Sam pojam zvuči podosta dramatično jer spajanjem riječi "kultura" i "rat" u termin "kulturni rat" već u startu poprime konotacije koje nisu nimalo jednostavne, naprotiv, umnogome su složene, pa traže i malo povijesnih referenici, uz one koje vežemo uz aktualno društvo spektakla u kakvom se Trump show iskazuje i kroz kontekst ovodobnog kulturnog rata.

Kulturni rat je kulturni sukob između društvenih skupina i borba za dominaciju njihovih vrijednosti, uvjerenja i praksi. Obično se odnosi na vruće teme o kojima postoji opće društveno neslaganje i polarizacija društvenih vrijednosti. Pojam se obično koristi za opisivanje suvremene politike u SAD-u, a pitanja poput pobačaja, homoseksualnosti, pornografije, multikulturalizma i drugih kulturnih sukoba temeljenih na vrijednostima, moralu i načinu života opisuju se kao glavni politički raskol - navodi se na portalu populismstudies.org.

“Budući da se kulturni rat odnosi na nepomirljiva uvjerenja o Bogu i čovjeku, ispravnom i pogrešnom, dobru i zlu, te je u korijenu vjerski rat, on će biti s nama sve dok ljudi budu slobodni djelovati u skladu sa svojim uvjerenjima", kazao je Pat Buchanan, konzervativni američki novinar, političar i komentator koji je obnašao dužnosti u administracijama triju američkih predsjednika i koji se tri puta kandidirao za predsjednika Sjedinjenih Država.

POVIJESNE REFERENCE

Još malo povijesti. Prema knjizi Irene Taviss Thomson, izraz "kulturni rat" posuđenica je iz njemačkog izraza "kulturkampf", koji se odnosi na sukob između kulturnih i vjerskih skupina u kampanji od 1871. do 1878. pod kancelarom Ottom von Bismarckom u Njemačkom Carstvu protiv utjecaja Rimokatoličke Crkve. U jednom od najranijih i najpoznatijih ovodobnih prikaza kulturnih ratova, James Davison Hunter je početkom 1990-ih koristio termin "kulturni ratovi" kako bi opisao ideološku polarizaciju američkog društva, temeljni rascjep između ortodoksnih i progresivnih pogleda na moral, i sugerirao da taj rascijep prelazi klasne, vjerske, rasne, etničke, političke i spolne granice. U očima jednog pristaše kulturni rat je očit u istovremenoj pojavi "moralnog nereda" i "moralnog preporoda" simboliziranog uspjehom i gangsta rapa i gospel rocka.

CNN.COM

Milla Mineva s Odsjeka za sociologiju Sveučilišta sv. Klimenta Ohridskog u Sofiji tumači globalizaciju/lokalizaciju kulturnih ratova kao specifičan oblik identitetske politike, u kojoj se globalni strahovi lokalno prevode kako bi proizveli društvene mobilizacije koje ne ciljaju na promjenu društvenog poretka već na nadzor statusa quo. Danas su kulturni ratovi sve više globalni i termin više ne opisuje američku specifičnost, već ideološku polarizaciju planeta, obilježenu zajedničkim idejama i strahovima. Kulturni ratovi posebno su zanimljivi na periferijama globalnog svijeta. Istočnu Europu, na primjer, proganjaju utvare poput straha od rodne ideologije, političke korektnosti i kulture otkazivanja - piše Mineva.

Robert D. Priest, viši predavač moderne europske povijesti na Royal Hollowayu, Sveučilištu u Londonu, u svom opsežnom elaboratu "Kulturni rat: Korisna kategorija povijesne analize?" iz rujna 2025. između ostalog konstatira kako se sveprisutan u javnoj raspravi pojam "kulturni rat" sve više odvaja od modela koji su razvijeni kada je koncept prvi put postao popularan u specifičnom kontekstu Sjedinjenih Država 1990-ih. Tijekom sljedećih desetljeća parametri su olabavili. Novinari i akademici 21. stoljeća primjenjivali su oznaku "kulturni rat" na sve širi krug rasprava: prosvjedi za rasnu pravdu, rodno neutralni toaleti, COVID maske, gradovi od petnaest minuta, pokreti protiv cijepljenja, odluke o glumačkoj postavi u Hollywoodu, upravljanje Nacionalnim fondom... popis bi se mogao nastaviti gotovo unedogled - piše Robert D. Priest, te u zaključku navodi:

- Povijesno promišljanje o podrijetlu i parametrima kulturnih ratova pomaže u uspostavljanju kritičke distance od ovog nejasnog, ali opterećenog pojma. Koncept s kraja dvadesetog stoljeća nastao je u izravnom dijalogu s Kulturkampfom s kraja devetnaestog stoljeća, ali bio je nezamisliv bez šireg i složenijeg poimanja kulture i njezina odnosa prema moći koji su se pojavili u poslijeratnim desetljećima. Hunterovo temeljno djelo snažno je uhvatilo neke od karakterističnih značajki nove američke političke kulture 1980-ih i 90-ih, ali njegovo moralizirano i sektaško razumijevanje kulturnih ratova previše se odvojilo od drugih scenarija i konfiguracija političkih i ideoloških sukoba. U svakom slučaju, naknadno širenje diskursa o kulturnim ratovima unutar i izvan Sjedinjenih Država trebalo bi potaknuti ponovnu procjenu važnosti morala i religije za dinamiku kulturnih ratova.

Ukupno uzevši, moglo bi se zaključiti kako su kulturni ratovi stari fenomen u novom izdanju. Pritom su naravno neizbježni politički interesi unutar kojih se moralne, identitetske i svjetonazorske razlike pretvaraju u oruđe za mobilizaciju birača. Umjesto klasične ekonomske raspodjele političke se elite sukobljavaju oko vrijednosti, ljudskih prava, tradicije i kulturnog nasljeđa, što često dovodi do duboke društvene polarizacije.

U širem kontekstu ekonomski aspekt kulturnih ratova obuhvaća utjecaj ideoloških i društvenih sukoba na ekonomske procese, tržišta i institucije. Očituje se kroz polarizaciju potrošača, financijske troškove za javne ustanove, utjecaj na poslovanje kompanija te odvraćanje resursa od ključnih strukturnih i financijskih reformi. Ovdje bismo mogli raspravljati i o klimatskim referencama unutar složenog pojma kakav je "kulturni rat".

Za ovo naše globalno umreženo i digitalizirano stoljeće logičnim se nameće i medijski aspekt kulturnih ratova, koji je ključan za razumijevanje načina na koji se društveni sukobi stvaraju, šire i održavaju. Mediji nisu samo neutralni prenositelji informacija o kulturnim sukobima već aktivni sudionici koji ih oblikuju. Internet i digitalni mediji omogućuju istomišljenicima stvaranje zatvorenih zajednica (eho komora). Unutar tih zajednica vrši se pritisak i javna osuda (tzv. kultura otkazivanja ili "cancel" kultura) neistomišljenika, što guši slobodan dijalog.

Također, unutar šire slike koja se prezentira kao kulturnoratovska sadašnjost svoju ulogu igra i religijski aspekt jer se religija često koristi kao temeljni izvor moralnih autoriteta i identiteta. Ovaj se fenomen manifestira kroz nekoliko ključnih dimenzija: borba oko tradicionalnih i liberalnih vrijednosti, religija u javnom prostoru i politici, sukob tumačenja i identiteta, te sekularizacija nasuprot desekularizaciji.

I za kraj - aktualna vruća tema za prevruće ljeto! Posebno je zanimljiv aspekt kulturnog rata koji se odnosi na širi kontekst masovne popularne kulture (glazba, film, TV serijali...). Tu je sad aktualan novi film Christophera Nolana "Odiseja", koji je unatoč trijumfalnom odazivu publike prouzročio i nove sukobe oko načina na koji je Nolan pristupio drevnom Homerovu djelu. Negativne reakcije na "Odiseju" još su jedan smiješan primjer kulturnih ratova koji stavljaju politiku iznad umjetnosti, piše za Forbes Erik Kain, te naglašava: Ako ste mislili da je drevni rat između Trojanaca i Grka bio epski i krvav, trebate vidjeti kulturni rat koji se trenutno vodi oko nove adaptacije "Odiseje" Christophera Nolana. Nikad nisam vidio nikoga da se toliko uzrujao oko 2700 godina starog epa - čak ni moje bivše profesore književnosti - što me navodi na pomisao da su sva ta bijesna situacija i ogorčenost oko Nolanove glumačke postave, rekvizita i kostima manje vezani uz samu "Odiseju", a više uz pritužbe vezane uz kulturni rat.

MORAL U NEMORALU

Kain usput navodi niz drugih primjera u kojima se aspekt kulturnog rata također više ili manje zrcalio kao i u slučaju "Odiseje" poput Tolkienova "Gospodara prstenova" ili Jordanova "Kotača vremena", HBO-ova serijala "Kuća zmaja", Amazonovih "Prstenova moći", a spominje se i rasni element kod Wakande, izmišljene afričke države iz stripova i filmova o Black Pantheru, pa čak i nesporazumi oko klasičnog holivudskog filma "Doručak kod Tiffanyja" i drugi primjeri.

Tko god da ih je započeo, čini se da će se kulturni ratovi nastaviti još neko vrijeme. S obzirom na to da se gestama daje prednost nad djelovanjem, sudjelovanje u njima ne košta puno - ako zanemarimo povrijeđene osjećaje - i ne zahtijevaju veliko stručno znanje ili iskustvo. Nesumnjivo su u njima vrijedne i možda bitne rasprave, uz poznate mane vrijeđanja, skupljanja bodova i pokazivanja vrlina - zaključuje Erik Kain.

Andrew Anthony za The Guardian cijelu priču oko kulturnih ratova sažima u nekoliko rečenica: Političari ih vole provocirati, akademici ih vole analizirati. Pa ipak, većina ljudi ne zna ni o čemu se radi. Problem je u tome što se o specifičnim pitanjima rijetko raspravlja zasebno, već se one grupiraju u ideološke skupine zadataka kako bi se bolje uspostavile jasne moralne linije razdvajanja. Razgraničenje nije toliko između ljevice i desnice koliko između desnice i zla. Ako prihvatite jedno stajalište, smatra se, nemoralno je ne prihvatiti ostale.