Migracije radne snage više nisu iznimka, nego novo normalno europskog i hrvatskog tržišta rada, i kao takve danas imaju vrlo važnu ulogu u oblikovanju europskog tržišta rada - kaže izv. prof. dr. sc. Marin Strmota s Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

IZV. PROF. DR. SC. MARIN STRMOTA​ Katedra za demografiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

- Europa je kontinent koji stari, u kojem se radno sposobno stanovništvo smanjuje, a potrebe za radnicima rastu u gotovo svim ključnim sektorima: od zdravstva i skrbi preko graditeljstva, prometa i turizma do visokokvalificiranih zanimanja. Zato se o migracijama više ne može govoriti samo kao o sigurnosnom ili humanitarnom pitanju. One su postale i ekonomsko, demografsko i razvojno pitanje.

Nova petogodišnja strategija Europske komisije o migracijama ide upravo u tom smjeru. Njezini su ciljevi trostruki: sprječavanje nezakonitih migracija i krijumčarskih mreža, zaštita ljudi koji bježe od rata i progona, ali i privlačenje talenata koji su potrebni europskom gospodarstvu. Strategija naglašava pet prioriteta: jačanje migracijske diplomacije, snažnije vanjske granice, pravedniji i učinkovitiji sustav azila i migracija, učinkovitije politike povratka te radnu i talent-mobilnost radi jačanja konkurentnosti EU-a.

Izmjenama Zakona o strancima, koje su nedavno usvojene u Hrvatskom saboru, nastoji se odgovoriti na rastući uvoz radne snage, pritiske na tržište rada i sigurnosne izazove povezane s migracijama... Koje su njegove dobre, a koje loše strane?

- Izmjene Zakona o strancima treba promatrati kao pokušaj da se hrvatski sustav prilagodi novoj stvarnosti. Hrvatska više nema mali i povremeni dolazak stranih radnika, nego sustav koji je postao masovan i strukturno važan za gospodarstvo. U tom smislu dobro je da se pokušavaju uvesti jasnija pravila, veća odgovornost poslodavaca, bolji nadzor i određeni integracijski elementi.

Pozitivnim smatram pokušaj da se smanji prostor za zlouporabe, da se uvedu stroži uvjeti za poslodavce, da se dio odgovornosti prebaci i na one koji radnike dovode i zapošljavaju, a ne samo na same radnike. Dobra je i ideja da se uvede osnovno poznavanje hrvatskog jezika i latiničnog pisma kao jedan od integracijskih elemenata. Bez jezika nema stvarne integracije. Strani radnik može biti zaposlen, ali ako ne razumije jezik, institucije i društvena pravila, vrlo teško može postati stvarno uključen u zajednicu.

Međutim, zakon sam po sebi nije dovoljan. Hrvatska ne smije radnu migraciju svesti samo na administrativno izdavanje dozvola. Ako strani radnik dođe, radi, živi u lošim uvjetima, nema priliku učiti jezik, nema kontakt s lokalnom zajednicom i nema osjećaj sigurnosti, tada ne govorimo o integraciji, nego o privremenom korištenju radne snage.

Posebno problematičnim smatram nagli rast velikog broja agencija i posrednika za uvoz radnika koji su posljednjih godina niknuli u Hrvatskoj. Naravno, agencije mogu imati legitimnu ulogu u povezivanju poslodavaca i radnika, osobito kada na tržištu postoji stvarni manjak radne snage. No problem nastaje kada se oko uvoza radnika počnu stvarati interesni krugovi kojima je u interesu stalno povećavanje broja uvezenih radnika, neovisno o stvarnim dugoročnim potrebama tržišta rada. Tada migracije prestaju biti samo odgovor na manjak radne snage i postaju poslovni model. U takvom modelu postoji rizik da se umjetno potiče potražnja za stranom radnom snagom, da se zaobilazi pritisak na rast plaća domaćih radnika i da se stvara neravnoteža između stvarne ponude i potražnje na tržištu rada. Drugim riječima, ako posrednici zarađuju na svakom novom radniku, tada sustav mora imati snažan nadzor kako se migracijska politika ne bi pretvorila u tržište dozvola, kvota, provizija i ovisnosti radnika o posrednicima.

Zato smatram da ključ nije u zaustavljanju migracija, nego u njihovom ozbiljnom upravljanju. Potrebna su jasna pravila za poslodavce, agencije i posrednike, kontrola uvjeta rada i smještaja, zaštita radnika od ovisnosti o jednom poslodavcu ili posredniku te sustav koji razlikuje stvarnu potrebu za radnikom od modela u kojem se jeftina radna snaga koristi kao zamjena za rast produktivnosti i bolju organizaciju rada.

Kakav je zapravo stvaran utjecaj imigracije radne snage na hrvatsko gospodarstvo? Stoji li teza o rušenju cijene rada kad se zapošljavaju strani radnici, posebno oni koji u Hrvatsku dolaze iz siromašnijih zemalja i rade za niže plaće nego domaći radnici...?

- Utjecaj stranih radnika na hrvatsko gospodarstvo značajan je i višeslojan. U kratkom roku strani radnici pomažu gospodarstvu jer popunjavaju radna mjesta koja bi inače ostala prazna, osobito u turizmu, graditeljstvu, prometu, dostavi, ugostiteljstvu i dijelu uslužnih djelatnosti. Bez njih bi dio poslovnih procesa već danas bio ozbiljno ugrožen.

Međutim, tvrdnja da strani radnici automatski ruše cijenu rada prejednostavna je. Ekonomski učinci migracija ovise o sektoru, zanimanju, lokalnom tržištu rada, koncentraciji stranih radnika, njihovim kvalifikacijama i pregovaračkoj moći. Nije isto govorimo li o visokokvalificiranom stručnjaku, radniku u građevini, dostavljaču ili sezonskom radniku u turizmu.

Ipak, postoji realan rizik da se u pojedinim djelatnostima razvije model niskih plaća. Ako se strani radnici zapošljavaju dominantno u sektorima s nižim plaćama, slabijom zaštitom i većom ovisnošću o poslodavcu ili posredniku, tada to može stvarati pritisak prema dolje na uvjete rada. Problem, dakle, nije sama činjenica da strani radnici dolaze, nego poslovni model koji se na njima može graditi. Ako se uvoz radne snage koristi kao način da se izbjegne povećanje plaća, ulaganje u tehnologiju, produktivnost i domaće radnike, tada to dugoročno nije zdrav model razvoja.

Hrvatska ne smije postati ekonomija jeftine radne snage. Strani radnici mogu pomoći gospodarstvu, ali ne smiju postati izgovor da se odgađaju nužne promjene: rast produktivnosti, bolja organizacija rada, veće plaće, digitalizacija, obrazovanje i ulaganje u domaću radnu snagu.

Mijenja li se povećanim uvozom strane radne snage demografska slika Hrvatske? Govori se i o narušavanju nacionalnog identiteta...

- Demografska slika Hrvatske se mijenja, i to treba reći otvoreno. Hrvatska više nije samo zemlja iseljavanja. Ona sve više postaje i zemlja useljavanja. To mijenja tržište rada, svakodnevni život, sastav stanovništva u pojedinim gradovima, ali i pitanja kojima se društvo mora ozbiljno baviti.

Što se tiče nacionalnog identiteta, važno je izbjeći dvije krajnosti. Prva je panični strah da svaka migracija automatski ugrožava identitet. Druga je naivno uvjerenje da integracija dolazi sama od sebe. Identitet se ne čuva zatvaranjem očiju pred promjenama, nego pametnim institucijama, obrazovanjem, jezikom, jasnim pravilima i uključivanjem ljudi u društveni život.

Najveći rizik nije u tome da strani radnici dolaze. Najveći rizik je da dolaze bez stvarne integracijske politike. Ako nemamo sustavno učenje jezika, kvalitetan smještaj, kontrolu poslodavaca i agencija, uključivanje djece u škole, lokalne programe integracije i jasna pravila ponašanja, tada se mogu razviti paralelni svjetovi, koji su dugoročno puno veći problem od same migracije.

Zato migracije ne treba promatrati ni kao čarobno rješenje ni kao automatsku prijetnju. One su alat. Ako se njima upravlja stihijski, mogu produbiti socijalne napetosti, pritisnuti najniže plaće i stvoriti osjećaj nesigurnosti kod domaćeg stanovništva. Ako se njima upravlja ozbiljno, mogu ublažiti manjak radne snage, pomoći gospodarstvu i djelomično demografski stabilizirati prostor.

Za Hrvatsku je ključno da iz faze “uvoza radne snage” prijeđe u fazu upravljanja migracijama. To znači da moramo znati koje radnike trebamo, u kojim sektorima, pod kojim uvjetima, na koliko dugo i s kakvom mogućnošću integracije. Migracijska politika mora biti povezana s demografskom, obrazovnom, stambenom, regionalnom i gospodarskom politikom.