LENA PETKOVIC

O čemu govorimo kad danas govorimo o kulturnim ratovima - pitali smo prof. dr. sc. Krešimira Petkovića, redovitog profesora javnih politika i političke etike s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu... Taj pojam nije nov, spominjao ga je još njemački kancelar Bismarck, no od kada datira početak suvremene uporabe pojma "kulturni rat/ratovi"...?

- Rat kao doslovan opis i kao metafora koja zahvaća dio istine stvari star je koliko i čovječanstvo. Kada nema pravog, poslužit će i onaj kulturni, ma kako nekulturan katkad bio. Za Heraklita je rat otac i kralj poretka. Može ga se upregnuti u kolektivističke eshatologije povijesti što su činile religija i filozofija. Važno je biti na pravoj strani povijesti ili pripadnik odabrane vjere ili nacije. Mnogi tumače društvo s pomoću rata. Foucault je, na tragu Machiavellija, ali sa svojom koncepcijom moći, tumačio društvo ratnim jezikom, pa je od toga poslije odustao. Gramsci je ostao u tom jeziku u tumačenju političke borbe, no nije bio profesor na Collège de Franceu, nego komunist koji je skončao posljedicom dekade boravka u fašističkom zatvorskom sustavu.

U međuvremenu su i Foucaultova predavanja i Gramscijeve zatvorske bilježnice postali globalistička akademska valuta i dio kulturnih ratova koji se vode u civilnom društvu, uključujući akademsku zajednicu, i medijatiziranoj politici gdje je važno privući pažnju signaliziranjem vrline. Gotovo sve je potencijalna valuta u kulturnom ratu. Priča o Bismarcku i Kulturkampfu stara je i poznata, a znakovito je kako je u jednoj "zakašnjeloj naciji" završila borba sekularnih autoritarnih i liberalnih snaga protiv religijski strukturirane tradicije. Na Zapadu se profiliranje snažne ideologijske borbe u društvima može trasirati i između svjetskih ratova, a posebno nakon Drugog svjetskog rata, recimo kao neka vrsta komotne demagogije samouništenja, dugoročno i po učinku gledano, unatoč selektivnim progresivističkim projekcijama na povijest za koju nitko ne jamči da je vigovska linija napretka, a ne niz civilizacijskih uspona i propadanja. Tko može reći da danas Zapad, na čelu sa SAD-om, pobjednicom Drugog svjetskog rata, napreduje, i da će pobjeda prave strane u kulturnom ratu donijeti spasenje? Čini se da su neki bili požurili s krajem povijesti.

NOLANOVA ODISEJA

Stoji li teza da su ovodobni kulturni ratovi "kreirani" u SAD-u i potom uvezeni u Europu, ali i da je istovremeno Europa nudila autohtone verzije tih ratova? Drugim riječima, što razlikuje kulturni rat u Sjedinjenim Državama i Europi? Woke i cancel culture su i dalja aktualna priča...

- Uza sve komparativne i povijesne razlike u odnosima snaga, političkim i pravnim razlikama, pa i u uređenjima i politikama slobode govora te mehanizmima tabua, antropološki gledano, i kaznene politike, politološki gledano, bit je ista. Definirati javni moral, s njim politički ući u najintimnije i društveno najvažnije područje, poput obitelji, škole ili sveučilišta te politički moralizirati kažnjavanje: isključiti i kazniti one koje vladajuća medijatizirana kolektivistička klika proglasi neprijateljima. Istu igru protiv minimuma republikanizma, bodenovskog, ne rusoovskog, i liberalizma u značenju zaštite pojedinca, ali i društvenih tradicija iz kojih se može istupiti u okvirima države, dakle recimo hajekovskog liberalizma, ali i uz halerovsku restauraciju političke znanosti društvene hijerarhije protiv radikalno egalitarističke tradicije političkog društvenog ugovora, igrat će različiti ideološki ekstremisti. Pojava je ista na cijelom Zapadu, a vjerojatno i globalno.

Koja su ključna obilježja i teme kulturnih ratova, napose ovodobnih? Prema analizi sociologa Jamesa Davisona Huntera, točke prijepora nisu ekonomske, već se temelje na sukobu svjetonazora i temeljnih moralnih vrijednosti, poput tradicionalnih i vjerskih naspram progresivnih i sekularnih načela...

- To je točno i na to ne bih trošio riječi, kao ni na Bismarcka, iako od toga ne možete rasplesti ekonomiju ni u kojoj ozbiljnoj analizi. Uzmimo globalni kulturni događaj: Nolanovu "Odiseju". Na stranu komične konvencije holivudskog kastinga, kao u Villeneuveovoj "Dini", uključujući žetonsku figuru signalizacije vrline iz Eneide, Sinona, trans glumca uz klaustrofobičnoga prijevarnog konja - konvencije u biti slične onima da crnci ne mogu glumiti pa bijelci boje lica u crno. Na stranu i sva odstupanja od Homerovog teksta i to da se Odisejev hubris svodi na strelicu prema uplakanoj velikoj Posejdonovoj bebi umjesto cijele patrilinerane i patrimonijalne recitacije, ponosa imena u slavu očevine. Oko toga i još bezbroj toga što ste mogli čitati o tome što je izostavljeno ili iskrivljeno, pri čemu simptomatično najjeftinije prolaze bizarno učitane rodne norme u ratničku kulturu (razgovor Menelaja i nagrđene Helene), vodit će se kulturni rat tumačenja, no ponajviše oko suštinske stvari, a to je pitanje krivnje kulture.

Za jedne je to moralni napredak u kojemu poput Edipa protagonist shvaća da je sam kriv za kršenje deificiranoga zakona gostoprimstva i da su ljudi s mora Ahejci sami. Za druge je riječ o dvostruko glupom kuršlusu, zakonu koji podrazumijeva civilizaciju i koji za barbare ne funkcionira ni u teoriji a kamoli u praksi. Uostalom, rat nominalno počinje zbog otmice žene, a vrhunac filma je pravednička osveta proscima dostojna mitologije Leoneova ili Eastwoodova vesterna. Borbeni heroj tek životinjama koje će ubiti daje džentlmenski transhumanistički signal lukom, dok prema odvratnim proscima koji su zajašili na očevinu neće imati milosti. Ukratko, mislim da je tumačenje "Odiseje" pokojnog Barbierija bliže izvorniku, a da o Joyceovim duhovitostima ne govorimo.

Poanta je na koncu da ćemo film gledati i vrednovati drukčije, ali da istina nije u olakom relativizmu te je ekonomija njezin dio. Cijela priča, kao i svaka priča o pojedincima i nacijama, priča je o demografiji i starenju koja je ujedno ekonomska priča. Eutanazija koja ima svoj kulturni rat, ima i svoju ekonomiju. I o tome, analizirajući političku moralizaciju kažnjavanja, govori moja predstojeća studija Republika kazne - o kulturi i ekonomiji politika moralnosti u polariziranom društvu gdje je čak i smeće, uostalom vrlo stvarna ekonomska pojava, postalo simbol politike i materija za kažnjavanje u polariziranom društvu.

Ako kulturni ratovi označavaju i duboku političku i društvenu polarizaciju, može li se predvidjeti kraj atmosfere kulturnog rata i povratak tradicionalnijim oblicima političke borbe? Kulturni rat ne dobiva se beskonačnim skrolanjem, nego ulaganjem u knjižnice, kaže André Wilkens, direktor Europske kulturne zaklade...

- Bojim se da nema ništa od toga. Primjećujete li u kojemu su stanju mediji? Koliko je tekstova proizvedeno priglupim i umrtvljujućim stilom velikih jezičnih modela, pri čemu oni dakako guraju i određenu politiku koja je, svako zlo za neko dobro, manje emotivno nabijena od histerije ljudskih lovova na vještice. Ona barem uspavljuje. Čini se da je u modele ugrađena pacifikacija trećeg puta. Dajem vam dugo već ove intervjue, dogurao sam ovime do jubilarnog, dvadesetog, puno se toga promijenilo. Poznato je da ljudi mogu malo što predvidjeti već iz napretka tehnologije koji je neizvjestan. O tome govori tako različito štivo kao što su Kasandrine slutnje Pere Kvesića (da se opet malo vratim Odiseji), i Popperova Bijeda historicizma. Umjesto eshatologijske melankolije, koja mi je draga, mogu ponuditi prizemniju ideju ljudske borbe da bude bolje. U tom smislu osobno je političko. Dajte sve od sebe i nadajte se najboljemu, ali kao lukavi, politropni Odisej, ne zanemarite taktiku i pokušajte malo manje zapeti - ovo doista govorim rodno neutralno u smislu odričnika naše pravne regulacije - kod kakve Kirke ili Kalipso, a kamoli u malodušju neuhvatljivog pjeva sirena. Nolan je eto preskočio i Hermesovu moli, otočku lukovicu, travu dobrog zaborava, koji nam je potreban da nastavimo.

STARA HRVATSKA

Za kraj, ne manje važno, gdje je u svemu tome Republika Hrvatska? Koji su i kakvi kulturni ratovi obilježja hrvatskog društva posljednjih desetljeća uključujući i aktualno stanje? Koja je i kakva pritom uloga politike? Vaš završni komentar?

- Hrvatska je provincija na rubu okcidentalnog imperija. Rat je bio grozan, ali je pobijedila, a način kako se to odigralo sigurno je uzrokom dijela današnjih specifično lokalnih kulturnih ratova. Također, sačuvala je nešto razuma u tradiciji onkraj ideologijski koloniziranih aparata države. Ponekad nije loše biti na periferiji, u rajskome turističkom hobitonu. Nažalost, stara je, i demografija joj je katastrofalna, društvo je etatizirano i korumpirano, nacionalno i lokalno gledajući; u širem je smislu u području geopolitičke nestabilnosti, dakle u fokusu borbe imperijalnih dijadoha. Kulturni rat odvijat će se kao kolektivistička farsa raznih otimača prošlosti koji zaboravljaju - ovdje na stranu Hegela o ratu s čime smo po prilici počeli - Hegela o istini kao cjelini što funkcionira i izvan dijalektike: ne možete birati činjenice kako vam paše i selektivno ih predstavljati jer tada lažete. Borba protiv toga je i dalje ljudska: ChatGPT neće pomoći u borbi protiv terora većina, manjina, ideologijskih i medijskih poduzetnika sadašnjeg sustava, raznih neprijatelja društvenih tradicija i ljudske slobode.

U potrazi za pažnjom, profitom i političkomoralističkim zgražanjem, diskurzivni manevri i aproprijacije postaju sve agresivnij, gluplji i nevažniji. Eto kao u Idiokraciji, koja je sama grub i glup film, koji je u međuvremenu postao pametniji, što dovoljno govori o stanju civilizacije. Rat je doista otac i kralj, što ne znači da je dobar, te tinja u polariziranoj kulturi do nove borbe za prevlast. (D.J.) n