Prije više od 15 godina napisali ste rad "Erozija američke demokracije pod pritiskom velikog novca"... Uspoređujući tadašnju američku situaciju s ovom sadašnjom, u kojoj dominira svojevrsni "Trump show", koliko je američka demokracija u još gorem stanju nego što je bila, ili nije - upitali smo prof. dr. sc. Enesa Kulenovića, redovitog profesora s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

PROF. DR. SC. ENES KULENOVIĆ, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Davorin Visnjic/Pixsell

- Nema previše sumnje da je američka demokracija u puno gorem stanju danas nego što je to bila prije 15-ak godina. No smatram da su glavni razlozi te erozije upravo oni na koje sam pokušao upozoriti u članku koji ste spomenuli. Prvenstveno to je činjenica da se velik broj američki političara u obje glavne stranke - republikanskoj, ali i demokratskoj - vodi zaštitom interesa svojih donatora, a ne svojih birača. Njihove političke odluke i politike koje promoviraju odraz su onoga što od njih zahtijevaju interesne grupe, lobisti i korporacije koje financiraju njihove kampanje, a ne većina građana. Ključni trenutak u toj priči odluka je Vrhovnog suda SAD-a iz 2010. kojom je podržao presudu prema kojoj se donacije političkim strankama i kandidatima ne smiju regulirati ili zakonski ograničiti jer bi se time povrijedilo temeljno ustavno načelo slobode govora. Time je financiranje političkih kampanja sa strane korporacija, bogatih donatora i interesnih grupa poistovjećeno s pravom na slobodu govora, koje, u skladu s prvim amandmanom američkoga ustava, država ne smije ni na koji način ograničiti.

Posljedice takve presude su jasne: donacije i troškovi političkih kampanja višestruko su se povećali, politički kandidati bez ozbiljnog financijskog zaleđa ne mogu realno biti izabrani, a odgovornost kandidata koji dobiju izbore prvenstveno je usmjerena prema donatorima, a ne običnim građanima. Rezultat je da su u nizu važnih pitanja - regulaciji nošenja vatrenog oružja, zdravstvenoj politici, regulaciji upotrebe opioida, potpori Državi Izrael, zaštiti okoliša, studentskim dugovima, deregulaciji banaka i investicijskih fondova itd. - zakoni i politike koji se tiču tih pitanja u potpunoj suprotnosti s onim što zagovara velika većina američkih građana, ali odražavaju financijske interese korporacija, banaka i različitih interesnih grupa.

Možete li navesti neke konkretne primjere, napose iz američke prakse, koji mogu biti pouočni za cijeli svijet, s obzirom na to da se američka demokracija i dalje uzima kao primjer unatoč problemima koji su evidentni...?

- Najeklatantniji primjer je deregulacija bankarskog sektora i opoziv Glass-Steagallova zakona, koji je zabranjivao velikim bankama da kombiniraju komercijalno i investicijski bankarstvo. To će biti glavni okidač financijske krize 2008. godine. Busheva, i poslije Obamina, administracija odlučila je novcem poreznih obveznika spasiti većinu banaka, čije su špekulacije dovele do krize. Velik broj građana, ne samo u SAD-u, izgubio je svoju životnu ušteđevinu i nekretnine a da iz bankarskog sektora nitko nije odgovarao za to. Indikativno, dio Obamina tima zaduženog da izvuče Ameriku iz financijske krize činili su isti ljudi koji su u razdoblju prije 2008. promovirali deregulaciju bankarskog sektora i poslovanja velikih banaka.

Financijska kriza 2008. jest i ključan trenutak nakon kojeg u SAD-u, ali i drugim demokratskim državama, očekivano, dolazi do znatnog gubitka povjerenja građana u državne institucije i etablirane političke stranke, te do pojave populizma, rasta antiestablišmentskih pokreta i politika te onoga što mi politolozi nazivamo demokratsko nazadovanje (democratic backsliding). Ključna figura ovdje je Donald Trump, koji je vješto prepoznao i iskoristio ovaj trend, preuzeo republikansku stranku te kao politički outsider obećao biračima da će isušiti političku močvaru u Washingtonu i kazniti korumpiranu elitu. No, očekivano, kao i većina populista, izigrao je svoje birače, te su njegove politike još u većoj mjeri odraz interesa velikoga novca - naftne industrije, tehnoloških oligarha, korporacija koje prodaju kriptovalute i izraelskog lobija - te u suprotnosti s onim što podržava većina, ne samo demokratskih nego i republikanskih, birača. Jedina bitna razlika jest u tome što Trump to radi toliko besramno da ga se ne može optužiti za licemjerje. Te u tome da je polarizacija u SAD-u dosegnula toliko zabrinjavajuće razmjere da za znatan broj birača lojalnost predsjedniku i stranci ima prioritet čak i kada predsjednik i stranka koju podržavaju promovira politike s kojima se ne slažu i koje su suprotne njihovim interesima.

Da se vratim vašem pitanju: američka demokracija u doista je lošem stanju jer nije uspjela riješiti svoj najveću boljku - oligarhijski utjecaj velikoga novaca - ali je s dolaskom Trumpa u opasnosti da izgubi i vrijedne elemente svoje demokratske tradicije poput ograničavanja zloupotrebe političke moći od izvršne vlasti.

PEXELS/PAULO OLIVEIRA

Čemu nas uči povijest demokracije, primjeri iz prošlosti, ali i zbivanja iz sadašnjosti, uključujući i medijski kontekst, svakako i slobodu govora, kao i tržišnu ekonomiju sa svim njezinim dobrim i lošim aspektima? U kakvom je zapravo stanju zapadnjačka demokracija danas, kakva bi bila njezina dijagnoza, da se tako izrazim?

- Povijest demokracije je povijest kriza demokracije - od proglasa o njezinu nespornom trijumfu do proročanstva o njezinoj propasti i natrag. Razlog tomu je u unutarnjim kontradikcijama koje demokracija, točnije, liberalna demokracija, sadržava. Da bi bila efikasna, demokracija se mora pouzdati u ekspertizu stručnjaka, ali to može voditi k tehnokraciji, koja zanemaruje stvarne interese građana. Da bi građani bili informirani, demokratsko društvo treba imati slobodne medije, no snažna tržišna orijentiranost medija vodi k pristranosti i senzacionalizmu. Tržišna ekonomija osigurava ekonomski prosperitet i stabilnost demokratskih poredaka, ali pretjerana deregulacija tržišta rezultira rastom nejednakosti i prevelikim utjecajem oligarha na procese političkog odlučivanja. Demokracija zahtijeva da su građani aktivno uključeni u politiku, ali visoka razina aktivizma s ljevice i desnice vodi k rastu polarizacije. Sloboda govora je presudna za očuvanje demokracije i temeljnih sloboda građana, no istovremeno može voditi k poticanju mržnje prema određenim skupinama, dezinformacijama i rastu nesnošljivosti među građanima. Demokracija treba osigurati pluralizam političkih ideja i opcija, ali to dopušta demagozima da iskoriste strah građana i ponude brza rješenja kako bi osigurali njihovu potporu. Demokratska logika kolektivnog odlučivanja vodi se voljom većine, ali je u tome opasnost od zanemarivanja, pa čak i povrede prava i temeljnih interesa manjina.

Demokracija je ples na žici u kojem stalno, svjesni tih kontradikcija, pokušavamo očuvati stabilnost i pravednost poretka a da ne izgubimo ravnotežu i padnemo na jednu ili drugu stranu. Kako je upozorio politički teoretičar David Runciman, demokracija zahtijeva da kao građani stalno radimo na njezinu očuvanju. Dakle, demokratski trijumfalizam s početka 90-ih, koji je najbolje utjelovio Francis Fukuyama svojom tezom o kraju povijesti, pokazao se promašenim: ako želimo živjeti u demokraciji, nije dovoljno da uredimo zakone, institucije i definiramo proceduru, te pustimo da sve ide svojom prirodnim tokom. S druge strane, to ne znači da trebamo prihvatiti demokratski fatalizam - u ideji da su liberalizam i demokracija nekompatibilni, koju nalazimo kod ozbiljnih teoretičara poput Carla Schmitta, ili da demokracija i sloboda ne idu ruku pod ruku, kao što to tvrdi tehnooligarh Peter Thiel.

Crnih prognoza o kraju zapadnjačke demokracije ne manjka, posebno u vremenima kriza, sukoba i ratova. Kad se pogleda šira slika, prije svega u SAD-u, ali i u Europi, kakva je budućnost demokracije?

- Ako odbacimo demokratski trijumfalizam s jedne strane i demokratski fatalizam s druge, tj. ako prihvatimo da nije dovoljno pasivno očekivati da će demokracija opstati sama po sebi, ali i da unutarnje kontradikcije demokracije ne vode nužno k njezinoj propasti, onda je bilo kakvo predviđanje o budućnosti demokracije iluzorno. No ono što je moguće jest osvijestiti, ako ozbiljno uzmemo u obzir kontradikcije demokracije o kojima sam govorio, što je važno promijeniti u postojećim demokracijama ako želimo osigurati njihov opstanak. Tako gledano, SAD je paradigmatski slučaj koji nam svima jasno signalizira što ne trebamo činiti ako nam je stalo do toga da živimo u stabilnom i pravednom demokratskom društvu. Ako gledamo razvoj demokracije u SAD-u od početka 21. stoljeća do danas, vidljivi su elementi koji vode k eroziji demokracije: tehnokratsko isključivanje građana iz procesa političkog odlučivanja, porast utjecaja senzacionalističkih i stranački pristranih medija, deregulacija tržišta koja vodi znatnom porastu ekonomskih nejednakosti, snažan utjecaj korporacija i bogatih pojedinaca na političke procese, nametanje ideološki nabijenih tema i poticanje polarizacije među biračima, neefikasnost u rješavanju dubljih društvenih problema poput infrastrukturne obnove, nasilja u školama, financijski održivog sustava zdravstvene zaštitite, zaštite okoliša kroz alternativne oblike energije, dosljedne imigrantske politike itd.

Stoga je ova kriza demokracije s kojom se suočava ne samo SAD nego i druge etablirane demokratske države poput Velike Britanije, Francuske i Njemačke nesporno zabrinjavajuća, ali nam istovremeno može poslužiti i kao korisna lekcija o promjenama koje su potrebne ako ne želimo da naša društva skliznu u stanje permanentne krize i nestabilnosti ili, još gore, u autokraciju.