Bez obzira na to što je sve na internetu, ako i dalje tražite iscrpan vodič kroz bespuća raznih teorija urota iz svih područja života, jedno izdanje u formi knjige, dakle klasično, otprije 15 i više godina i danas se smatra aktualnim, relevantnim i umnogome preporučljivim svakome tko je zainteresiran saznati koje su to i kakve teorije zavjera posvuda oko nas, koje su srce i duša političkog i poslovnog svijeta, ali i svakodnevnog života. Radi se o glasovitom dvotomnom kompilacijskom djelu “Enciklopedija urota 1-2/Enciklopedija teorija zavjere”, za koje je uvod napisao Thom Burnett (pseudonim), jedan od vodećih britanskih stručnjaka za vojna pitanja i probleme sigurnosti. Autori tekstova su ljudi izravno uključeni u raskrinkavanje i skidanje velova s brojnih pojava političkog i gospodarskog života.

U drugom nastavku naše teme o teorijama urota dopunit ćemo saznanja i analize u razgovoru s dr. sc. Nikolom Ercegom, višim asistentom na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

MREŽE I ALGORITMI

Stoji li konstatacija da su teorije urota inkorporirane u gotovo sva područja ljudskog života i djelovanja? U uvodu knjige “Enciklopedija urota 1-2. Enciklopedija teorija zavjera”, Thom Burnett navodi da su urote posvuda oko nas, da su srce i duša političkog i poslovnog svijeta, ali i svakodnevnog života...

DR. SC. NIKOLA ERCEG

- Burnettova konstatacija je u osnovi točna, ali treba je precizirati. Teorije zavjere nisu rubni fenomen ni bolest pojedinih “čudaka”, nego su uobičajen, gotovo univerzalan, način na koji ljudi pokušavaju objasniti složene i prjeteće događaje. Nalazimo ih u politici, ekonomiji, medicini, znanosti, religiji, sportu, pa i u svakodnevnim ljudskim odnosima. Istraživanja pokazuju da otprilike polovina populacije vjeruje u bar jednu teoriju zavjere, a sklonost “zavjereničkom mišljenju” mjerljiva je crta u svim društvima u kojima je dosad ispitivana.

Važno je, međutim, razlikovati dvije stvari. Zavjere kao takve doista postoje: Watergate, duhanska industrija, koja je desetljećima skrivala štetnost pušenja, prikrivanja u korporacijama. To su dokazane, stvarne urote. Teorija zavjere u znanstvenom smislu nešto je drugo: to je nedokazano objašnjenje koje kao primarni uzrok nekog događaja navodi tajno djelovanje male skupine moćnih ljudi protiv općeg dobra, a koje nadležna tijela (sudovi, znanost, novinarstvo) nisu potvrdila dostupnim dokazima. Pritom nije problem u tome što ljudi sumnjaju u moćne, jer je zdrava skepsa prema vlasti legitimna i poželjna. Problem je u tome što zavjerenički obrazac mišljenja često postaje nepogrešiv, odnosno neopovrgljiv: svaki dokaz protiv teorije tumači se kao dio same zavjere!

Dakle, točno je da zavjerenička logika prožima gotovo sva područja ljudskog djelovanja, i to nije neka novost našeg doba, nego stara ljudska potreba da svijetu pridamo smisao i da iza neugodnih ishoda potražimo krivca.

U kojoj se mjeri razlikuju teorije urota u 20. stoljeću od teorija urota u ovom sadašnjem, 21. stoljeću? Drugim riječima, je li s razvojem interneta, društvenih mreža i globalne dominacije digitalnih komunikacija vjerovanje u teorije urota postalo još izraženije, masovnije i globalnije?

- Ovdje vas moram iznenaditi nalazom koji je suprotan zdravorazumskom dojmu. Velika studija Uscinskog i suradnika (PLOS ONE, 2022.) provjerila je upravo tu pretpostavku da vjerovanje u teorije zavjere raste. Ponovili su povijesne ankete za 46 teorija zavjere u SAD-u, neke i pola stoljeća unatrag, plus podatke iz šest europskih zemalja. Rezultati su pokazali da nema sustavnih dokaza kako je vjerovanje u teorije zavjere poraslo tijekom vremena, pa ni u eri interneta i društvenih mreža. To je vrijedno isticanja jer, primjerice, 73 % Amerikanaca smatra da su teorije zavjere “izmaknule kontroli”, a 77 % za to krivi društvene mreže, no podatci tu percepciju ne potvrđuju.

Što se onda promijenilo? Ne nužno koliko ljudi vjeruje, nego kako te teorije izgledaju i kako se šire. Klasične teorije 20. stoljeća širile su se uglavnom preko “broadcast” medija (knjiga, filmova, televizije), gdje je nekolicina autora oblikovala narativ koji je publika potom konzumirala. Današnje su, naprotiv, participativne i umrežene: QAnon je primjer zajednički stvarane (“crowdsourced”) zavjere, koju korisnici sami neprestano dopunjuju i prepravljaju. Internet je promijenio brzinu, vidljivost i sposobnost povezivanja istomišljenika preko granica, te je proširio ponudu - lakše je nego ikad prije naići na neku teoriju. Ali iz veće vidljivosti i količine sadržaja na mreži ne slijedi automatski da je više ljudi koji u njih vjeruju. Algoritmi pojačavaju i grupiraju ono što već postoji, štoviše, nagrađuju sadržaj koji izaziva najjaču reakciju, a to su upravo ekstremni i šokantni stavovi, neovisno o tome koliko su stvarno rašireni. Zato na društvenim mrežama i u medijima na njih nailazimo nerazmjerno često, iako u samoj populaciji možda i nisu tako prošireni. Ukratko, sadržaj na mrežama vrlo je nesavršen pokazatelj stvarnih uvjerenja ljudi.

Ukratko, teorije urota su s razvojem interneta i društvenih mreža vjerojatno postale globalnije, brže i vidljivije, ali “masovnije” u smislu udjela onih koji u njih vjeruju, prema najboljim dostupnim podatcima, nisu.

PSIHOLOŠKI ASPEKTI

Kad se pogleda šira i dublja slika, kako teorije urota objasniti sa psihološkog aspekta? Tko najviše vjeruje u teorije urota, koji slojevi stanovništva, postoje li neka relevantna istraživanja? S tim u svezi, stoji li teza da ljudi vjeruju u teorije urota kako bi zadovoljili duboke psihološke potrebe za kontrolom, sigurnošću, smislom...?

- Tu je korisno odmah razdvojiti dvije stvari, jer ćemo se na njih vraćati. Jedno je zavjerenički mentalitet - to je svojevrsna trajna sklonost, crta ličnosti, opći pogled na svijet, u kojem “ništa nije slučajno, sve je namješteno, iza svega stoji netko moćan”. To je relativno stabilna crta ličnosti, ne mijenja se lako i postoje znatne individualne razlike među ljudima. Drugo su specifična vjerovanja u pojedine zavjere - npr. da je cjepivo protiv COVID-a čip ili da su izbori ukradeni. Ona su puno promjenjivija i ovise o situaciji, o tome tko je trenutno “naš”, a tko “njihov”, tko je pobijedio, a tko izgubio. Čovjek, dakle, može imati jak zavjerenički mentalitet a da se konkretne zavjere u koje vjeruje s vremenom izmjenjuju. Ta razlika bit će važna i kod sljedećeg pitanja, o politici.

A zašto ljudi uopće posežu za time? Psihologija to lijepo sažima u tri vrste potreba. Prvo, potreba da razumijemo svijet - kad je sve kaotično i strašno, zavjera nudi urednu priču u kojoj sve ima smisao i krivac je jasan. Drugo, potreba za kontrolom i sigurnošću - kad se osjećamo nemoćno, lakše je vjerovati da netko (makar i zlonamjerno) drži konce nego prihvatiti da je svijet kaotičan i nepredvidljiv. Treće, potreba da dobro mislimo o sebi i svojima - “mi smo oni koji su progledali, a oni naivni spavaju”. Ironično, dosadašnja istraživanja ne pokazuju da zavjere te potrebe doista i zadovoljavaju - izloženost zavjerama u eksperimentima s ljudima zapravo smanjuje osjećaj kontrole, ruši povjerenje u institucije i čini ih otuđenijima.

Tko je skloniji vjerovanju u teorije zavjera? Treba zaboraviti sliku usamljenog čudaka jer su vjerovanja u zavjere zastupljena u svim društvenim kategorijama. Ipak, postoje nekakvi obrasci: niže obrazovanje, sklonost brzom i intuitivnom umjesto promišljenom zaključivanju, osjećaj da si na margini i bez moći, anksioznost te, jako važno, nisko povjerenje u državu, institucije i “mainstream”. Politički, vjerovanje je najjače na ekstremima, a u nizu zemalja izraženije na desnici.

I tu dolazi dio koji nije akademska sitnica, nego pitanje života i smrti. U vrijeme COVID-a vidjeli smo opipljive posljedice: u SAD-u su, nakon što su cjepiva postala dostupna, stope viška smrti bile znatno više među republikanskim nego među demokratskim biračima, dakle među onima koji su češće odbacivali službene preporuke i vjerovali alternativnim pričama. To je možda najtvrđi mogući dokaz da teorije zavjere nisu bezazlena ekscentričnost, nego da, u nekim okolnostima, mogu imati iznimno ozbiljne posljedice.

Zašto su danas teorije urota toliko popularne i u politici? U tom kontekstu Donalda Trumpa često se ističe kao primjer, povezuje ga se s tzv. alternativnim istinama, govorio je o “ukradenim” izborima 2020., o imigrantima... U kojoj je mjeri Trumpov komunikacijski, politički stil, normalizirao alternativne interpretacije stvarnosti? Govori se i da su atentati na njega zapravo režirani...

- Politika je idealno tlo za zavjere jer se cijela vrti oko borbe “nas” i “njih” za moć, a baš osjećaj prijetnje i poraza najjače pali zavjereničko razmišljanje. Postoji čak i pravilo koje je sažeo politolog Uscinski: “teorije zavjere su za gubitnike”, jer tko izgubi, skloniji je povjerovati da je sustav namješten. To se lijepo vidjelo na izborima 2020.: u longitudinalnom istraživanju Wanga i van Prooijena (2023.) zavjerenički mentalitet (ona trajna crta iz prethodnog odgovora) ostao je stabilan, ali se konkretno vjerovanje u “ukradene izbore” mijenjalo ovisno o ishodu - raslo kod Trumpovih, padalo kod Bidenovih birača. Drugim riječima, kod mnogih to nije bilo toliko iskreno uvjerenje koliko oružje u političkoj borbi i način da se proguta poraz.

Trump pritom nije izmislio političke zavjere. Ono što je kod njega doista novo jest to što su prvi put teorije zavjere i “alternativne istine” normalizirane odozgo, s vrha vlasti, a ne više s margine, iz domene čudaka. Kad “ukradene izbore” i izmišljotine iznosi predsjednik države, a ne anonimni forumaš, pomiče se granica onoga što je uopće prihvatljivo reći. Zavjera postaje legitiman politički jezik.

A da to nije bezopasno, upozorava i istraživanje Gabriele Oettingen i Antona Gollwitzera o “neopravdanoj sigurnosti” iz 2022. - zavjere u koje ljudi vjeruju s nepokolebljivom sigurnošću, unatoč nedostatku dokaza ili otvorenom protivljenju većine, povezane su s antisocijalnim ishodima: agresijom, tvrdoglavim ignoriranjem činjenica i prianjanjem uz ekstremne skupine. Kad se takve zavjere još i komuniciraju i ozakonjuju odozgo, raste broj ljudi koji ih drže baš s takvom sigurnošću, a to onda mijenja ponašanje, ne samo mišljenje. Napad na Kapitol 6. siječnja udžbenički je primjer kamo to može odvesti.

Tvrdnje da su atentati na Trumpa bili “režirani” lijepo pokazuju jednu stvar: zavjerenička logika nema kočnice i okreće se na sve strane, pa i protiv samog Trumpa, među njegovim protivnicima. To je dokaz da problem nije u sadržaju pojedine zavjere, nego u samom obrascu mišljenja koji svaki važan događaj automatski proglašava insceniranom prijevarom.

IZABRATI STRANU

Zaključno, kakva je budućnost teorija urota? Hoćemo li svjedočiti njihovu daljnjem širenju i prilagodbi novim tehnologijama? Kakva će pritom biti uloga umjetne inteligencije (AI)? Stručnjaci upozoravaju na opasnost da, recimo, Google, Facebook i Amazon preuzmu funkciju države, da određuju što građani trebaju znati, što imaju pravo reći, kako će odgajati svoju djecu... Vaš završni komentar?

- Teorije zavjere neće nestati - one su trajni dio ljudske naravi i samo će se preseliti na novu tehnologiju, kao što su prešle s letaka na radio pa na internet. Pravo je pitanje što s umjetnom inteligencijom, a tu je AI pravi mač s dvije oštrice.

Loša strana je to što je AI idealan stroj za proizvodnju uvjerljivih laži: jeftino, masovno i skrojeno baš za tebe. Već imamo istraživanja koja pokazuju da jezični modeli mogu vrlo učinkovito nekoga uvjeriti u neku zavjeru, a deepfakeovi nam ruše i posljednje uporište, a to je da vjerujemo onome što vidimo i čujemo. Ono što situaciju diže na još višu potenciju jesu agentske mogućnosti AI-a i takozvani AI swarms (rojevi AI agenata) - sustavi u kojima AI više nije samo alat koji odgovara na pitanje nego može i samostalno djelovati, i to u rojevima: tisuće koordiniranih lažnih “ljudi” koji istovremeno objavljuju, komentiraju i uvjeravaju. Skupina vodećih svjetskih istraživača upozorila je u časopisu Science (2026.) da takvi rojevi mogu stvoriti “sintetički konsenzus”, lažnu sliku da “pola svijeta tako misli”, koja mijenja stavove i norme čak i kad je svaka pojedina tvrdnja sporna. To je propaganda na industrijskoj razini, gotovo bez ljudskog rada.

Dobra strana je to što isti taj alat može i liječiti. Istraživanje Costella, Pennycooka i Randa (Science, 2024.) pokazalo je da strpljiv, činjeničan razgovor s AI-em, koji čovjeku jedan na jedan i bez prijezira odgovara na baš sve njegove argumente, trajno smanjuje vjerovanje u zavjere, i to mjesecima poslije. Pokazalo se, dakle, da ljudi nisu gluhi na činjenice. Ono što ih pomiče jesu konkretni, relevantni protuargumenti skrojeni baš za njihovu verziju zavjere. Dosad to nije bilo izvedivo jer nitko nema vremena ni strpljenja svakom pojedincu posebno razložiti dokaze; AI to, pak, može raditi neumorno i u beskraj.

A o tome da velike kompanije preuzimaju ulogu države, rekao bih da njih treba ozbiljnije pozvati na odgovornost. Primjerice, kompanije koje drže društvene mreže imaju danas moć kakvu su nekad imale samo države: određuju što ćemo vidjeti, što ćemo smatrati važnim i istinitim. A imamo gomilu dokaza o šteti: razaranje mentalnog zdravlja, osobito u mladih (o čemu uvjerljivo piše Jonathan Haidt), namjerno stvaranje ovisnosti, širenje dezinformacija, zatvaranje ljudi u “mjehuriće” u kojima čuju samo ono što već misle te skupljanje i preprodaja naših podataka oglašivačima. I sve to rade gotovo bez ikakve odgovornosti, a kad ih se prozove, brane se floskulama da “svatko ima slobodu izbora”, kao da pojedinac ravnopravno bira protiv sustava dizajniranog da ga zadrži na ekranu.

Moj završni komentar zato nije ni cenzura ni panika, nego dvije stvari paralelno. Prvo, otpornost ljudi: medijska i znanstvena pismenost te tehnike psihološkog “cijepljenja” protiv dezinformacija (pokazalo se da djeluju - ljude unaprijed naučiš prepoznati trikove manipulacija i širenja dezinformacija). Drugo, odgovornost onih na pozicijama moći: transparentnost algoritama i ozbiljna regulacija, jednako kao što reguliramo svaku drugu industriju koja proizvodi nešto opasno. Tehnologija će biti onakva kakvom je napravimo. AI može postati najmoćniji stroj za proizvodnju zavjera u povijesti, ili jedan od najboljih alata za njihovo razbijanje. Na nama je koju ćemo stranu hraniti. n