MAGAZIN PEXELSPHOTO BY Ketut Subiyanto
PEXELS/KETUT SUBIYANTO
4.7.2026., 15:11
NACIONALNI SPORT

Kukanje je u trendu, svi okrivljuju druge, rijetko kad sebe

I KAD JE OPRAVDANO I KAD NIJE, KUKANJE JE CRNA RUPA U KOJOJ SE GUBI ENERGIJA...

Možda nije bio najomiljeniji i najpopularniji papa u povijesti, ali da mu duhovitosti nije manjkalo, nije bilo nikakve dvojbe ni u njegovih podređenih u Vatikanu ni u vjernika i nevjernika diljem svijeta. Papa Franjo, jer o njemu je riječ, premda već više od godinu dana pokojni, ostat će zapamćen po mnogo čemu, uključujući i svoje osebujne istupe u javnosti i poteze koji su bili sve samo ne strogo vatikanski.

Jedan od takvih poteza kojim je uveseljavao javnost bio je i onaj kad je na vrata svoje sobe u Domu svete Marte stavio šaljivi znak s natpisom "Zabranjeno kukanje!". Na talijanskom jeziku i slovima u crveno-plavoj boji piše da "prekršitelji pate od sindroma stalnog osjećaja žrtve, kao i od manjka humora te sposobnosti rješavanja problema". Fotografija znaka objavljena je na internetskoj stranici Vatikan Insider, a potvrdio ju je urednik Andrea Tornielli, novinar blizak Franji, koji je papu intervjuirao nekoliko puta. "Kazna se udvostručuje ako se prekršaj počini u prisutnosti djece. Da biste iz sebe izvukli ono najbolje, koncentrirajte se na svoj potencijal, a ne na svoja ograničenja", stoji u dodatku teksta. I na kraju poruka: "Prestanite grintati i poboljšajte svoj život!" Povod da se na tako lucidan način odredi prema sindromu pretjerane i učestale kuknjave oko svega i svačega bila je zapravo knjiga naslovljena "Zabranjeno kukanje", koju je papi Franji darovao talijanski psiholog Salvo Noè. Franjo mu je tada obećao da će iz vica staviti znak na ulazna vrata svog stana, u kojem se privatno susreće s gostima i dugogodišnjim prijateljima. Riječ je održao!

NAVIKA OD DAVNINA

Bilo kako god, fenomen (ili, možda bolje reći, sindrom) kukanja nije od jučer. Kukalo se i kuka se odvajkada, kaže Marito Mihovil Letica (Vaticannews.com) te naglašava da se tu riječ može naći i u Bibliji, gdje se izvedenice glagola ʺkukatiʺ i oblici imenice ʺkukanjeʺ pojavljuju četrdesetak puta.

Ako pak riječ "kukanje" zamijenimo riječju ʺproblemʺ ili te riječi povežemo, kontekst postaje još širi i dublji, sveobuhvatan jer problemima, kao i kukanjem, krcato je i ovo naše, globalno umreženo i digitalizirano, 21. stoljeće. Uglavnom, kukanje je česta navika koja crpi energiju i stvara negativno ozračje, a mnogi mislioci i duhovni vođe savjetuju suočavanje s problemima umjesto pasivnog jadikovanja. Tako je, među ostalima, pjesnik Miroslav Antić jednom zapisao i ove mudre rečenice: "Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više mjeseci, kako sjednem za neki stol, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cijene... Pitam vas zašto sjedite tamo gdje se kuka. Zašto ste uopće dopustili da vam život pretvore u čekaonicu i u tužbalicu?" Duhovit je i popularni dvojac Talidari (Natalija i Dariusz Domin, osnivači zagrebačkog poduzeća i edukacijskog e-centra Životna škola) kad kaže da su "kritike, jadikovke, žaljenje, kukanje, prigovori i ogovaranja negativne afirmacije kojima prizivamo sve što izjavljujemo", te poentira zaključkom: "Kukanje je za luzere!" Završimo ovaj citatni uvod u temu već spomenutim prijateljem pape Franje, autorom knjige "Zabranjeno kukanje": "Onaj tko kuka aktivno pridonosi stvaranju negativnog ozračja koje prožima naše društvo. S problemima se jednostavno ne može suočavati kukanjem", zaključuje Salvo Noè.

Kad se sve zbroji i ponešto oduzme, jasno je kako je pretjerana kuknjava konstanta, zapravo svojevrsna vrsta kulturne tradicije mnogih društava, koja se, kako smo napomenuli, povlači kroz povijest od biblijskih vremena do danas. Bez obzira na to nazvali kukanje fenomenom, dakle uočljivom pojavom, ili rabili termin "sindrom", dakle skup simptoma, činjenica je da je nezadovoljnih nacija sve više i da se s tim problemom u širem smislu, uključujući i psihološki, suočavaju mnoge zemlje, pa ni Hrvatska nije izuzetak.

Psiholozi kažu da kukaju najviše oni koji su nesretni, pa je u tom smislu sreća faktor koji valja uzeti u obzir. A tu se javlja Svjetski indeks sreće (World Happiness Report), globalno istraživanje koje rangira zemlje prema tome koliko su njihovi stanovnici zadovoljni životom. Izvještaj objavljuje mreža Ujedinjenih naroda (SDSN) u suradnji s Gallupom i Sveučilištem u Oxfordu, a ocjenjuje 140+ država. Na vrhu ljestvice, uobičajeno, dominiraju nordijske zemlje, koje bilježe visoku razinu društvenog povjerenja i sigurnosti, kao što su Finska, Island i Danska, a, prema tome, i najmanje kukaju, grintaju, gunđaju ili kako god...

Hrvatska je u sredini globalne ljestvice, s indeksom sreće od oko 6,0 na ljestvici do 10. Prema posljednjim mjerenjima bila je plasirana između 63. i 70. mjesta na svijetu, što je ujedno svrstava ispod prosjeka Europske unije, ali iznad globalnog prosjeka.

No da se vratimo na sindrom/fenomen kukanja. Premda se ono najčešće rabi u negativnom kontekstu, kukanje može imati i pozitivne strane. A tu sad uskače znanost, pa tako, među ostalima, psiholog Michael Thiel s Instituta za geografiju i geologiju u Würzburgu navodi da kukanje nije općenito beskorisno, nego može ispuniti određene funkcije. Thiel navodi šest tipova/vrsta kukanja. Tako u vrstu "kukanje radi rasterećenja" ulazi klasično grintanje poput "Ajme, ova vrućina je strašna!" ili "Bolovi u leđima gori su od kuge!" U vrstu "kontaktno kukanje" ulaze svi oni koji kukaju kako bi stupili u kontakt s drugim ljudima te pronašli neku zajedničku temu. Primjeri: "Imaš li i ti problema s koncentracijom kad je velika vrućina?" ili "Znaš li što bih mogla poduzeti protiv svojih bolnih leđa?".

U "solidarno kukanje" Thiel uvrštava one koje kukanje općenito ne opušta, a razgovor mogu započeti i na razne druge načine, ali su suosjećajni, ljubazni i nerado odbijaju ljude - dakle, namjerno upadnu u zamku kukanja. Primjer: "Da, vrućina mnogima doista jako smeta." ili "Bolovi u leđima su uistinu strašna stvar! Voljela bih da ti mogu pomoći, ali, nažalost, nemam neki savjet.".

U "kukanje zbog pažnje" spadaju oni koji prvenstveno žele biti primijećeni te imaju potrebu za suosjećanjem i pažnjom. Primjeri: "Na ovoj vrućini nikako da nešto razumno napravim!" ili "Danas me leđa zbilja razvaljuju!". U "depresivno kukanje" Thiel uvrštava one koji tvrde da ne mogu ništa napraviti kako bi poboljšali situaciju. Primjer: "Ova strašna vrućina tek je početak! Klimatske promjene tek ćemo svi osjetiti!" ili "S mojim bolovima u leđima nije najgore to što se ne mogu kretati, nego to što pokazuju koliko sam stara i da me još samo treba pokopati!".

U šestu vrstu, prema Thielu, ulaze oni koji ne kukaju, odnosno oni koji misle da je kukanje u određenoj mjeri O.K. i ljudski, ali je bolje umjesto kukanja potražiti neko pozitivno rješenje bez obzira na to o čemu se radi. Primjer: "Kakva vrućina! Sada će sladoled biti još bolji!" ili "Ha, pa tko želi uspravno hodati i imati slobodne ruke, mora prije ili poslije računati i s bolovima u leđima. Tako sam upoznala jednog dragog i sjajnog fizioterapeuta koji me je motivirao da se redovito bavim sportom."

U CRNOJ RUPI

Sve u svemu, za mnoge nacije, narode, pojedince i gupe, demokratska i autokratska društva (o drugima nećemo) kukanje je nacionalni sport, koji odmaže kad se pretvara u anomalije, a pomaže kad funkcionira kao ispušni ventil za svakodnevne brige, frustracije i probleme. Navika kukanja "krasi" sve društvene skupine. Svi, dakle, kukaju, jedni više, drugi manje, kuka se na poslu, kuka na kavi, kuka među obitelji, kuka na odmoru, kukamo u sportu, kukamo kad je vrućina, kukamo kad je zima, nikad zadovoljni, ali uvijek spremni za nevolje okriviti druge, nikad sebe, uvijek vjerovati da je kriva država, vlada, institucije, nikad ili rijetko kad priznati da kukamo, grintamo i izražavamo nezadovoljstvo i kad treeba i kad ne treba. Takvi smo kakvi smo. Takvi su i drugi, što zvuči utješno, ali nas ne opravdava. Naravno, mediji vole kad se kuka, negativizam je isplativa forma, i tu smo ukorak sa svijetom, u trendu sveopće globalne i lokalne kuknjave.

I za kraj još jednom Salvo Noè! Premda je jasno da ima negativnih trenutaka koje treba izreći i razumjeti te nam je u njima potrebna potpora, važno je da kukanje ne postane navikom. Dobro promislimo: ako nam je glava i dalje puna obezvrjeđujućih riječi koje pokreću negativna stanja duše, zacijelo ćemo teško pronaći rješenja jer smo žrtve negativne "začaranosti". No i kada smo u nazočnosti osoba koje kukaju, ili koje brbljaju bez konstruktivna i pozitivna cilja, kvaliteta njihovih negativnih vibracija također se odražava na nas. Kukanje je crna rupa u kojoj se gubi energija!

Kuknjava nam je u mentalitetu

Kad svi kukaju, zašto bi Hrvati bili izuzetak, pita se jedan “forumaš” u jednoj od brojnih rasprava o tome zašto i koliko Hrvati kukaju, izražavaju nezadovoljstvo, grintaju oko svega i svačega. Nešto je, kažu stručnjaci, i u mentalitetu, nešto u tradiciji, nešto u stvarnim nevoljama, koje se posebno gomilaju u vremenima kriza, a nešto je i u psihologiji, netko će reći, i u genima, kojima smo “programirani” da u svemu više vidimo loših nego dobrih stvari. Već otrcana fraza kaže da Hrvati najviše kukaju zbog percipirane društvene nepravde, korupcije i nepotizma, inflacije i skupoće, koji se često ističu kao veći izvori frustracije. Za sve je kriva vlada, vlast, centri moći, političke elite..., uvijek će reći oni koji stalno i zbog svega kukaju, žale se, koji pesimizmu uvijek daju prednost pred optimizmom, uključujući i populističke i demagoške poticaje. A tu su i kojekakvi mitovi o “boljoj prošlosti”, utezi prošlosti, među ostalima i mit da nas je dijaspora učila kako je vani sve bolje, a u domovini sve gore, bar nekada, u doba bivše države. S druge pak strane, kuka se i danas kad se u Hrvatskoj živi bolje nego ikada prije, bez obzira na postojeće probleme. Ali to je naša priča...