U intervjuu iz travnja ove godine prof. dr. sc. Adam Przeworski, profesor emeritus politologije na Sveučilištu u New Yorku, osporava dominantne narative o globalnoj demokratskoj krizi. Protiv raširenih tvrdnji o demokratskoj recesiji i autoritarnom preporodu, on tvrdi: "Ne vjerujem da postoji svjetska kriza demokracije." Za profesora Przeworskog demokraciju je najbolje shvatiti kao mehanizam za rješavanje sukoba preko izbora, a ne kao sustav koji rješava sva društvena, ekonomska ili moralna neslaganja. Njegova analiza ističe sposobnost samoodržanja demokracije, inzistirajući na tome da, iako se "mali prijestupi mogu tolerirati", veća kršenja demokratskih pravila na kraju nailaze na otpor.

Iz opsežnog razgovora s prof. Przeworskim, objavljenim na portalu populismstudies (www.populismstudies.org), prenosimo jedan manji dio, uz neznatne prilagodne u opremi.

Razlikujete demokraciju kao mehanizam za rješavanje sukoba od demokracije kao normativnog ideala. U kojoj je mjeri rastuće očekivanje da demokracija treba osigurati ne samo zastupljenost već i ekonomsku jednakost i moralne ishode doprinijelo njezinoj trenutnoj krizi legitimnosti?

- Nisam siguran da ovo predstavlja nešto novo. Otkad demokracija postoji - u nekim zemljama već 200 godina, a u najmanje 13 zemalja već 100 godina zaredom - postoje takva razilaženja. Uvijek smo se slagali oko toga što bismo trebali očekivati ​​od demokracije i koje vrijednosti bi ona trebala provoditi. U tome nema ništa novo.

Iz ove perspektive neki ljudi - a možda, u mnogim slučajevima, čak polovina stanovništva - uvijek su nezadovoljni onim što demokracija proizvodi. S vremena na vrijeme izražavaju to nezadovoljstvo glasanjem za smjenu aktualnih vlada. To je instrument koji im je dostupan i tako sustav funkcionira.

morgenbladet.no

Zbog toga ne mislim da postoji nešto poput generalizirane krize demokracije. Uz to postoje nedavne promjene koje su doista bez presedana - poput slabljenja političkih stranaka, nestabilnosti stranačkih sustava i pojave novih stranaka, posebno na političkoj desnici. To su značajni događaji i trebali bi izazvati zabrinutost. Ali ne bih ih okarakterizirao kao dokaz nove, generalizirane krize demokracije. Kao što sam rekao na početku, ne vjerujem da takva generalizirana kriza postoji.

Vaš rad naglašava da demokracija opstaje kada ulog gubitka vlasti nije egzistencijalan. Kako bismo u tom smislu trebali protumačiti rastuću nejednakost, polarizaciju identiteta i političku konkurenciju u kojoj pobjednik uzima sve - podižu li oni strukturno cijenu izbornog poraza iznad održivih pragova?

- Ulozi na izborima doista su se povećali posljednjih godina. Istovremeno, međutim, ne vidim generaliziranu prijetnju demokraciji. Naravno, postoji slon u sobi: Sjedinjene Države. U Sjedinjenim Državama demokracija je doista u opasnosti. Ali ako uzmemo u obzir slične zemlje - ekonomski visoko razvijena društva s usporedivim, možda nešto nižim razinama nejednakosti, značajnom političkom polarizacijom i dugim demokratskim tradicijama - slika izgleda drukčije.

U tim zemljama, čak i kada desničarske stranke, uključujući i one s fašističkim korijenima, dođu na vlast - barem kao članice vladajućih koalicija - one ne ugrožavaju nužno demokraciju. Ako pogledate Italiju, na primjer, gdje vlada stranka s eksplicitnim fašističkim korijenima, ili Austriju ili Švedsku, gdje su takve stranke bile dio koalicija, one se i dalje pridržavaju demokratskih vrijednosti. Mogu promovirati neviđene programe - programe koje mnogi od nas, uključujući i mene, možda snažno ne volimo - ali sami po sebi ne ugrožavaju demokraciju. U tom smislu prijetnja demokraciji čini se uglavnom iznimnom za Sjedinjene Države.

Tvrdili ste da se suvremeni demokratski slomovi događaju ponajprije zbog izabranih nositelja vlasti. Upozorava li ovaj pomak od pučeva do endogene erozije na to da je institucionalna arhitektura modernih demokracija postala intrinzično ranjiva na strateško osvajanje?

- To je iznimno kontroverzna tema, ali odgovor je vjerojatno - da. Kad pogledate podatke, vojni udari gotovo su potpuno nestali u 21. stoljeću. Do otprilike 2000. godine demokracije su obično uništavane na vidljiv način - vojnim preuzimanjima i udarima. Od tada je jedina demokracija koja je doživjela udar Tajland. Iako je bilo mnogo udara u Africi, posebno u sjevernoj Africi, oni nisu bili usmjereni protiv demokratskih režima. To sugerira novi obrazac.

Vjerojatno je to novo jer su neke vlade naučile da mogu ostati na vlasti uz očuvanje formalnih obilježja demokracije - podređivanjem institucija osim izvršne vlasti, kontroliranjem medija i ekonomskih resursa te primjenom određenog stupnja represije, kao u Turskoj. Drugim riječima, naučile su djelovati pod krinkom demokracije koristeći niz instrumenata za učvršćivanje svoje vladavine.

Istovremeno, te vlade gube izbore. Izgubile su izbore u Poljskoj, a nedavno i u Mađarskoj, suprotno mnogim očekivanjima i pesimističnijim prognozama nekih analitičara. To upozorava na to da, iako su aktualne vlasti razvile strategije za postupno potkopavanje demokracije bez ukidanja izbora ili potpunog delegitimiziranja oporbe, proces nije ni potpun ni nepovratan. Zbog tog razloga ne bih ovo okarakterizirao kao univerzalni fenomen i ostaje nejasno koliko će biti trajan.