Premda su pojmovi u društveno-humanističkim znanostima notorno magloviti, termini "demokracija" i pogotovo - "populizam" često su primjeri za one najnejasnije, ili barem, za termine koji su se čestom upotrebom u najrazličitijim kontekstima iz početno analitičkih kategorija pretvorili u popularne, pozitivne ili negativne naljepnice - kaže prof. dr. sc. Darko Polšek, redoviti profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog priloga za Magazin, piše:

- Notorni diktatori trude se svoju vlast prikazati kao "demokratsku", a intelektualci populizmom imenuju najširi spektar političkih fenomena, najčešće onih koji im se ne sviđaju. Ali rastezljivost vrijedi za gotovo sve imenice u jeziku, pa se "točnim definicijama" ne trebamo previše zamarati. Kako kaže Karl Popper, umjesto da se gložimo oko pojmova i "točnih definicija", puno je jednostavnije pitati sugovornike što zapravo misle kada koriste neki pojam. To međutim ne znači da ne možemo napraviti popis različitih značenja nekog pojma, kako bismo na neki način ipak ograničili njihovu praktičnu, a katkada i njihovu političku upotrebljivost. U slučaju pojma "demokracije": danas se s pravom smijemo pokušajima tirana, diktatora i raznih totalitarnih sustava da svoju vlast proglase "demokratskom". S druge strane, postoje brojni ljudi koji riječ "demokracija" koriste za hoi polloi, za (bilo kakvu, vrlo često ničim ograničenu) vlast rulje. Iz te dvije krajnosti jasno je da bismo riječ "demokracija" trebali koristiti za skup pravila kojima se na slobodnim parlamentarnim izborima legitimira izbor stranačkih predstavnika koji će svoje djelovanje ograničiti legitimno uspostavljenim ustavom koji svim svojim građanima štiti tzv. ljudska prava.

SITUACIJA U EUROPI

Populizam je mnogo teže definirati. Sudeći po stalnom rastu broja članaka i knjiga na temu "populizma", očito postoji potreba za tim terminom, ali istodobno raste i broj analitičkih nejasnoća. Margaret Canovan je u jednoj ranoj studiji pružila sedam značenja tog pojma, ali za naše potrebe možemo se usredotočiti na četiri: populistička diktatura, populistička demokracija, reakcionarni populizam i populizam političara. U prvome slučaju riječ je najčešće o tzv. "karizmatskoj vlasti" ili autoritetu o kojem je pisao Max Weber. Kada nestane karizmatski vođa, koji je vlast stekao nekim revolucionarnim prevratom, vlast se obično urušava ili ju je, najčešće silom ili terorom potrebno "formalizirati".

Darko Polšek

Populizam u preostala tri značenja pojavljuje se i u demokraciji. Budući da je cilj parlamentarnih izbora pobijediti u natjecanju za vlast, mnogi političari koriste "populistička", uglavnom demagoška sredstva za osvajanje vlasti. Riječ je obično o nizu međusobno nedosljednih tvrdnji poput: "smanjit ćemo poreze - povećat ćemo davanja", ili skraćeno: "Novca ima!" ili "Novca će se uvijek naći!" Ili: "Zaštititit ćemo sloj X, ali time nećemo smanjiti prava i slobode sloja Y". Kako bi osvojili glasove i pažnju elektorata, takvi se političari često služe neistinama i pošalicama, trikovima i ostalim vrstama dosjetki koje zaokupljaju pažnju javnosti (poput nedavne tvrdnje jednog američkog političkog kandidata da migranti jedu kućne ljubimce starosjedilaca). Premda se te neistine, trikovi i dosjetke kojima su osvojili pažnju glasača razmjerno lako mogu prokazati, glasači, s vrlo raznolikim spektrom razloga za glasanje, često misle da je korištenje takvih sredstava ne samo legitimno, već i da predstavlja znak političareve političke sposobnosti. A kada su takvi političari već na vlasti, takva se demagogija vrlo lako pretvara u proizvoljnost, ne samo ideološku, već mnogo opasnije - proizvoljnost u izboru i načinu dodjele pozicija i novca "svojim" istomišljenicima.

Najučinkovitije sredstvo "populizma" jest izbor populacije kojoj se obećaje "pomoć", "obnova stare slave" i "obnova ponosa". Poželjno je da većina elektorata sebe smatra dijelom te populacije: najčešće je riječ o "narodu" ili nekoj "ugroženoj klasi", a to je pak obično skopčano s pronalaženjem kriv(a)ca za njihovu ugroženost, za gubitak negdašnjih privilegija, pa se u tako opisanoj klimi, političari lako predstavljaju kao "izbavitelji".

Međutim, ako govorimo o populizmu u Europi danas, primjerice o osvajanju političke pozornice u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Francuskoj i drugdje, mnoge analitičare dodatno zabrinjava, a vjerojatno i treba zabrinjavati činjenica, da ti novi populisti nisu izrasli iz "obične" karizmatičnosti političara, već iz "strukturnih razloga", odnosno iz nezadovoljstva posljedicama određenih politika prethodnih, demokratski izabranih vlasti. Primjerice, nagle demografske promjene u tim zemljama, pod utjecajem više ili manje kontroliranih migracija, dovele su do osjećaja ugroženosti, ne samo na individualnoj razini, već i na razini percipiranih "zajedničkih vrijednosti", vrijednosti koje su nekoć činile temelj uzajamne solidarnosti i afiniteta. Tome treba dodati i povijesne razloge: razmjerno nedavno u povijesti, već smo vidjeli kako takva vrsta populizma završava!

U nekim su sredinama pobjede populističkih stranaka samo prozirni načini novonastalih stranaka da uđu u prvu ligu demokratske utakmice, ali neki ocrtani trendovi doista jesu zabrinjavajući. Što je zabrinjavajuće u suvremenom europskom populizmu, a što nije? Razmotrimo prvo ono što nas za sada ne bi trebalo zabrinjavati. Vrlo je malo stranaka koje u svojim programima nude rušenje demokratskog sustava. Velika većina populističkih stranaka natječe se na parlamentarnim izborima, i još je uvijek razmjerno malo vjerojatno da bi s programom ukidanja demokratskih izbora mogli na njima i pobijediti. Ako je riječ o novim strankama koje tek pokušavaju prijeći izborni prag, korištenje populističkih sredstava također ne izgleda posebno zabrinjavajuće. Rast populizma isto je tako moguće protumačiti i okoštalošću "struktura", nedovoljnom osjetljivošću vladajućih i opozicijskih parlamentarnih stranaka prema stvarnim socijalnim problemima, odnosno dojmom da postojeće garniture igraju neku svoju šahovsku igru razmjene, posve neovisno o društvu ili njegovim segmentima kojim vladaju ili koje bi trebali reprezentirati, stoga se populizam često tumači kao "zdrava" reakcija elektorata prema vječno rotirajućim "strukturama". (Naličje toga jest nepovjerenje prema svim institucijama, a ne samo prema političkim.)

Vidjeli smo da jednom kada te nove stranke (ili pokreti) uđu u parlament, postupno mogu značajno rasti, pa čak - kao u slučaju Italije - i pobijediti. Ali čak je i fašistička stranka (Fratelli d'Italia) Giorgie Meloni, koja je u programu imala razne "sjekire za brušenje" protiv Europske Unije, pri osvajanju vlasti neočekivano krotko potpisala sve nove europske regulative i ekonomske smjernice, uključujući i one nepovoljne, poput mjera štednje, koje se najizravnije tiču elektorata koji ju je izabrao.

Međutim, iz svega rečenog ne treba izvlačiti neki posebno optimistični zaključak. Dapače. Sama činjenica da popularnost populističkim strankama u velikom broju članica Europske Unije raste - nije dobar znak. To je u prvome redu znak da se velik broj ljudi - realno ili psihološki - doista osjeća ugroženim, nezadovoljnim i nesretnim, i taj često neartikulirani osjećaj ugroženosti rađa nediskriminirani politički izbor - on vapi za "izbaviteljima". On ih ne traži na razini Europe, već na lokalnim razinama. Ako val useljenika nekontrolirano curi kroz porozne europske granice, stanovnici će prvo osuđivati "svoju", a tek potom europsku vlast. To pak rađa reakcije, kao što vidimo, čak i "nepopulističkih" stranaka, primjerice u Njemačkoj, pri zatvaranju tj. uspostavi jake kontrolo na granicama navodno otvorene šengenske zone. Zatvaranje granica može imati stvarne posljedice, ali puno su važnije one simbolične: osjećaj da Europska Unija ne funkcionira onako kako je zamišljena. Ili: populizmi koji se rađaju po nacionalnome ključu tendiraju konfrontaciji s populizmima drugih naroda. Već smo sada bili svjedoci jakih sukoba francuskih i njemačkih populista, a to doista zaziva neke starije aveti.

U ovome času, europski populizam ima desničarski predznak. Bilo je ranijih razdoblja kada je dominirao onaj suprotni, i ima naznaka, da bi se i ljevičarski mogao obnoviti. Političke stranke koje ne žele koalirati s AfD-om u istočnim pokrajinama Njemačke, već sada imaju problem, smiju li paktirati s ljevičarskim populistima Sahre Wagenknecht, drugim velikim dobitnicima nedavnih lokalnih izbora…

HRVATSKA SITUACIJA

Kako u toj priči stojimo mi? U našim se medijima obično kao populističke stranke spominju Domovinski pokret i nešto rjeđe stranka Most. Budući da je riječ o više-manje regionalnim strankama, sudeći prema izbornim rezultatima, a posebno u usporedbi s drugim europskim narodima - mi "stojimo" dobro. I možda baš zato što taj problem kod nas nije politički akutan, možemo se lakše pozabaviti stvarnim problemom populizma. Prvo, nije točno da se "nepopulističke" stranke ne koriste populističkim sredstvima. Dapače, čini se da u izbornim kampanjama sve stranke koriste populistička sredstva. Nijednoj parlamentarnoj stranci ne pada na pamet najrelevantnije teme stavljati u prvi plan. HDZ-u napr. nije padalo na pamet spominjati porez na nekretnine, vjerojatno najvažniju i najdalekosežniju politiku ovoga mandata. Štoviše, kleli su da ga neće uvesti. Milanovićev marifetluk s prebacivanjem uloga nije uspio. A koalicija "Rijeke pravde", kao i svaka koalicija raznorodnih stranaka, po svojoj prirodi mora biti dovoljno prazna, dovoljno ispražnjena od jasnih političkih sadržaja kako bi partneri uopće prihvatili biti njezin dio.

Takve se strategije obično ne zovu "populističkima", ali one to jesu. Hoću reći: populizam nastaje kada se pravi politički sadržaji više ne ističu u prvi (pa čak ni u drugi) plan, i takve PR strategije susrećemo sve češće u demokratskom životu svih naroda. Da se razumijemo, osobno ne vjerujem da se izbori ikada mogu dobiti čitanjem i procjenom programa stranaka zastupljenih na izborima. Tko to uopće radi? Vrlo je jasno da je za izbornu pobjedu potrebno još mnogo štošta (uključujući i znanje kako pokrenuti glasače - populističkim, emotivnim, intuitivnim sredstvima). Ali je jasno da zdravlje demokracije ovisi o razmjerima tzv. "deliberacije": koliko smo sposobni procijeniti da će naši poslanici htjeti slijediti "razumne" strategije postizanja naših ili općih ciljeva. Kada počnu prevladavati isključivo emotivni razlozi, čak i oni koji bi inače glasali po kriterijima vlastitog ili općeg interesa, prijeći će u tabor onih stvarno ili fiktivno "ugroženih", i postati zrnje u mlinu nekog budućeg populizma.

Ključevi političke kulture i nekulture leže dakle u odgovorima na sljedeća pitanja. Prvo: koliko su stranke na vlasti i opoziciji spremne istaknuti svoje stvarne političke ciljeve i interese segmenata (njihovog) elektorata, i biti "transparentne"? Što su to rjeđe spremne činiti, to će populizam više rasti. Drugo: koliko su stranke na vlasti i u opoziciji spremne prihvatiti vlastitu odgovornost za stanje u društvu? Što će vlastitu odgovornost one češće prebacivati na neke druge, na društvene segmente, regionalne, klasne, demografske (izbjeglice, mlade, stare, nezaposlene i sl.) - to će populizam, netolerancija, uzajamna mržnja - i time politička nekultura sve će više rasti.

Stanje te političke kulture možemo mjeriti jednostavnim lakmus papirom: pridonosi li određena strategija pronalaženju rješenja stvarnih političkih i socijalnih problema, ili se pak usredotočuje i zadovoljava strategijom tipa "nek' susjedu crkne krava", što je njima gore, to je meni bolje. Čini se da sve više ljudi vjeruje da potonja strategija jedina donosi političke bodove. I u tome je glavni problem s današnjim stanjem demokracije kod nas, u Europi i u svijetu.