Nakon nedavnih izbora u Mađarskoj i uvjerljive pobjede Petera Magyara, može li se zaključiti da je "trendu" autokracije unutar demokracije, da se tako izrazim, odzvonilo ili je takav zaključak ipak preuranjen, između ostalog uzimajući u obzir da je u Bugarskoj na vlast došao Rumen Radev, za kojeg se često navodi da bi mogao biti novi Viktor Orban?

Za odgovor na to, ali i neka druga aktualna pitanja zamolili smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

- Bene iudicat, qui bene distinguit (Dobro sudi onaj tko dobro razlikuje) - uči nas rimska pravna poslovica. Zato nije dobro pokušavati uspoređivati različite pojave i iz njih pokušati izvlačiti neka pravila i zakonitosti. Ono što je Peteru Magyaru i njegovoj stranci TISZA uspjelo postići u Mađarskoj zasniva se prije svega na tome što je većina u mađarskom biračkom tijelu snažno proeuropski orijentirana. Nakon početka opće invazije Rusije na Ukrajinu i nakon što je politika premijera Orbana postajala sve više proruska, a istovremeno je Mađarska završila na europskoj "magarećoj klupi", isključena iz glavnih procesa europske politike, stvoreno je veliko nezadovoljstvo, a njega je ekonomska kriza u Mađarskoj samo produbila.

S druge strane, u Mađarskoj nikad nije bilo relevantne "meke moći" Rusije, što bi moglo biti uporište za podršku Putinovoj diktaturi. Kad se pojavio relevantan lider sposoban potisnuti nedoraslu parlamentarnu opoziciju i preuzeti vodstvo, te dati garanciju povratka Mađarske u glavni europski tijek, izborni rezultat bio je de facto određen. Izborni trijumf i dvotrećinska parlamentarna većina, pak, proizlaze iz toga što je Magyar uspio pokrenuti "glasače promjene", one koji izlaze samo na one izbore na kojima postoji osjećaj da je smjena neželjene vlasti "na dlanu", a svakako je pridonio i mađarski mješoviti izborni sustav, koji nagrađuje najveću pojedinačnu političku opciju.

To što se dogodilo u Mađarskoj nije obrazac za vođenje političkih promjena u Srbiji, u kojoj je ruska "meka moć" golema, a društveni kapital ideje europske integracije i europskog mirovnog poretka zapravo minoran. Kao i u Srbiji, u Bugarskoj je "meka moć" Rusije relevantna, a proeuropske političke opcije izgubile su dio biračkog tijela u prethodnim godinama. Međutim, dolazak Radeva na vlast u Bugarskoj, siromašnoj perifernoj državi Europske unije, nije ni izbliza kompenzacija za poraz Orbanove administracije, u Srednjoj Europi, u državi čiji ekonomski i energetski utjecaj bitno nadilazi i njezinu veličinu i puki statistički iskaz BDP-a.

MAĐARSKI POUČAK

Vidimo da je Magyar na nedavnom sastanaku s Ursulom von der Leyen zatražio hitno deblokiranje EU sredstava koja su Mađarskoj zamrznuta zbog sporova Unije s njegovim prethodnikom Orbanom... Osim s time, koje će još probleme Magyar imati kad službeno počne obnašati vlast? Hoće li, između ostalog, pokrenuti uhićenje Orbana, među ostalima?

- Za pretpostaviti je da će novi mađarski premijer nastojati što prije deblokirati transfer europskih sredstava Mađarskoj, ali to nije "jednosmjerna ulica", prije te blokade morat će ispuniti europske zahtjeve, konsolidirati sustav vladavine prava u Mađarskoj, početi razgrađivati sustav neliberalne demokracije što ga je u prethodnom razdoblju uspostavila administracija premijera Orbana.

Očito je da će novoj mađarskoj vladi evazija novca biti ozbiljan problem. Već se govori o tome kako se oligarsi, vezani uz prethodnu administraciju, iseljavaju iz zemlje i prebacuju svoj kapital u inozemstvo. Još uvijek zapravo ne znamo kako će se premijer i njegova nova vlada suočiti s drugim problemom, onim bitno kompliciranijim od odnosa prema formalno privatnim kompanijama koje su bile povezane s prethodnom administracijom. Veliko je pitanje kako će pristupiti razgradnji uz državu povezanog menadžerskog lobija, koji upravlja kompanijama u potpunom ili djelomičnom državnom vlasništvu.

Za očekivanja Hrvatske u rješavanju bilateralnih pitanja silno je zanimljivo kako će nova administracija uspostaviti kontrolu nad MOL-om, na primjer. Hoće li sadašnji menadžment nastaviti kontrolirati kompaniju ili će vlada iskoristiti činjenicu da na skupštini ima pravo glasa na osnovi oko 30 posto dionica koje su u vlasništvu javnih zaklada. Za sada se otvorilo samo jedno pitanje, ono vezano uz isplatu dividendi jednoj od tih zaklada, za koju u krugu nove vlade smatraju da je služila izravno kao sredstvo financiranja FIDESZ-ove kampanje. Jednostavnije će novoj vladi biti preuzeti kontrolu nad MVM-om, snažnom energetskom kompanijom koja se bavi distribucijom električne energije i plina, a još teže nego nad MOL-om bit će im uspostaviti kontrolu nad OTP bankom, koja je bila silno važna u strukturi Orbanova upravljanja Mađarskom, ali i u širenju utjecaja Mađarske u susjednim državama.

Posao što bi ga vlada Petera Magyara morala obaviti u relativno kratkom roku nije da nekoga uhapsi. Zanimljivo je da je dosadašnji premijer Orban odlučio ne preuzeti mandat u parlamentu, dakle odreći se parlamentarnog imuniteta, a nije jasno kakav mu je konačni stav o tome hoće li nastaviti voditi FIDESZ, jer je najavio i to da je spreman ostati na čelu stranke, ali i to da je spreman dati mandat u stranci na raspolaganje. Prema nekima, kako je on "udomio" bivšeg makedonskog premijera i neke poljske ministre koji su se našli pod kaznenim progonom, tako bi i on mogao potražiti utočište u, na primjer, SAD-u, gdje je uživao veliku naklonost administracije predsjednika Trumpa. Ipak, zanimljivije od osobne sudbine premijera Orbana jest način na koji se postizborno postavila njegova strnaka FIDESZ. Parlamentarnu frakciju vodi Gergely Gulyas, prvi potpredsjednik Orbanove vlade i šef njegova kabineta, dakle, glavni operativac dosadašnje administracije i iskusan donositelj odluka, a kandidiranjem potpredsjednika parlamenta iz svojih redova u FIDESZ-u odlučili su "gurnuti prst u oko" izbornim pobjednicima, kandidiranjem ozloglašenog Petara Szijjarta, koji je pod sumnjom da je informirao rusku nomenklaturu o procesima unutar EU-a.

To je taktika koja je pomalo nalik na onu što ju je HDZ primijenio nakon izbornog poraza 2000., kad je za potpredsjednika parlamenta predložio tada ozloglašenog Ivića Pašalića. U parlamentarnoj kulturi uobičajena je praksa "zajedničkog koturanja klade", prihvaćanje kandidata opozicijskih stranaka za pozicije koje pripadaju parlamentarnoj manjini. Kandidaturom Pašalića HDZ je tada spretno unio razdor u parlamentarnu većinu, koja je ipak prihvatila HDZ-ova kandidata, ali već početkom jesenskog zasjedanja sama je najveća stranka opozicije donijela odluku da Pašalić ne može ostati na mjestu potpredsjednika Sabora, pa je većina ponovno bila prisiljena to potvrditi.

Čini se da je Magyar shvatio zamku, pa je najavio da neće prihvatiti Szijjartovo imenovanje potpredsjednikom parlamenta, čime objektivno dovodi u pitanje ustaljenu praksu parlamentarnih demokracija.

SLOVENSKI POUČAK

Ukupno uzevši, gledajući na nama blisko susjedstvo, što EU može naučiti iz poraza Viktora Orbana, što iz pobjede Rumena Radeva? Tu je i slučaj Slovenije, mogući povratak Janše na vlast u nekoj labavoj postizbornoj koaliciji - slovenski parlament je glasovao o prijedlogu izmjena zakona o vladi koji je podnijela stranka Janeza Janše...

- Svaki od procesa koji se odvijaju priča je za sebe. Pritom je najmanje sporno ono što se događa u Sloveniji. Hrvatskoj je posve svejedno hoće li za nju važna susjedna država imati premijera koji dolazi s lijevog ili desnog centra. Administracije premijera Plenkovića imale su izrazito dobar odnos i s prethodnom, Janšinom administracijom i s administracijom liberalnog demokrata Roberta Goloba. Slovenska politička arena do neke mjere sliči hrvatskoj i ima isti ugrađeni problem: nakon ovakvih izbornih rezultata, kakvi su oni od 22. ožujka ove godine, u Njemačkoj bi bila formirana velika koalicija, a dvije pojedinačno najveće stranke, liberalno-demokratski Pokret Sloboda i konzervativni SDS, imale bi stabilnu parlamentarnu većinu. Kao u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, nažalost, takva opcija osiguravanja većine nije uobičajena. Nakon što Golob, čija je stranka dobila pola posto glasova i jedan parlamentarni mandat više nego Janšin SDS, ali je lijeva koalicija osvojila manje mandata nego ona desna, nije uspio konstituirati većinu, Janša je na korak do toga da formira većinu s protusistemskom antivakserskom strankom Resnica (Istina), koja se nekoć čak javnobilježnički ovjerenom izjavom obvezala da nikad neće koalirati sa SDS-om. Njihov čelnik već je izabran za predsjednika parlamenta, a situacija u kojoj je Janša danas silno sliči onoj u kojoj je bio premijer Plenković 2016. formiranjem koalicije s Mostom. Već u proljeće iduće godine ta se koalicija raspala, a Plenković je privlačenjem jedne od liberalno-demokratskih stanaka i zastupnika manjina osigurao stabilnu centrističku manjinu.

Teško je predvidjeti kako brzo će se Janša naći u problemima zbog neizbježnog sukoba s mlađim koalicijskim partnerom, koji kontrolira zakonodavnu proceduru, i hoće li uspjeti provesti rekonstrukciju parlamentarne većine privlačeći mlađeg partnera iz koalicije lijevog centra, socijaldemokrate, u vladajuću koaliciju, ili će kriza završiti raspisivanjem novih parlamentarnih izbora.

HRVATSKI P'LURALIZAM

I da zaključimo Hrvatskom. Jesmo li kao društvo, kao država, unatoč svim problemima koje imamo i neprestanim sukobima vladajućih (HDZ-a) i oporbe (SDP, Možemo!...), ipak jedna od rijetkih oaza mira i demokratske stabilnosti, koliko u regiji toliko i u Europi, pa i šire, u svijetu? Vaš završni komentar?

- Hrvatska još nije zahvaćena recesijom koja je znatno utjecala na oblikovanje političkih arena u važnim zapadnoeuropskim državama (Njemačka, Francuska), u kojima je ojačan utjecaj protusistemskih populističkih pokreta, koji ne pripadaju ustavnom luku. Ozbiljan problem za pluralističku liberalnu demokraciju u Hrvatskoj jest to što jedino HDZ funkcionira kao nacionalna stranka u pravom smislu riječi, što samo HDZ ima razvijenu stranačku mrežu na cijelom teritoriju Hrvatske. SDP je devastirao svoju stranačku mrežu, nema ozbiljnu stranačku organizaciju ni u jednom od četiri velika grada, raspala mu se stranačka struktura čak i u Rijeci, za koju se mislilo da je neupitna stranačka utvrda. Izvršnu vlast imaju u samo tri županije, a veliki dijelovi na karti njihove stranačke mreže bijele su pjege. Možemo! kao da i nema ambiciju postati nacionalnom strankom u pravom smislu riječi, pa su koncentrirani samo na Zagreb i imaju poneku relevantnu organizaciju ili relevantnog lidera izvan Zagreba (primjer Pazina i Istre). To jednostavno nije dovoljno za nastup na parlamentarnim izborima koji bi bili doista kompetitivni, na kojima bi doista moglo biti neizvjesnosti o tome tko će moći formirati postizbornu parlamentarnu većinu.

Unatoč opasnosti da ulazi u razdoblje političke nestabilnosti zbog slabe i nekoherentne parlamentarne većine, Slovenija je u tom smislu u prednosti pred Hrvatskom, jer je dosadašnjem premijeru Golobu uspjelo konsolidirati stranku koja je bila “newcomer” na izborima prije četiri godine i stvoriti stranku koja se s relevantnim šansama može na izborima suprotstaviti desnom centru. Parlamentarna demokracija pretpostavlja ne samo smjenjivost vlasti nego i postojanje preduvjeta za djelovanje svojevrsnog političkog klatna, gibanja parlamentarne većine s lijeve na desnu stranu, i obrnuto.