PROF. DR. SC. SLAVICA JAKELIĆ

Ideju "kulturnih ratova" u američki sociološki i javni diskurs uveo je početkom 1990-ih sociolog James D. Hunter kao analitički okvir za razumijevanje rastućih podjela u američkom društvu. Hunter je utvrdio da američki kulturni ratovi proizvode interesne saveze organizirane oko dva polarizirajuća impulsa: oko jednoga koji ide prema "ortodoksnosti" i okuplja one koji se orijentiraju prema vanjskom, često transcendentnom autoritetu u moralnim pitanjima te oko drugog impulsa koji ide prema "progresivnosti" i okuplja sve one koji su definirani duhom racionalizma i subjektivizma.

ORTODOKSNI IMPULS

No od sredine 1990-ih do danas ideja kulturnih ratova je od socioloških analiza i diskusija uistinu postala dijelom širega američkog javnog prostora. Ovome je osobito pridonijelo prihvaćanje diskursa kulturnih ratova kao okvira za djelovanje od strane neokonzervativnih republikanskih političara, a potom i od strane konzervativnih predstavnika kršćanskih zajednica. Među ovim potonjima prednjačili su lideri i pripadnici evanđeoskih i katoličkih zajednica koji su se - unatoč golemim teološkim razlikama - ujedinili upravo oko onoga što je Hunter označio kao "ortodoksni impuls". Što je još važnije, kulturni su ratovi - od njihove američke iteracije - prerasli u pravi globalni fenomen. Hrvatska katolička teologinja Rebeka Anić među prvima je prepoznala uvoz američkog diskursa u europske prijepore oko pitanja seksualnosti i roda. Prije više od desetljeća Anić je u europskim i hrvatskim okvirima uočila niz autora koji su, preslikavajući jedan distinktivno američki kulturni proizvod, bili grupirani uz ortodoksne kršćanske krugove u borbi protiv različitih aspekata modernosti, posebice moralnog pluralizma.

Jedan od primjera globalizacije kulturnih ratova je i Svjetski kongres obitelji, inače međunarodna neprofitna organizacija u kojoj su danas osobito glasni predstavnici Ruske pravoslavne Crkve i evanđeoskih kršćanskih crkava. Ta organizacija drži godišnje skupove u svrhu promocije konzervativnog, heteronormativnog shvaćanja rodnih uloga te stava protiv abortusa. Štoviše, Svjetski kongres obitelji afirmira svoje teološke argumente o rodnim odnosima, homoseksualnosti i abortusu pozivajući se na ljudska prava te religijske slobode kao dio tih prava.

Naravno, upregnuće ljudskih prava u obranu konzervativnih (ili u Hunterovu rječniku, ortodoksnih) pristupa identitetskim pitanjima, legitiman je korak u interpretaciji tih prava, između ostalog i zbog njihove geneze. Oni koji su sudjelovali u stvaranju Opće deklaracije o ljudskim pravima prije 75 godina dolazili su iz različitih filozofskih, religijskih i kulturoloških tradicija, pa su deklaraciju vrlo svjesno ostavili bez normativnih i ideoloških temelja. No ono što je također važno primijetiti, korištenje terminologije vezane uz ljudska prava od strane ortodoksnih kulturnih ratnika ima i nenamjerne posljedice. Teološki gledano, a slijedeći između ostalih i pravoslavnog američkog teologa Davida Bentleyja Harta, teško je ne vidjeti ironiju u stavovima Ruske pravoslavne Crkve, američkih konzervativnih evanđeoskih kršćana ili pak hrvatskih konzervativnih kršćana kad oni diskurs kulturnih ratova obgrle u ime "tradicionalnih kršćanskih obiteljskih vrijednosti". Spomenute kršćanske zajednice uistinu teško da imaju puno zajedničkoga s Isusovim radikalnim zahtjevom sljedbenicima da, zbog kraljevstva nebeskog, ostave sve, uključujući i vlastite obitelji. Iz sociološke pak perspektive, važno je uočiti da ortodoksni kulturni ratnici u svom djelovanju teško mogu biti kontrakulturni jer njihov primarni fokus na identitetske teme roda i seksualnosti, umjesto stava protiv moderne i "sekularne" kulture, zapravo predstavlja pobjedu prioriteta progresivnih interpretacija ljudskih prava.

Riječima austrijsko-talijanske sociologinje religije Kristine Stoeckl, savezi poput Svjetskog kongresa obitelji samo su ona druga, konzervativna strana "medalje progresivnog sustava ljudskih prava". Ako postoji područje ljudskih prava čijom bi se afirmacijom kršćanske crkve i svi oni koji im pripadaju mogli postaviti kontrakulturno, onda je to područje ljudskih prava koje se tiče ekonomskih nejednakosti. Kako piše američki povjesničar Samuel Moyn, s propadanjem država blagostanja u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, ideali i aspiracije ekonomske jednakosti su, od nekad vrlo centralne važnosti za Opću deklaraciju o ljudskim pravima, postali potpuno sekundarni. U tom smislu, Moyn tvrdi, priziv ove deklaracije u našem vremenu kad je pitanje ekonomskih jednakosti i pravde marginalizirano od strane svih, i konzervativnih i progresivnih struja, čini ovaj dokument gotovo nerazumljivim jer je produkt vremena u kojem je nastao - vremena kad je socijalna pravda bila jednako važna kao i sloboda mišljenja, govora i pojedinca.

PROMJENA FOKUSA

Stoga je moguće ustvrditi kako se kršćanske crkve i svi oni koji govore crkvenim glasom, a žele dati izraz uistinu kontrakulturnom kršćanstvu, trebaju okrenuti dimenzijama ljudskih prava koje svima nedostaju a ne fokusirati se na ono o čemu svi govore. Time će dati poticaj ne samo pravednijim društvima; time će možda doći bliže i svojoj zadanoj proročanskoj ulozi koja je kontrakulturna ne zato što se kulturnim ratovima priključuje, već zato što tim ratovima postavlja prepreku i predstavlja širu viziju humanosti i jednakosti - i to na ovome svijetu. (Izvadak iz teksta Slavica Jakelić "O šutnji i kulturnim ratovima: zašto Crkve ne govore o ljudskim pravima radnika?"/ulomak iz knjige "I sloboda i pripadanje: Eseji o religiji, nacionalizmu i solidarnosti", TIM Press, 2024.)(Portret by Jon L. Hendricks/Osobna arhiva) n