, Jonathan Haidt, tvrdio je međutim da su svi ljudi urođeno obdareni sa šest jakih, ali proturječnih moralnih intuicija iz kojih proizlaze naše temeljne vrijednosti, a potom i naši "kulturni ratovi". 1) Briga i šteta: Temelji se na našoj osjetljivosti prema patnji, ranjivosti i potrebe za zaštitom nemoćnih ili djece; 2) Pravednost i varanje. Povezana je s idejama jednakosti, poštenja, uzajamnosti i kažnjavanja onih koji varaju; 3) Lojalnost i izdaja: Fokusira se na pripadnost grupi, obitelji, naciji, potrebu za zajedništvom i žrtvovanjem "za svoje"; 4) Autoritet i subverzija: Odnosi se na poštovanje tradicije, poretka, društvenih uloga i legitimnog vodstva; 5) Svetost ili degradacija: Temelji se na osjećaju čistoće, gnušanju ili doživljavanju svetog i nečistog u tijelu i ponašanju; i 6) Sloboda ili opresija. Što smatramo dopuštenim i koja je granica prekoračenja nečijih ovlasti. Prema Haidtu, upravo te "kontradiktorne" intuicije izazivaju najburnije emocionalne reakcije i pretvaraju stanovnike u nepomirljive tabore, klanove ili "plemena" unutar pojedinog društva, te zaključuje: "Moral nas spaja, ali nas i osljepljuje."

Želimo li biti malo konkretniji, većina kulturnih ratova novijeg doba vodi se oko pitanja spolnog morala, rodnih uloga i podjela, abortusa, školskih programa, odnosa prema "institucijama" - prema vojsci, policiji, zastavi, elitama, medijima, oko pitanja povijesnih pravica i krivica ili kompenzacija, uloge i posljedica imigracije, ili oko vrijednosti pojedine tradicije ili nasilja prema njoj, tvrdnjama poput "oni nam kvare djecu", "oni uništavaju obitelj", "oni truju našu kulturu", "naš je način života ugrožen", "oni šire propagandu" i sl.

Najvažniji korak u pretvorbi niza moralnih i socijalnih sporova u "kulturni rat" nastaje kada se uobičajena rasprava sa sudionicima o nekom spornom pitanju ("Želim ti pružiti argumente zašto tvoje mišljenje o porezima nije točno") pretvori u identitetsko pitanje. Umjesto razmjene argumenata, problem se tada pretvara u pitanje: "Kakav to čovjek moraš biti da takvo što možeš misliti?", "Čijim interesima služi tvoje mišljenje?", "Kakvom li si to propagandom zadojen?" Stav sugovornika postaje nevažan, a u prvi se plan stavlja njegov identitet. Time sugovornika i/li njegov stav pretvaramo u protivnika i neprijatelja, rasprava je dovršena, sugovornik obilježen, i jedini model daljnje "rasprave" postaje fizički obračun i nasilje.

U današnje vrijeme brzih, ishitrenih reakcija na tuđe stavove, posebno na društvenim mrežama, takvo obilježavanje neistomišljenika postaje sve češće. Kulturni ratovi stoga često započinju fenomenom koji sociolozi zovu moralna panika. "Ova kazališna predstava i njezin režiser vrijeđaju naš moral", "Mi znamo tko je on i vrijeme je da se nešto učini po tom pitanju."

GLOBALNI I LOKALNI

Povijest je prepuna "kulturnih ratova" obloglavih i šiljoglavih. Katkada je riječ o grandioznima i globalnima, poput kulturnog rata pogana i kršćana (4. st.), ikonoklasta i ikonodula (8.-9. st.), katolika i protestanata (15.-16. st.), prosvjetitelja i tradicionalista starog režima (18. st.) ili nama poznatijeg sukoba između komunista i kapitalista (20. st.). Mnogi sukobi "kulturnih pravednika" završili su stvarnim ratom i fizičkim nasiljem. Još su brojniji oni "lokalni": Montecchi protiv Capuletija, gvelfi protiv gibelina, "dreyfusari" protiv "antidreyfusara","Bible-belt" kršćani protiv "evolucionista", patrioti protiv hipija…

Idejno-ideološki sukobi po svemu sudeći prirodni su, ali za brojne ljude ostavljaju važne posljedice. Katkad se intenzitet "kulturnih ratova" smiri i ljudi postupno uviđaju da u njihovu društvu postoje i oni s bitno drukčijim vrijednostima, a poneki se takav rat završi i pobjedom jedne strane. Neki znanstvenici tvrde da "kulturni ratovi" mogu imati i pozitivnu funkciju. Nassim Taleb, primjerice, tvrdi da svi sustavi, pa tako i društveni, povremeno moraju biti izloženi izazovima i blagim šokovima kako bi mogli postati "antifragilni", odnosno otporniji na bitno jače šokove.

No, unatoč takvim mišljenjima, povijest pokazuje da "kulturni ratovi" gotovo uvijek sadrže opasan dezintegracijski potencijal. Posebno je opasan kada se politička elita, točnije politički vođe ili stranka na vlasti, uvijek involvira na istoj strani "kulturnog rata", odnosno kada i sama vlast potencira razdvajanje pravovjernih i krivovjernih, "nas" i "njih" (kao što je to slučaj danas u Sjedinjenim Državama). Tada se čini da "kulturni rat" može prerasti u onaj "nekulturni". To je trenutak kada Breitbartova kulturna rijeka s početka ovog teksta počinje teći uzvodno: kada partikularistička politika vrijednosti pokuša steći univerzalno važenje i društveni monopol. n