Sredinom ožujka dr. sc. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, znanstvenica emerita s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, sudjelovala je na Konferenciji pozitivne psihologije s temom "Pokreni stvarne promjene", gdje je govorila o međunarodnim usporedbama sreće i životnog zadovoljstva...

Što nam o tome možete reći? Tema je svakako intrigantna s obzirom i na krizna vremena u kakvim živimo, radimo...

- Međunarodne usporedbe sreće i životnog zadovoljstva već godinama ostaju gotovo nepromijenjene, sudeći prema Svjetskim izvješćima sreće što se objavljuje svake godine u ožujku na Međunarodni dan sreće. Manje oscilacije postoje iz godine u godinu, međutim, ostaje činjenica da su između 147 zemlje koje su obuhvaćene tim istraživanjima u gornjoj tzv. sretnoj polovini sve EU zemlje i zemlje koje su ekonomski razvijenije, za razliku od donje polovine, gdje su siromašne zemlje, zemlje s političkim sukobima, ratovima, upitnim ljudskim pravima.

SRETNA HRVATSKA

- Izvješće za ovu godinu pokazuje da je najsretnija svjetska zemlja Finska, najnesretnija već godinama Afganistan, Hrvatska na 70. poziciji, ima isti rezultat na ljestvici sreće kao i Portugal, Malezija, Kolumbija i Koreja. Uvijek volim naglasiti da spadamo u sretne svjetske zemlje, bez obzira na trenutni poredak, jer su razlike u gornjoj polovini vrlo male. Na ljestvici od 0 do 10 na kojoj se sreća mjeri, Finska je sretna 7,4 a Hrvatska 6,0 - prema tome, razlika je ni jedan i pol bod. Imajmo na umu da je najnesretnija zemlja Afganistan postigla 1,4 boda, to se stvarno može opravdano smatrati nesrećom. Rang Hrvatske varira iz godine u godinu, ali uvijek smo tu negdje. Ono što je bilo zanimljivo u prošlogodišnjem Izvješću gdje su se uspoređivali mladi i stariji građani, jest da su naši mladi bili među najsretnijima u svijetu (zauzeli su 14. poziciju), a stariji od 65 godina bili su znatno niži, zauzeli su 86. poziciju. O tome trebamo razmisliti. O problemima starije populacije u Hrvatskoj i uzrocima njihova nezadovoljstva, a za to bi bila potrebna nacionalna ciljana istraživanja. Svjetska istraživanja pokazuju samo opće trendove među zemljama, mi se moramo pozabaviti samima sobom ako želimo neke promjene i poboljšanja.

Ono što su do sada pokazala naša istraživanja provođena sustavno u Institutu Pilar jest da nas među sretnijom polovicom zemalja drži naše visoko zadovoljstvo odnosima u obitelji i općenito među ljudima, prijateljima, susjedima i kolegama na poslu, a dobri međuljudski odnosi su najvažnija predispozicija sretnog života.

Kad smo kod sreće i životnog zadovoljstva, ako te aspekte pogledamo s obrnute strane, dakle u kontekstu pada kvalitete življenja, pada životnog standarda i manjka osjećaja sreće, koliko su sve to okidači za izražavanje nezadovoljstva u društvu uključujući i gubljenje povjerenja u institucije države? Čini se da toga ne manjka posljednjih desetljeća, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj...

- Ne bih rekla da je pad zadovoljstva okidač za gubljenje povjerenja u institucije, nego obrnuto. Povjerenje u državne institucije je važan preduvjet životnog zadovoljstva i osjećaja osobne sreće građana. Upravo to je i objašnjenje zašto su skandinavske zemlje uvijek pri vrhu sretnih zemalja. Njihovi građani redovito izražavaju vrlo visoki stupanj povjerenja u institucije, osobito pravosuđe, a mi smo upravo po pitanju povjerenja u pravosuđe i političke stranke već godinama pri dnu Europskih zemalja. Naša istraživanja koja su se redovito provodila u Institutu od 2008. do 2016. dosljedno su pokazivala nisko povjerenje građana u pravosuđe i političke stranke, a relativno visoko u vojsku i policiju. Tako je i sada.

Najnovije istraživanje o kvaliteti života i rada u EU (2025.), koje je provela Europska zaklada za poboljšanje kvalitete života i rada (Eurofound), pokazuje također da smo po povjerenju u lokalne i nacionalne vlasti pri samom dnu europskih zemalja, zajedno s Grčkom i Bugarskom. Više vjerujemo u EU institucije nego u vlastite, a to je veliki problem. Mislim da se državne institucije trebaju malo pobrinuti da se približe građanima, postanu transparetnije, jer nije moguće da baš toliko ne valja država koliko ju mi loše percipiramo. S druge strane, političke stranke bi trebale raditi na javnim prezentacijama i javnom govoru. Svakodnevno vrijeđanje političkih protivnika često prelazi granice dobrog ukusa, a javno izražavanje pojedinih političara koji put izražava i loš kućni odgoj. Javne osobe morale bi znati da se njihov glas čuje i da je pristojno ponašanje osnova međuljudskih odnosa.

Kad se sve uzme u obzir, je li izražavanje nezadovoljstva (uobičajene fraze - kukanje, grintanje) sindrom, anomalija, navika ili otuđenje, napose u kontekstu zapadnih demokratskih društava uključujući i hrvatsko. Naime, kuka se na poslu, kuka na kavi, kuka unutar obitelji, kuka na odmoru, kukamo u sportu kad gubimo, kukamo zbog vrućina, itd... Ima li tome kraja ili kukanje postaje također "novo normalno"?

- Ne mislim da je svakodnevno kukanje neki problem, jer velika većina ljudi uopće ne kuka, ali za njih ne čujemo. Čujemo samo za one koji glasno kukaju i viču. Ono što zovemo kukanjem i grintanjem pri ispijanju kavica s društvom, to spada u folklor, a pomalo i psihoterapeutski djeluje. Kad zakukamo, netko nas utješi ili nam ispriča za svoju još veću nevolju, pa osvijestimo sami sebi da nam i nije tako loše. I ono što treba imati na umu je da kukanje uvelike ovisi o našim očekivanjima. Kukamo zbog onoga što nemamo, a mislimo da bismo trebali imati. I tu moramo malo osvijestiti situaciju. Neki dan slušam prijatelja kako kuka da si ne može kupiti ni malu kućicu na moru jer je sve skupo. Upitala sam ga što misli koliko Francuza, Šveđana, Nijemaca ima kućice na moru? I puno više zarađuju. Pa se malo zamislio. Mi često pretjerujemo sa svojim očekivanjima. Nisu vikendica, dobar auto, ljetovanje, zimovanje i sl. ljudska prava pa ih svatko mora ostvariti. Moramo se staviti koji put u granice mogućeg.

VIŠE POZITIVE

Zaključno, kako poraditi na tome da optimizam nadvlada pesizmizam, da smanjimo količine negativnog ozračja koje prožima cijelo društvo, na što apelira i Salvo Noè u svojoj glasovitoj knjizi "Zabranjeno kukanje"...? Vaš završni komentar?

- Slažem se da moramo svi zajedno raditi na stvaranju pozitivnog ozračja, a tu bi trebali prednjačiti mediji, koji često negativnim naslovima privlače publiku. Ima sve više ljudi koji tvrde da su puno sretniji otkad ne slušaju vijesti. Činjenica je da smo okruženi mnoštvom informacija, većinom negativnih, i da to onda loše utječe i na naš svakodnevni život. Moj savjet bio bi da se informiramo dobro i pouzdano o onome što nam treba, a pokušamo zanemariti nepotrebno. Činjenica je da se svi stranci koji dođu u Hrvatsku dive našoj zemlji, običajima i ljudima, a mi sami kao da toga nismo svjesni. Živimo kvalitetno, sigurno, volimo se družiti, uživamo u pobjedama naših sportaša, pravih razloga za kukanje zapravo i nemamo, bar ne svi.

Trenutno nam je vruće, ali i to će proći, a utješno je da se čovjek lakše privikne na ono što je neizbježno (npr. vrućina ili buka u prometu) nego na ono što misli da može izbjeći. Za kraj ću citirati jedno novo istraživanje o kvaliteti života u gradovima u 137 zemalja, koje kaže da je za dobru kvalitetu najvažnije imati relativno čist zrak, vodu, parkove, mogućnost kupnje, javne škole, zdravstvene ustanove, kulturnu raznolikost i polagani ritam života. Pa razmislimo što od toga imamo, a što još moramo učiniti da nam bude bolje.