Procesom uvoza radne snage treba sustavnije upravljati
Što nam može reći o istraživanju koje je proveo Fakultet hrvatskih studija vezano uz strane radnike koji dolaze tražiti posao u Hrvatskoj/Zagrebu, koja su i kakva saznanja, koji i kakvi zaključci - pitali smo izv. prof. dr. sc. Maricu Marinović Golubić s Odsjeka za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
- Na Fakultetu smo 2023. godine započeli istraživanje o radnim migrantima iz južne i jugoistočne Azije. Na početku nas je zanimao njihov put dolaska u Hrvatsku i iskustvo života. Razgovarali smo s dostavljačima, taksistima i radnicima u tvornicama, kao i poslodavcima i analizirali kretanje dozvola za rad i boravak radnika iz azijskih zemalja. Zaključili smo kako je nepalska zajednica najbrojnija te da ne treba zanemariti razlike među različitim migrantskim skupinama s obzirom na zemlju podrijetla, različite kulture, običaje, jezik, prehranu religiju itd. Filipinci ističu svoj katolicizam kao poveznicu s nama, ali i uz religijsku sličnost ostaju mnoge kulturne razlike koje učimo svladavati u međusobnom suživotu. Međutim, ostaje činjenica da izostaje međusobni suživot i zajednice stranih radnika u pravilu ne dolaze u međusobni kontakt s pripadnicima domicilnog društva, osim u poslovnim i profesionalnim odnosima, no treba naglasiti da je to opća pojava kod prve generacije useljenika koji dolaze u potrazi za poslom u svim državama. Što su duže ovdje, njihovo znanje hrvatskog postaje bolje. Primjetno je da se troškovi ekonomske migracije razlikuju diljem Europe: radnici iz južnoazijskih zemalja općenito plaćaju niže troškove zapošljavanja kada se sele u periferne zemlje poput Hrvatske nego kada ciljaju na razvijenije države središnjeg i zapadnog EU-a. Velik dio migranata iz našeg istraživanja već je prethodno radio u zemljama Bliskog istoka, a dolazak u Europu doživljava se kao statusni uspjeh.
Zajedno s kolegama s Fakulteta trenutno radimo i na međunarodnom projektu o viktimizaciji radnih migranata i na projektu o posredničkoj ulozi agencija za zapošljavanje.
Kad se pogleda šira i dublja slika migracijske problematike i migracijske politike od recimo sredine 1960-ih (tzv. gastarbajterska era) pa do danas, koliko je zapravo glavni aspekt bio i ostao "radna snaga", odnosno aspekt migracija kao radne snage, bar u onim zemljama poput Njemačke, ali i drugdje...?
- Ekonomske, odnosno radne migracije u povijesti su kontinuirani proces u smjeru prema razvijenijim zemljama. One su naprosto nužne, sastavni su dio tržišne privrede, kao i primjerice seljenje industrije u zemlje jeftinije radne snage. Međutim, nerijetko u Europi i svijetu postanu i politički problem - posebno kada nastupi recesija. U fazama prosperiteta i zamaha ekonomskog ciklusa ekonomska migracija se promatra puno tolerantnije, tada se objašnjava nužnošću i potrebama i zahtjevima tržišta. Kada nastupi kriza, radni migranti odjednom postaju konkurencija, trošak i opasnost, no tako ih stigmatiziraju uglavnom desne političke opcije i udruge, ne nužno službene politike. Radne migracije samo su jedan od oblika migracije, ali potencijalno su povezane s ostalim oblicima migracije - bračnim, umirovljeničkim, iregularnim.
Današnji model u Hrvatskoj drukčiji je nego gastarbajterski model koji je imala Njemačka, iako su slično započeli - početna faza bila je privremeno ugostiti, "posuditi" radnike za obavljanje određenih poslova za koje nije bilo domaće radne snage. Nakon određenog broja godina uvidjelo se da radnici nisu samo privremeni gosti nego i stalni stanovnici. Iseljavanje iz Hrvatske 1960-ih i 1970-ih (među narodima Jugoslavije u iseljavanju su prednjačili Hrvati) sada se može tumačiti kao svojevrsni sigurnosti ventil socijalističke vlasti i rješenje tadašnje rastuće nezaposlenosti. I tada, kao i sada, postojale su određene agencije koje su posredovale u zapošljavanju. I tu sličnost s gastarbajterskim modelom prestaje. Prvo, profil migranata koje dolaze u Hrvatsku puno je različitiji od profila radnika koji su dolazili u Njemačku, Francusku ili neke druge zemlje koje su nedostatak radne snage rješavale programima gostujućih radnika, ponajviše stoga jer se radikalno promijenila struktura privrede i zanimanja u 21. stoljeću. Drugo, svaki program gostujućih radnika imao je određeno trajanje, te je bio praćen bilateralnim ugovorima među državama. Sadašnji sustav prepun je pravila i troškova za radnika, a uloga posredničkih agencija je ključna. Država poslove dopremanja radnika potpuno prepušta tržištu. Dolazi do komercijalizacije migracija - radnici iz Nepala, Indije, Bangladeša toliko su željni posla da plaćaju unaprijed za vlastiti posao - većinom posredničkim agencijama u zemljama iz kojih dolaze.
Posebna su priča, čini se, legalne/legalizirane i iregularizirane migracije... U tom smislu Europa pokušava sve to zakonski regulirati, pa se između ostalih kao primjer navodi Španjolska, koja je odobrila plan po kome će 500.000 stranih migranata, koji se nalaze na njezinu teritoriju bez potrebnih dokumenata, dobiti dozvole za život i rad u toj zemlji, što je potez koji je u suprotnosti s postroženim imigracijskim EU politikama. Vaš komentar?
- Španjolska vlada zauzela je pragmatičan stav kako je manje opasnosti imati 500.000 migranata s legalnim dozvolama koje će lakše nadzirati nego 500.000 migranata koji će ionako ostati u Španjolskoj i u nedostatku legalnih opcija zapošljavanja i preživljavanja okrenuti se alternativnim rješenjima. Pravo je zapravo pitanje otkuda se i kako u Španjolskoj stvorilo 500.000 stranih migranata bez važećih dozvola. U hrvatskom kontekstu ovo je moguće, ali u manje opsegu. Zakonom o strancima iz 2025. pokušalo se osigurati da s gubitkom posla radnik migrant odmah ne ostane bez legalnog statusa, te se produžilo trajanje radnih dozvola s jedne na tri godine. Zarada je prvotni razlog zašto su ovdje, a novca za povratak nemaju niti se mogu vratiti prije nego što otplate dugove u matičnim zemljama.
Kakav je međuodnos, da se tako izrazim, migracija radne snage i demografskih promjena, koji su glavni izazovi...?
- U javnom prostoru sukobljavaju se dvije društvene činjenice - jedna je potreba zapošljavanja stranih radnika jer domaće radne snage nema ili ne želi raditi za male plaće te poslove i druga da bi domaći radnici prihvatili posao da je plaća poticajnija. Međutim, u realnom sektoru cijena rada i plaće u konačnici nisu regulirani državnom intervencijom, kao što je bilo u socijalizmu, nego tržišnim mehanizmima. Ipak trebalo bi imati jasnu projekciju o potražnji strane radne snage po sektorima, županijama itd.
Izazovi dolaska migrantske radne snage su, u političkom smislu, ti što u perspektivi postaju nove manjine, a u kulturnom i socijalnom smislu donose svoje vrijednosti, navike i religiju. No i već postojeće manjine u RH imaju sve to. Poslodavac koji stranog radnika zapošljava možda nema taj teleskopski pogled, već mu je trenutno samo važno da njegov/njezin posao opstane i eventualno napreduje. On to i nije obvezan jer zakonodavac mu daje okvir, a on samo djeluje unutar tog okvira. Hrvatska kao dio Europske unije sudjeluje u globalnim tokovima kretanja radnih migranata i nije moguće zatvoriti vrata radnicima. Radni migranti iz susjednih zemalja, poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Sjeverne Makedonije i Albanije, čine znatan udio strane radne snage u Hrvatskoj, no njihova prisutnost u javnom diskursu u pravilu je manje problematizirana u usporedbi s migrantima iz Južne i jugoistočne Azije. Ova razlika može se objasniti većom kulturnom, jezičnom i povijesnom bliskošću s domicilnim stanovništvom, što smanjuje percepciju društvene distance.
Migracijski proces uvoza radne snage, jednom pokrenut, teško je reverzibilan te je malo vjerojatno očekivati povratak na situaciju kada nismo imali radnike iz Azije. Međutim, moguće ga je učiniti transparentnijim i sustavnije njime upravljati, umjesto da se potpuno prepusti tržišnim mehanizmima. Upravo će način upravljanja tim procesom uvelike odrediti njegov dugoročni društveni i ekonomski učinak. (D.J.) n
