Problem nije u tehnologiji kao takvoj, već problem nastaje kada tehnologiju počnemo doživljavati kao cilj, a ne kao sredstvo. U posljednjih dvadesetak godina stvorili smo gotovo religijski odnos prema tehnološkom napretku i komforu koje nam je ona omogućila - ako je nešto digitalno, novo, automatizirano ili "pametno", pretpostavljamo da je samim time i bolje. Ali to nije uvijek točno - kaže prof. dr. sc. Ernest Vlačić, sveučilišni i veleučilišni profesor, osnivač i direktor razvojno-istraživačke organizacije NOVAMINA, predsjednik Tematskog inovacijskog vijeća RH za energiju i održivi okoliš, te dodaje:

- Tehnocentrizam se vidi u tome što često više govorimo o platformama, aplikacijama, algoritmima, umjetnoj inteligenciji i digitalnoj transformaciji nego o čovjeku, zajednici, smislu, zdravlju, obrazovanju, produktivnosti ili kvaliteti života. Digitalizirali smo mnogo toga, ali nismo uvijek postali mudriji. Umrežili smo ljude, ali ih nismo nužno učinili bližima. Ubrzali smo komunikaciju, ali smo smanjili strpljenje. Povećali smo dostupnost informacija, ali ne uvijek i sposobnost razumijevanja i korištenja raspoloživog nam znanja. Pa onda, kako kaže jedna duhovita internetska primjedba: posjedujemo znanje cijelog svijeta na dlanu, a koristimo ga da opsesivno gledamo mačke.

Zato mislim da je ključno vratiti pitanje svrhe. Tehnologija mora služiti čovjeku, društvu i razvoju. Ona mora pomagati da živimo duže, zdravije, produktivnije i smislenije. Tu dolazimo i do koncepta longevity ekonomije, odnosno ekonomije dugovječnosti. Ako tehnološki napredak ne pridonosi zdravlju, vitalnosti, uključenosti, korištenju znanja, produktivnosti i dostojanstvu kroz cijeli životni vijek, onda imamo tehnološki napredak bez civilizacijskog napretka.

Labave granice

Kako je ubrzani tempo razvoja tehnologije, nezabilježen dosad u povijesti, u potpunosti promijenio naše živote? Kako se to dogodilo takvom brzinom, koliko je tome pridonijela nova generacija znanstvenika, istraživača, poduzetnika...?

- Tehnologija je promijenila gotovo sve dimenzije života: način na koji radimo, učimo, kupujemo, liječimo se, informiramo, zabavljamo, putujemo, komuniciramo i gradimo odnose. Ono što je nekada bilo fizičko, lokalno i sporo i nedostupno, danas je digitalno, globalno i trenutačno. Prije samo dvadesetak godina nismo živjeli u stalnom stanju dostupnosti. Danas gotovo svatko u džepu nosi uređaj koji je komunikacijski centar, banka, kamera, knjižnica, ured, trgovina, zdravstveni podsjetnik i medijska platforma.

Brzina se dogodila zbog nekoliko čimbenika. Prvo, tehnologije su postale međusobno povezane: internet, mobilne mreže, cloud, senzori, podatkovna analitika, umjetna inteligencija, robotika i biotehnologija više se ne razvijaju odvojeno, nego se međusobno pojačavaju. Drugo, demokratizacija i globalizacija znanja omogućila je da se ideje, istraživanja i inovacije šire brže nego ikada prije. Treće, poduzetništvo je dobilo novu dinamiku: startup kultura, rizični kapital i globalna tržišta omogućili su da male ideje vrlo brzo postanu globalne platforme.

Nova generacija znanstvenika, istraživača i poduzetnika odigrala je golemu ulogu. Oni su odrasli u digitalnom okruženju i prirodno razmišljaju globalno, interdisciplinarno i eksperimentalno. Njima granice između znanosti, biznisa, dizajna, tehnologije i društvenog utjecaja nisu tako čvrste kao prije. No upravo zato je važno da ta generacija ne bude samo tehnološki sposobna nego i etički, društveno i humanistički osviještena. Jedan od paradoksa digitalnog doba jest da imamo nikad veću dostupnost informacija, ali ne nužno i dublje znanje. Brzina pretraživanja, instant-odgovori i stalna izloženost fragmentima informacija često stvaraju dojam da znamo više nego što stvarno razumijemo. Zato postoji opasnost površnijeg znanja: znanja bez konteksta, bez kritičke provjere, bez povezivanja i bez mudrosti. Trebaju nam inženjeri koji razumiju društvo, ekonomisti koji razumiju tehnologiju, liječnici koji razumiju podatke, ali i političari koji razumiju inovacije. Još važnije, trebaju nam stručnjaci koji se ne znaju samo koristiti alatima nego razumiju posljedice njihove primjene.

U nekoj sustavnijoj analizi tehnološkog utjecaja na društvo, koji se sve aspekti moraju uzeti u obzir? Spominju se i filozofski aspekt (tehnologija kao nova religija), obrazovni aspekt (STEAM pristup u visokom obrazovanju), ekonomski, psihološki aspekt...

- Tehnološki utjecaj na društvo ne može se analizirati samo kroz pitanje učinkovitosti ili produktivnosti, jer je to preusko. Tehnologija danas ulazi u samu strukturu društva, pa je moramo promatrati višedimenzionalno kroz niz aspekata, od kojih ovdje neke navodim:

Prvi je filozofski i etički aspekt. Moramo se pitati što je čovjek u doba algoritama, umjetne inteligencije i biotehnologije. Tko odlučuje? Čovjek, tržište, država ili algoritam? Je li tehnologija postala nova religija u kojoj vjerujemo da će svaka nova verzija softvera riješiti probleme koje sami nismo znali riješiti kao društvo?

Drugi je obrazovni aspekt. Klasično obrazovanje više nije dovoljno. STEAM, ili umjetnošću nadograđeni STEM (Science, Technology, Engineering, ART, and Mathematics) pristup, koji povezuje znanost, tehnologiju, inženjerstvo, umjetnost i matematiku, postaje nužan, ali nedovoljan. Nije dovoljno učiti kodiranje, robotiku ili podatkovnu analitiku, već treba učiti sociološko-psihološke vještine, a to su kritičko mišljenje, kreativnost, etiku, komunikaciju, interdisciplinarnost i sposobnost cjeloživotnog učenja.

Treći je ekonomski aspekt. Tehnologija mijenja tržište rada, poslovne modele, industrije i konkurentnost država. Nacije i kompanije koje znaju povezati tehnologiju, obrazovanje, inovacije, kapital i industrijsku politiku bit će konkurentnije. One koje tehnologiju samo konzumiraju, a ne stvaraju, ostat će ovisne.

Četvrti je psihološki aspekt. Digitalno okruženje mijenja pažnju, emocionalnu stabilnost, osjećaj identiteta, odnose i mentalno zdravlje. Živimo u vremenu stalnih notifikacija, uspoređivanja, ubrzanja i informacijskog pritiska. To stvara nove oblike tjeskobe, usamljenosti i površnosti.

Peti je demografski i longevity aspekt. Društva stare, ali istodobno tehnologija omogućuje duži, zdraviji i aktivniji život. Tu leži velika razvojna šansa. Ako umjetnu inteligenciju, preventivnu medicinu, digitalno zdravstvo, pametne gradove, prehrambene inovacije i obrazovanje povežemo s ekonomijom dugovječnosti, tada starije stanovništvo ne mora biti društveni trošak, nego vrijedan resurs znanja, iskustva, rada, mentorstva i potrošnje.

Humano i održivo

Zaključno, kakva je budućnost tehnološkog razvoja i napretka? Kuda i kamo sve to vodi? Koje su opasnosti, a koji su benefiti? Daje li umjetna inteligencija svemu tome dodatno ubrzanje? Vaš završni komentar?

- Budućnost tehnološkog razvoja ide prema sve većoj integraciji umjetne inteligencije, biotehnologije, robotike, energetskih tehnologija, svemirskih tehnologija, kvantnog računarstva, neurotehnologije i personalizirane medicine. Umjetna inteligencija svemu tome daje dodatno, gotovo eksponencijalno ubrzanje. Ona više nije samo alat za automatizaciju nego postaje infrastruktura odlučivanja, istraživanja, proizvodnje, obrazovanja, zdravstva i upravljanja.

Benefiti mogu biti golemi. Možemo imati precizniju medicinu, raniju dijagnostiku, pametnije korištenje energije, bolju logistiku, učinkovitiju javnu upravu, personalizirano obrazovanje, sigurniju industriju i nove oblike kreativnosti. U kontekstu longevity ekonomije, tehnologija može pomoći da ne živimo samo duže, nego da duže ostanemo zdravi, aktivni, uključeni i produktivni.

Ali opasnosti su jednako prjeteće. Prva je dehumanizacija: da sve mjerimo, optimiziramo i automatiziramo, a zaboravimo čovjeka. Druga je koncentracija moći: podaci, algoritmi i infrastruktura mogu završiti u rukama malog broja korporacija ili država. Treća je nejednakost: oni koji imaju pristup tehnologiji, znanju i kapitalu ubrzano napreduju, dok drugi zaostaju. Četvrta je gubitak kritičkog mišljenja: ako algoritmima prepustimo previše odluka, možemo izgubiti sposobnost samostalnog prosuđivanja.

Zato moj završni komentar glasi: budućnost ne smije biti samo tehnološka nego humana, održiva i dugovječna. Pravo pitanje nije hoće li tehnologija napredovati, jer hoće. Pravo pitanje je hoćemo li mi kao društvo sazreti dovoljno brzo da taj napredak usmjerimo prema zdravlju, znanju, slobodi, dostojanstvu i kvaliteti života. Najbolja tehnologija budućnosti bit će ona koja nam pomaže da živimo duže, zdravije, pametnije i smislenije. Veliki tehnološki guru Yuval Noah Harari dobro upozorava da ključno pitanje nije samo što želimo postati, nego što želimo željeti. U tome je i najveći izazov tehnološkog doba: hoće li tehnologija služiti čovjeku, njegovu zdravlju, slobodi i dugovječnosti, ili ćemo mi služiti tehnologiji.