I can't get no satisfaction (Ne mogu pronaći nikakvo zadovoljstvo), pjevali su Rolling Stonesi šezdesetih godina prošlog stoljeća izražavajući mladenačku frustraciju rastućim komercijalizmom i nedostatkom smisla u društvu koje ih okružuje. Od tada se mnogo toga promijenilo, ali osjećaj nezadovoljstva nije nestao. Naprotiv, potraga za smislom i unutarnjim mirom postala je još složenija pod utjecajem tektonskih društvenih, geopolitičkih i tehnoloških promjena - napominje dr. sc. Jadranka Švarc, znanstvenica emerita s Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" iz Zagreba, te u nastavku svog priloga piše:

- Paradoksalno, unatoč činjenici da su životni standard, građanske slobode i kvaliteta života u mnogim dijelovima svijeta, a osobito u postsocijalističkim zemljama poput Hrvatske, znatno napredovali, zadovoljstvo društvom nije raslo. Politička i gospodarska nestabilnost, inflacija, ratovi, migracije, klimatske promjene i prirodne katastrofe stvaraju osjećaj trajne neizvjesnosti te pridonose rastu anksioznosti i postupnoj eroziji subjektivnog blagostanja. Stječe se dojam da nisu nezadovoljne samo pojedine grupe građana, nego da cijele nacije pate od sindroma nezadovoljstva.

SPEKTAR RAZLIČITOSTI

Nezadovoljstvo, koje se prirodno izražava prigovaranjem i kritikom, sve se češće iz sfere svakodnevnog gunđanja ili umjetničkog izraza seli u organizirane građanske prosvjede. Oni postaju sredstvo borbe protiv nepravdi, društvenih nejednakosti i političke neodgovornosti. U tom smislu prigovor može imati važnu korektivnu ulogu u demokratskom društvu. Međutim, posljednjih godina konstruktivna dimenzija građanskog nezadovoljstva sve češće ustupa mjesto polarizaciji i logici kulturnih ratova, u kojima se sukobljavaju različiti moralni pogledi na svijet.

DR. SC. JADRANKA ŠVARC

Kulturu prigovaranja detaljno je analizirao Robert Hughes u knjizi Culture of Complaint: The Fraying of America. Hughes pod tim pojmom podrazumijeva društveno stanje u kojem se više energije ulaže u izražavanje nezadovoljstva, isticanje identitetskih razlika i međusobne sukobe nego u traženje zajedničkih rješenja i izgradnju javnog konsenzusa. Prema njegovu mišljenju, Sjedinjene Američke Države ulaze u razdoblje kulturne i političke fragmentacije, pa čak i svojevrsne dekadencije, u kojem javni prostor postaje ispunjen ogorčenim ideološkim sukobima i "kulturom žaljenja". Politička rasprava sve se više svodi na pojedinačne ili grupne pritužbe, a ozbiljnu raspravu o općem dobru potiskuje politika spektakla, u kojoj emocije nadvladavaju racionalne argumente.

Iako je objavljena još 1993. godine, Hughesova knjiga danas djeluje vrlo aktualno. Mnoge dijagnoze koje je iznio mogu se prepoznati ne samo u izrazito polariziranoj Americi tijekom i nakon političkog uspona Donalda Trumpa nego i u brojnim europskim društvima obilježenima ideološkim podjelama, identitetskim sukobima i rastućim nepovjerenjem prema institucijama. Istodobno, Hughesova teza nije ostala bez kritika. Njegovi oponenti upozoravaju da ono što on naziva "kulturom prigovaranja" može biti legitimna demokratska borba za građanska prava, društveno priznanje i smanjenje stvarnih nejednakosti, a ne nužno simptom društvene dekadencije.

Stoga kulturu prigovaranja ne treba promatrati kao jedinstven fenomen, nego kao spektar različitih oblika izražavanja nezadovoljstva. Mogli bismo razlikovati najmanje četiri osnovna tipa:

1. benigno umjetničko prigovaranje, primjerice pjesme grupe Dubioza kolektiv poput Recesija ili Tranzicija;

2. svakodnevno zanovijetanje ili kuknjava, što služi ponajprije emocionalnom rasterećenju, ali ne pridonosi promjeni;

3. konstruktivno prigovaranje, odnosno društvena kritika usmjerena na ispravljanje nedostataka;

4. maligno ili destruktivno prigovaranje, koje se pretvara u kulturne ratove, gdje cilj više nije rješavanje problema, nego diskreditacija protivnika i produbljivanje društvenih podjela.

Najrašireniji oblik kulture prigovaranja u Hrvatskoj nedvojbeno je kuknjava, a odnosi se na društveni fenomen u kojemu je izražavanje nezadovoljstva, žalbi i prigovora postalo često i uobičajeno u različitim situacijama - u poslu, uslugama, politici ili svakodnevnoj komunikaciji. Kukanje je kod nas često prihvaćeno kao oblik društvene komunikacije i isticanja zajedništva kritikom društvenoekonomskih (ne)prilika koje su nam svima zajedničke. Takvo je prigovaranje uglavnom pasivno i rijetko prerasta u građansku akciju usmjerenu na promjenu postojećeg stanja. Međutim, posljednjih godina građani sve češće organiziraju javne prosvjede oko konkretnih problema, posebice vezane uz kvalitetu života, zaštitu okoliša i društvenu nepravdu (npr. Hodaj za Liku, Gospić je naš dom, Ne pilićarskoj ekobombi i sl.).

Takvi događaji upućuju na to da prigovaranje nije uvijek izraz pukog pesimizma ili osjećaja nemoći. Naprotiv, ono može biti pokazatelj rastuće građanske svijesti, osjetljivosti na nepravdu i spremnosti građana da aktivno sudjeluju u zaštiti javnog interesa. U tom smislu konstruktivno prigovaranje jedno je od obilježja razvijenoga civilnog društva, jer čini pritisak na institucije da otklone uzroke nezadovoljstva i unaprijede kvalitetu javnih politika.

Problem nastaje kada nezadovoljstvo prerasta u pozive na nasilje ili osporavanje legitimnosti demokratskih institucija. Tada kultura prigovaranja postupno prerasta u građanski gnjev, koji može ozbiljno ugroziti političku stabilnost, društvenu koheziju, pa i samu demokraciju.

Smatra se da je jedan od glavnih uzroka građanskog nezadovoljstva nedostatak povjerenja u institucije koje bi trebale rješavati društvene probleme. U Hrvatskoj je to vidljivo po praznoj političkoj retorici i nedostatku moralne i političke odgovornosti, što postupno udaljava građane od institucija sistema. Osim toga, rastući je dojam da je, usprkos demokraciji, stvarna moć donošenja odluka koje oblikuju naše živote u rukama elita i njima bliskih struktura koje posjeduju političku, financijsku i tehnološku moć, a kojom se koriste za ostvarivanje vlastitih interesa.

INŽENJERI KAOSA

U svojo najnovijoj knjizi "Inženjeri kaosa" Giuliano da Empoli, talijansko-švicarski publicist, upozorava da se suvremena manipulacija masama, osobito u kontekstu političkih izbora, sve više oslanja na digitalne tehnologije i umjetnu inteligenciju, kojima upravlja nova skupina tehnoloških elita - "tehnooligarsi", te potkopavaju tradicionalne demokratske procese. Ključni mehanizam njihove manipulacije čine algoritmi društvenih mreža, koji, na temelju korisničkih profila, selektiraju informacije i šire dezinformacije, izazivajući bijes i društvene podjele (tzv. algoritamski populizam). Populistički pokreti koji se predstavljaju kao glas "običnog naroda" u velikoj mjeri nisu ništa drugo nego sustavni inženjering ljudskih emocija s pomoću algoritama. U takvom okruženju tehnooligarsi, spajajući populizam, dezinformacije i algoritamsku logiku, oblikuju novu kulturu prigovaranja - "građanski gnjev" koji se lako može pretvoriti u političku radikalizaciju, pa i društveni kaos.

Stoga nije svako prigovaranje jednako. Razlika između demokratske kritike i građanskog gnjeva nije u intenzitetu nezadovoljstva, nego u načinu njegova izražavanja i ciljevima koje želi ostvariti. Dok konstruktivni prigovor nastoji ispraviti društvene nepravde i poboljšati funkcioniranje institucija, građanski gnjev lako može postati sam sebi svrhom, hraneći spiralu polarizacije, nepovjerenja i sukoba. Upravo je ta granica između legitimne kritike i destruktivne radikalizacije jedno od ključnih pitanja opstanka suvremenih društva. n