Zavjere postoje: ljudi, organizacije, obavještajne službe, gospodarski i politički akteri doista se ponekad tajno dogovaraju kako bi ostvarili određeni cilj. Njihovo postojanje ili otkrivanje može potaknuti ljude da šire razmišljaju u zavjerološkom ključu. Međutim, neka teorija zavjere nije pogrešna samo zato što govori o zavjeri. Neopravdana zavjerologija nastaje kada se gotovo svaki kompleksan događaj ili proces svedu na plan male skupine moćnih i zlonamjernih aktera i pritom zanemare strukturni uzroci, institucionalni sukobi, slučajnosti i neplanirane posljedice djelovanja te kada se svaki protudokaz tumači upravo kao dokaz prikrivanja - kaže prof. dr. sc. Nebojša Blanuša s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Zavjerologije će biti dok god budemo znali za zavjere, a fenomen je dugovječan i zato što zadovoljava nekoliko potreba. Nejasnu prijetnju pretvara u prepoznatljivog neprijatelja, ponekad slučajnost u namjeru, a društveni kaos u naizgled koherentnu priču. Psihološka istraživanja govore o potrebama za razumijevanjem i sigurnošću, egzistencijalnoj potrebi za kontrolom te društvenoj potrebi da se očuva pozitivna slika o sebi i vlastitoj skupini. Ljudi su osobito prijemčivi za takva objašnjenja kada osjećaju nesigurnost, gubitak kontrole, političku nemoć ili ugroženost vlastitoga načina života. No bilo bi pogrešno neopravdanu zavjerologiju svesti na osobnu patologiju ili glupost. Ona je uvijek i društveno proizvedena: ovisi o povijesnim iskustvima, kolektivnim traumama, političkim sukobima, institucionalnom nepovjerenju i akterima koji ju ciljano šire.

Njezni povijesni oblici znatno su stariji od modernog društva. Starovjekovni religijski okviri predočavanja dobra i zla i srednjovjekovna tumačenja o hereticima, vješticama, Židovima ili tajnim vjerskim sektama sadržavali su mnoge elemente kasnijih teorija zavjera. Usto, moderna politička forma zavjerologije osobito se razvija nakon Francuske revolucije, kada se revolucionarni prevrat prikazuje kao rezultat zavjere iluminata, masona i filozofa protiv oltara i trona. Od tada se uspostavlja obrazac prema kojem velike društvene promjene nisu rezultat mnogobrojnih procesa i sukoba, nego jedinstvenoga skrivenog plana. U 19. i 20. stoljeću taj se obrazac pojavljuje u antisemitskim, antimasonskim, antikomunističkim i antikapitalističkim narativima, u totalitarnim ideologijama, u vrijeme Hladnog rata, ali i unutar demokratskih društava. Povijest pokazuje da zavjerologija nije svojstvo samo jedne ideologije, premda u pojedinim razdobljima može biti snažnije vezana uz određenu političku opciju, češće radikalniju.

DUBOKA DRŽAVA

I sami ste puno istraživali teorije urota i o tome pisali, uključujući i politički aspekt...?

- U vlastitim istraživanjima hrvatske političke zbilje pokazivao sam da teorije zavjere kod nas nisu samo uvezene neobične priče. One su bile bitan dio političkog imaginarija svih režima i njihovih protivnika cijelo 20. stoljeće, kojima su se u novije vrijeme tumačili i raspad Jugoslavije, ratovi, pretvorba i privatizacija, odnosi političkih i sigurnosnih struktura, međunarodni položaj Hrvatske i prijepori oko prošlosti. Društva s nerazriješenim traumama i nezrelim suočavanjem s prošlošću, slabim institucijama i velikim raskorakom između službenih objašnjenja i iskustava građana stvaraju pogodno tlo za predodžbu da se "prava povijest" uvijek odvija iza kulisa.

Posljedice mogu biti vrlo ozbiljne. Zavjerologija može produbiti nepovjerenje u institucije, znanost i medije, povećati političku polarizaciju, smanjiti spremnost na cijepljenje ili klimatsko djelovanje te poticati povlačenje iz konvencionalne politike. Istodobno može imati i mobilizacijsku funkciju: ne proizvodi uvijek apatiju, nego ponekad stvara aktivne zajednice koje sebe doživljavaju kao prosvijećenu manjinu pozvanu da "probudi" ostale. Najopasnija postaje kada određenu društvenu skupinu pretvori u unutarnjeg neprijatelja i posluži kao opravdanje za diskriminaciju, izvanredne mjere ili nasilje. Međutim, može imati i pozitivne učinke, ako opravdano upozorava na korupciju, zloupotrebu i zarobljavanje institucija, sistemsku nepravdu i ostale antidemokratske tendencije.

Koje su teorije zavjere najraširenije? Kako djeluju u politici, što je promijenilo digitalno doba i spada li "duboka država" u taj kontekst?

- To su one koje se nadovezuju na realne strahove, odnose moći te probleme kontrole i nadzora u globalnom i digitaliziranom svijetu. Najraširenije su tvrdnje o tajnim globalnim elitama, farmaceutskoj industriji i zdravlju, masovnom nadzoru, migracijama i "velikoj zamjeni" stanovništva, "velikom resetu", klimatskim politikama, ratovima te navodnom prikrivenom upravljanju državama, medijima i korporacijama. One se sve češće povezuju u svojevrsnu superteoriju zavjere o uspostavi svjetske tiranije.

Teorije zavjera osobito dobro pristaju populističkoj političkoj logici. Populizam društvo dijeli na moralno čestit narod i korumpiranu elitu, a teorija zavjere pruža tumačenje što ta elita navodno radi protiv naroda. Populistički vođa tada nastupa ne samo kao politički predstavnik nego i kao uzurpator glasa naroda koji "raskrinkava" njegove tobožnje neprijatelje. Kritičari tada od političkih protivnika postaju izdajice, strani plaćenici i agenti zakulisnog sustava. Na taj način političko neslaganje pretvara se u moralni rat između dobra i zla. Istraživanja pokazuju čvrstu povezanost konspiratornih i populističkih stavova, ali i ukazuju da zavjerologija nije isključivo desni fenomen; može se pojaviti na različitim ideološkim pozicijama, posebno među akterima koji sebe doživljavaju isključenima i povrijeđena dostojanstva.

Političke teorije zavjera izvrsno su se prilagodile digitalnom dobu. Internet ih nije stvorio, ali im je promijenio brzinu, doseg, formu i društveni status. Nekada su se širile knjigama, letcima, političkim govorima i usmenim predajama; danas istodobno cirkuliraju kao videozapisi, memovi, podcasti, komentari i kratke emocionalne poruke. U nekim slučajevima granica između autora i publike gotovo nestaje: korisnici zajednički prikupljaju "tragove", povezuju nepovezane događaje, doživljavaju se kao sudionici kolektivne istrage te tako stvaraju i osnažuju online-zajednice.

Važna je i promjena od društvenih mreža prema algoritamskim interesnim publikama. Platforme poput TikToka ne moraju čekati da korisnik uđe u konspiratornu zajednicu; algoritam mu može ponuditi sadržaj na temelju prethodne reakcije na emocionalno slične teme. Istraživanja TikToka posebno naglašavaju afektivnu privlačnost, personalizaciju i netransparentnost preporuka algoritama. Ipak, treba biti oprezan s tvrdnjom da algoritmi sami "pretvaraju" ljude u teoretičare zavjera. Primjerice, u našem istraživanju korisnici TikToka znatno su nestabilniji od ostalih u svojim vjerovanjima u globalne teorije zavjera. Digitalne platforme susreću se s već postojećim nepovjerenjem, identitetima i političkim sukobima te ih ubrzavaju, umrežavaju i komercijaliziraju, ali ih mogu u tom procesu i rastakati.

Pojam duboke države ima dva različita značenja. U prvome, empirijskom, smislu njime su se izvorno opisivale relativno trajne, netransparentne veze vojnih, sigurnosnih, političkih i kriminalnih struktura koje djeluju izvan demokratskog nadzora, primjerice u Turskoj ili Egiptu. Slične parapolitičke strukture mogu postojati i drugdje i sasvim ih je legitimno istraživati.

U drugome značenju "duboka država" postaje beskonačno rastezljiva oznaka za sve koji ometaju nekog vođu: profesionalne državne službenike, pravosuđe, medije, znanstvenike, oporbu, čak i članove vlastite administracije. Tada više nije riječ o preciznoj hipotezi o konkretnim akterima i mehanizmima, nego o tipičnoj neopravdanoj teoriji zavjere koja počiva na selektivnom samopotvrđivanju: svaki neuspjeh vođe "dokazuje" snagu duboke države, a svaki nedostatak dokaza njezinu "sposobnost" prikrivanja. Stoga činjenica da netransparentne mreže moći doista postoje ne potvrđuje automatski svaku priču o dubokoj državi. Potrebno je pitati se tko su akteri, kakvi su njihovi interesi, gdje su dokumenti, kakvi su mehanizmi koordinacije i što bi moglo opovrgnuti tvrdnju.

LAKOVJERNI HRVATI

Što su pokazali usporedni rezultati istraživanja iz 2022. i 2024.? Koliko Hrvati vjeruju teorijama zavjere i u koje?

- Riječ je o panel-anketi, što znači da smo početkom 2024. anketirali osobe koje su sudjelovale i u prvom valu, u svibnju 2022. Drugi je val proveden na nacionalnom probabilističkom uzorku od 924 internetska korisnika u dobi od 18 do 65 godina. Upravo zato možemo s većom sigurnošću govoriti o promjeni stavova, a ne samo o razlikama između dvaju nepovezanih uzoraka.

Glavni nalaz bio je da je između 2022. i 2024. poraslo slaganje s većinom tvrdnji koje opisuju globalne teorije zavjere. Najraširenija je bila tvrdnja da, bez obzira na to tko je formalno na čelu vlada, medija i korporacija, postoji tajna skupina moćnika koja kontrolira ratove, ekonomske krize i druge svjetske događaje. S tom se tvrdnjom slagalo oko 45 % ispitanika. Jednako toliko smatralo je da se svakoga tko ima računalo spojeno na internet tajno prati i neovlašteno nadzire, a 44 % vjerovalo je da velike farmaceutske kompanije namjerno šire zarazne bolesti radi povećanja prodaje lijekova.

Posebno zabrinjava porast nekih povijesno opterećenih vjerovanja. Udio ispitanika koji su se slagali s tvrdnjom da Židovi upravljaju najvažnijim svjetskim događajima porastao je za gotovo deset postotnih bodova i dosegnuo približno 30 %, vjerojatno zbog ratova na Bliskom istoku. Tvrdnju da je globalno zatopljenje izmišljotina korumpiranih znanstvenika prihvaćalo je 14 % u odnosu prema 10 % ispitanika 2022. godine. To su manjinski stavovi, ali nikako zanemarivi, osobito zato što mogu biti politički mobilizirani oko novijeg političkog rascijepa oko vjerodostojnosti znanosti, koji je drugdje i snažniji.

Uz klasične teorije o masonima, iluminatima, novom svjetskom poretku, štetnosti cjepiva, izvanzemaljcima i chemtrailsima, identificirali smo devet novijih viralnih tematskih sklopova: postpandemijsko stanje, klimatske promjene, "veliku zamjenu stanovništva", "veliki reset", QAnon, ratove u Ukrajini i Gazi, Europsku uniju te LGBTQ+ zavjere. Posebno su se izdvajali narativi o migracijskoj prijetnji, navodnom zataškavanju pravih razmjera pandemije, Europskoj uniji i velikom resetu. Njihovo povezivanje upućuje na nastanak već spomenute superteorije o neodređenim elitama koje navodno žele istodobno promijeniti stanovništvo, uništiti nacionalni identitet, kontrolirati zdravlje ljudi i uspostaviti globalnu vlast.

Skloniji su joj bili mlađi i manje formalno obrazovani ispitanici, osobe desnije političke orijentacije, oni koji osjećaju da se svijet mijenja prebrzo i prjeteće, osobe s nižim povjerenjem u znanost i tradicionalne medije te sklonije intuitivnom načinu zaključivanja. Među biračima bila je najizraženija kod glasača Mosta i njegovih partnera, zatim Domovinskog pokreta, a najmanje kod birača Možemo!. Međutim, te rezultate ne treba pretvarati u karikaturu prema kojoj teorijama zavjere vjeruje samo "neobrazovana desnica". Riječ je o statističkim sklonostima, ne o nepromjenjivim osobinama pojedinaca, a povijest poznaje i lijeve, liberalne, nacionalističke, religijske i tehnokratske oblike zavjerologije.

Važan je kontekst vrlo nisko institucionalno povjerenje. Povjerenje u političke stranke, Sabor, Vladu i pravosuđe bilo je prosječno niže od tri na ljestvici od jedan do deset. Oko 90 % ispitanika smatralo je da su političari među najodgovornijima za stvaranje i širenje lažnih informacija. To pokazuje da zavjerologija ne nastaje u praznom prostoru: hrani je iskustvo netransparentnosti, neodgovornosti političkih afera, iznevjerenih obećanja i osjećaja da građani nemaju stvaran utjecaj, tj. da su marginalizirani.

U sklopu ove panel-ankete proveli smo dva dodatna istraživanja, u srpnju 2024. i ožujku 2025. te dobili dodatno nijansiranu sliku. Konspiratorno mišljenje pokazuje visoku stabilnost u smislu da ljudi koji su u početku skloniji takvim vjerovanjima uglavnom ostaju skloniji od drugih. Ipak, ispod te agregatne stabilnosti postoji zamjetno pomicanje pojedinaca, pa nije riječ o nepromjenjivoj crti ličnosti. Drugim riječima, zavjerološki stav je relativno stabilan, ali nije uklesan u stijenu, nego se modificira u promjenljivim okolnostima.

TRUMPOV KONCEPT

U kojoj je mjeri Trumpov komunikacijski stil normalizirao alternativne interpretacije stvarnosti? Što je s tvrdnjama da su atentati na njega bili režirani?

- Donald Trump nije izmislio ni teorije zavjere ni postistinu, ali ih je premjestio s političke margine u samo središte predsjedničke komunikacije. Njegova posebnost nije samo u tome što iznosi netočne tvrdnje, jer političari su lagali i prije njega, nego u stvaranju alternativnog "spoznajnog" poretka, gdje se istinitost neke tvrdnje ne procjenjuje prema dokazima, nego prema tome potvrđuje li odanost vođi i pripadnost njegovoj sljedbi.

Njegov tipičan postupak sastoji se od iznošenja optužbe bez obaveze dokazivanja, pozivanja na neodređene izvore i stalno ponavljanje. Umjesto da najprije podastre dokaz, a zatim zaključak, tvrdnju formulira kao mogućnost - "mnogi ljudi to govore", "postavljaju se pitanja" - nakon čega samo njezino cirkuliranje postaje navodnom potvrdom. Akademske analize to opisuju kao argumentaciju koja potkopava pretpostavku istinitosti, autoritet institucija i samu ideju javnog raspravljanja na temelju zajedničkih činjenica.

Tvrdnja o "ukradenim" izborima 2020. bila je prijelomna zato što je politički poraz pretvorila u "dokaz" opće zavjere. U toj priči Trump ne može legalno izgubiti: ako izgubi, izbori su namješteni; ako institucije to ospore, i one su dio zavjere. To je postupak sličan onome kao kada malom djetetu date čekić. Ono će vrlo brzo pomisliti da je sve što strši čavao. Nedavna panel-anketa Trumpovih pristaša pokazala je da je vjerovanje u tu "veliku laž" bilo povezano s njihovim osobnim poistovjećivanjem s Trumpom, a zatim i s većom spremnošću da prihvate druge dijelove njegova narativa, uključujući tvrdnje da su sudski postupci politički montirani i podršku antidemokratskim mjerama. Laž tako ne djeluje samo kao netočna informacija nego i kao vezivno tkivo političkog identiteta.

Slična se logika vidi u govoru o imigrantima. Migracija se ne prikazuje samo kao ozbiljno političko i socijalno pitanje nego i kao namjerno organizirana "invazija", odnosno plan elita da zamijene stanovništvo, unište naciju ili uvezu protivničke birače. Time se kompleksni uzroci migracija pretvaraju u jedinstvenu zlonamjernu namjeru, a migranti od ljudi s raznorodnim motivima i životnim okolnostima postaju tek pijuni u zavjeri, čime ih se dodatno dehumanizira.

Tvrdnje da su pokušaji atentata na Trumpa 2024. bili inscenirani zanimljive su jer pokazuju da zavjerološka logika nije ograničena na jednu političku opciju. Nakon atentata u Butleru dio desnice tvrdio je da iza njega stoji "duboka država" ili demokrati, a na dijelu se ljevice pojavila tvrdnja da je napad insceniran kako bi Trump stekao političku korist. Jedno je istraživanje upravo na tom slučaju pokazalo kako interpersonalne veze i izvori informiranja pridonose prihvaćanju suprotstavljenih teorija zavjere.

Trump je, dakle, manje uzrok nego iznimno uspješan poduzetnik teorija zavjera. On iskorištava postojeće nepovjerenje, rasnu i kulturnu nesigurnost, fragmentirani medijski sustav i osjećaj gubitka statusa te ih povezuje u osobnu priču prema kojoj su napadi na njega zapravo napadi na njegove sljedbenike.

Kakva je budućnost teorija urote i kakvu će ulogu imati umjetna inteligencija? Preuzimaju li velike tehnološke kompanije funkcije države...?

- Ne očekujem nestanak teorija zavjere. One će se vjerojatno nastaviti prilagođavati krizama, ratovima, migracijama, klimatskim promjenama, biotehnologiji i novim oblicima nadzora. No nije sigurno da će njihovo prihvaćanje posvuda linearno rasti. Njihova buduća snaga ovisit će o političkim akterima, kvaliteti institucija, strukturi digitalnih platformi i sposobnosti društava da očuvaju zajedničke standarde dokazivanja.

Generativna umjetna inteligencija dramatično snižava cijenu proizvodnje uvjerljivog lažnog sadržaja. Omogućuje brzo stvaranje tekstova, fotografija, glasova i videozapisa, njihovo prevođenje, lokalizaciju i prilagođavanje različitim skupinama. Teorija zavjere više ne mora biti samo jedan te isti narativ namijenjen svima; može biti personalizirana prema strahovima, identitetu i navikama informiranja pojedinačnih korisnika. Međunarodni izvještaj o sigurnosti umjetne inteligencije iz 2026. upozorava da su deepfakeovi postali uvjerljiviji i teže prepoznatljivi te da raste broj slučajeva njihove kriminalne upotrebe.

Još je važnija mogućnost stvaranja spoznajne magle. Problem nije samo u tome što će lažni sadržaji izgledati stvarno nego i što će se autentični dokumenti, snimke i svjedočanstva moći odbaciti tvrdnjom da ih je proizvela umjetna inteligencija. Time se ne proizvodi nužno vjerovanje u jednu veliku laž, nego opća nesigurnost, u kojoj građani više ne znaju čemu bi uopće mogli vjerovati. A kada nestane mogućnost razlikovanja pouzdanijeg od manje pouzdanog izvora, političku prednost dobivaju oni koji raspolažu najvećom moći, emocionalnom privlačnošću i brojem ponavljanja.

AI ipak nije samo sredstvo dezinformiranja. Iste tehnologije mogu služiti otkrivanju manipulacija, usporedbi izvora, provjeri autentičnosti, prevođenju kvalitetnih informacija i ranom prepoznavanju koordiniranih kampanja. Ishod nije tehnološki unaprijed određen. Ovisit će o vlasništvu, poslovnim modelima, pravilima platformi, dostupnosti podataka neovisnim istraživačima i demokratskom nadzoru.

Upozorenja o moći Googlea, Mete, Amazona i drugih velikih tehnoloških kompanija ne treba automatski proglašavati neopravdanim teorijama zavjere. Postoji ozbiljna i empirijski utemeljena literatura o platformskom društvu, u kojem se sve veći dio društvenog, gospodarskog i političkog prometa odvija kroz privatne digitalne infrastrukture pod nadzorom malog broja kompanija. One određuju pravila vidljivosti, rangiranja, moderiranja, pristupa tržištu i prikupljanja podataka. Facebook i Google postali su globalno važni prostori političkog govora, a Amazon i Microsoft upravljaju infrastrukturom i uslugama o kojima ovise i privatni i javni sustavi. Njihova moć stoga ponegdje sliči kvazidržavnoj: donose pravila, provode ih, nadziru korisnike i odlučuju o sankcijama, ali nemaju demokratski mandat usporediv s državnim institucijama. Recentna istraživanja pokazuju da velike tehnološke kompanije nisu samo pružatelji usluga, nego postaju posrednici znanja, infrastrukturni partneri država i važni sudionici procesa oblikovanja javnih politika. Ipak, treba izbjeći novu totalizirajuću sliku: te kompanije nisu jedinstven blok, međusobno konkuriraju, njihovi interesi nisu uvijek jednaki, a države i dalje raspolažu zakonodavnom, poreznom i prisilnom moći.

Razlika između demokratske kritike i neopravdane teorije zavjere ponovno je u načinu argumentiranja. Kritika platformskog kapitalizma istražuje vlasništvo, algoritme, ugovore, lobiranje, poslovne modele i posljedice konkretnih odluka. Neopravdana zavjerologija pretpostavlja jedinstveni tajni centar koji sve savršeno koordinira i svaki protudokaz unaprijed neutralizira. Prvo nam je potrebno, i onda kad upućuje na zavjere; drugo nas često odvraća od razumijevanja stvarnih, vidljivih i pravno podvrgljivih oblika moći.

Potrebni su neovisni algoritamski nadzor, pristup podatcima za istraživače, zaštita osobnih podataka, učinkovita politika tržišnog natjecanja, jasna pravila moderiranja, pravo žalbe na automatizirane odluke te označavanje sintetskog sadržaja.

SKEPTICIZAM POMAŽE

Uzimajući sve u obzir, kakav bi bio završni komentar...?

- Demokraciji nisu potrebni građani koji slijepo vjeruju vlasti, medijima, znanosti ili tehnološkim kompanijama. Skepticizam je demokratska vrlina. Ali postoji razlika između skepticizma i neopravdane zavjerologije. Skepticizam postavlja pitanja i dopušta da ga dokazi uvjere; neopravdana zavjerologija često unaprijed zna odgovor i svaki dokaz prilagođava već postojećem zaključku.

Zato cilj ne može biti društvo bez sumnje, nego društvo koje razlikuje sumnju od dokaza, mogućnost od vjerojatnosti i stvarnu zavjeru od totalizirajuće fantazije. Također, građanima nije dovoljno govoriti da moraju više vjerovati institucijama. Institucije najprije moraju postati dostojnije povjerenja: transparentnije, pravednije, stručnije i spremnije priznati pogreške.

Fact-checking i medijska pismenost potrebni su, ali nisu dovoljni. Teorije zavjere hrane se i stvarnom netransparentnošću, korupcijom, društvenim nejednakostima, iskustvom poniženja i osjećajem političke nemoći. Stoga se protiv štetne zavjerologije ne borimo samo ispravljanjem pojedinih netočnih tvrdnji nego i demokratiziranjem institucija i odnosa moći koji takvim tvrdnjama daju uvjerljivost.

Na kraju, najopasnija teorija zavjere nije nužno ona koja zvuči najbizarnije, nego ona koja postane dovoljno normalna da posluži kao opravdanje za ukidanje ljudskih prava, progon neke skupine, odbacivanje izbornih rezultata ili političko nasilje. n