Možda je najbolje krenuti od definicije. Dakle, percepcija (latinski perceptio) općenito je zamjećivanje, zamjedba, opažaj. Percepcija omogućuje stjecanje informacija o važnim svojstvima okolnih predmeta, bića, pojava, o njihovu prostornom i vremenskom razmještaju, oblicima i veličini te kvalitativnim i intenzitetnim razlikama. Percepcija služi snalaženju i preživljavanju jedinke u okolini - navodi se na pouzdanom portalu enciklopedija.hr. Dakako, pojam se može tumačiti i sa psihološkog aspekta, svakako i s ekonomskog, kulturnog i općedruštvenog, kao i u političkom smislu, što nas zapravo i najviše zanima u ovotjednoj temi Magazina.

Sve u svemu, kako piše Dijana Volkmer u svom znanstvenom radu "Politike percepcije kod Virilia i Castellsa" iz 2011., "logika percepcije oduvijek bilježi svojevrstan defekt", te dodaje: "Riječ je o promjeni položaja prezentatora i prezentiranoga koji su nekoć imali drugačiji utjecaj no danas. Percepcija je u krizi, više ne vjerujemo vlastitim oćima. Prostor virtualnoga zamjenjuje stvarnost kakvu poznajemo. Ista se dovodi u pitanje samim nametanjem aktualne virtualnosti. Paradoks izmiče u trenutku kad uvidimo da je virtualnost oduvijek prisutna te se, zbog simboličke izmjene, dogodila zamjena mjesta: nekoć skriveni mehanizmi sada su razotkriveni." Kad sve to stavimo u aktualni društveno-politički kontekst, u kakvom živimo, netom navedene teze Dijane Volkmer u praksi se potvrđuju gotovo na dnevnoj bazi.

OPAŽANJE I OPONAŠANJE

Krenimo od dva posebno važna aspekta percepcije - uloge medija i uloge politike. Povezanost je očita, premda u odnosu prema analognim vremenima 20. stoljeća podosta drukčijih formi i sadržaja u dominantno globalno umreženom i digitaliziranom 21. stoljeću, u kakvom svi danas živimo. Drugim riječima, sadašnjost se preko posrednika kakvi su mediji percipira kao svojevrsno "društvo" spektakla, u kojem se istina i laž isprepleću u gotovo beskrajnom nizu pojavnosti, uključujući koliko trivijalne teme zabavnog sadržaja toliko i teme od životne važnosti kakve su ekonomija, gospodarstvo, sigurnost i ratovi, migracije, klimatske promjene i prirodne katastrofe. A politika se u takvom, širem i dubljem, kontekstu, kao nedvojbeno višeznačna pojava koja je kroz povijesne etape mijenjala formu i sadržaj, u kontinuitetu može percipirati poput nekave nadgradnje, ne nužno uvijek stabilne, ovisno o temeljima na kojima počiva društveno uređenje. Zato su moguće i anomalije, poremećaji u percepciji, pa imamo manjak povjerenja u institucije, vlast, državu samu, demokratski poredak, politiku i političare kao aktere takvog uređenog ili neuređenog stanja.

Stara teza da su medji kreatori masovnog ukusa, odnosa javnosti prema prezentiranim zbivanjima, osobama i činjenicama, ali i lažima i dezinformacijama, uvijek iznova dobiva svoju potvrdu u javnom komunikacijskom prostoru bez obzira na to radi li se o krizama, svakovrsnim izazovima ugroze društva, sve do osnova zapadnjačke demokracije kakvi su parlamentarni i predsjednički izbori. Mediji doduše ne ruše sustave niti izazivaju revolucije jer je njhov interes, bez obzira zauzimaju li se za Trumpa ili Milanovića i promoviraju ih kao lidere, prije svega zarada, profit i financijska korist od toga koliko će puta prezentirati neku od što luđih i glupljih izjava, komentara i retoričkih eskapada. Sve to onda javnost percipira koliko ozbiljno toliko i neozbiljno, ovisno i o snazi svake pojedine izjave, ali i svake pojedine afere i skandala u kojima se zateknu pojedini političari. I tu se sad možemo referirati na kandidate za Pantovčak i izvlačiti kojekakve zaključke, da budemo aktualni i na domaćem terenu u završnici ove superizborne, 2024. godine, koja se primiče kraju s finalom u danu održavanja predsjedničkih izbora, koji će Vlada obznaniti uskoro.

Dakle, ako se zadržimo na svakodnevnoj praksi hrvatske političke scene, niz je odrednica od kojih možemo početi tumačiti opažanje (hrvatski izraz za percepciju) i oponašanje (demokracije, velikih ljudi i velikih djela) u kontekstu i aktualne utrke za fotelju na Pantovčaku, uz neizostavne komentare na vruće afere poput, primjerice, "slučaj Beroš", da se više ne bavimo "slučajem NSATU" i Weisbadenom.

Što smo sve čuli i vidjeli, teško je sažeti u nekoliko primjera, ali poradi argumentiranja tematskog okvira kojim se bavimo, kroz kontekst percepcije, navodimo tek nekoliko izjava, iz svakodnevnog medijskog obilja. Primjerice, Marija Selak Raspudić, kandidatkinja za predsjednicu RH, percipira Zorana Milanovića kao "sumnjivca" jer je u rukavicama i tek površno komentirao sadašnju aferu u zdravstvu i pritvaranje Beroša i drugih, pa pretpostavlja da tu i ZM imao neku ulogu. MSR kaže da je "vrijeme za istinsku promjenu" i nada se da će javnost (birači) upravo nju percipirati kao onu koja je sposobna postati druga žena predsjednica RH.

S druge pak strane, Miro Bulj, vozikajući se kombijem Hrvatskom, vjeruje da će narod njega a ne Milanovića, Primorca ili Selak Raspudić prepoznati i percipirati kao budućeg predsjednika. I Ivana Kekin, također kandidatkinja za Pantovčak, samouvjereno zbori kako "planira dobiti Milanovića na izborima", te usput kritizirala HDZ-ova kandidata Dragana Primorca. IK vjerojatno samu sebu percipira kao ženu kadru biti više od psihologinje, što je poziv kojim se inače bavi.

I da opažanje i oponašanje zaokružimo trojicom najjačih, od koji su dva u predsjedničkoj utrci, a treći je zapravo prvi u podršci promjena na Pantovčaku. Krenimo od Zorana Milanovića, koji je, družeći se s vinarima u Malom Lošinju, ispalio i ovu "mudru" misao kao odgovor na pitanje kako biti dobar: "Nalazimo se u tradiciji koja nije od jučer, već je sedimentirana i taložena." Smisleno ili besmisleno, prosudite sami. Inače, predsjednik RH u neslužbenoj izbornoj kampanji dosad je imao malo in live istupa, više se oglašava na Facebooku, pa je nedavno objavio video u kojem se ponovo ruga Draganu Primorcu, nestranačkom kandidatu HDZ-a za predsjedničke izbore. Video završava kratkim dijelom pjesme "Stani more, moj Dragane, svrati barem jedan čas" iz filma Balkanski špijun. ZM valjda misli da ću me takav oblik komunikacije pomoći da ga ljudi (birači) percipiraju i kao duhovitog tipa, koji se između vrijeđanja i kršenja Ustava zna i našaliti, na tuđi račun, dakako.

Dobro odgojeni Dragan Primorac pritom se sve više promovira kao žestoki teškaš u izbornom ringu. Izvrgnut aferama kojima ga mediji časte upravo kad se ZM-u pokušava približiti pred ciljem predsjedničke utrke, Primorac nastoji povratiti dosadašnju pozitivnu percepciju u javnosti, makar u dijela birača. DP tako zbori i ovo: "Milanoviću, prestani obmanjivati javnost i pošteno se bori! Iako glumi da nije u predizbornoj kampanji, uskoro bivši predsjednik na račun poreznih obveznika obilato koristi svoju funkciju kako bi pozirao, docirao i promovirao svoje ideje. Njegovi 'slučajni' posjeti gradovima, medijski obračuni s političkim protivnicima i stalno iskazivanje neslaganja s institucijama jasno pokazuju da je njegova predizborna kampanja u punom jeku. Tako nastavlja raditi ono što je radio tijekom cijelog mandata - obilato koristi sav glamur predsjedničke funkcije i zlorabi ovlasti isključivo za svoje interese i hranjenje vlastitog ega."

TOKSIČNA POZADINA

I na kraju, predsjednik Vlade Andrej Plenković. Osim što je, kao i mnogi drugi, doživio novi šok kad se otkrila afera s ministrom Berošem, Plenković se u svezi s predsjedničkom kampanjom oglašavao daleko više nego Milanović, prije svega u nakani da, koliko je to god više moguće, pomogne Primorcu. Novinari su upitali premijera hoće li predsjedničkom kandidatu Draganu Primorcu naštetiti to što mora odgovarati na pitanja o kupnji stana početkom 2000-ih, o čemu je izišla i neka dokumentacija, a on je odgovorio da neće: "Mislim da će pobijediti. Silina kojom oporbeni kandidati napadaju Primorca, da nisam odavde, upućivala bi me na zaključak da je Primorac trenutno na funkciji. A Milanovića ne diraju. To znači da su se dogovorili. Očito je da se boje", zaključio je hrvatski premijer.

Uzimajući sve u obzir, možda bi pretjerano bilo zaključiti da je Hrvatska u zamci pogrešnih percepcija, premda pojedini elementi (u smislu kako ih se prezentira u medjima) upućuju na to da je upravo to moguće, odnosno da u političkom kontekstu krive percepcije postaju toksična pozadina demokracije. Također, u superizbornoj godini mnoge su teorije potvrđene u praksi, pa je tako osim utrke za Bijelu kuću i utrka za Pantovčak na svoj način primjer nekih pogrešnih percepcija. U tom smislu simptomatičan može biti i komentar jednog američkog glasača iz baze demokrata, koji je izbor Trumpa popratio ovim riječima: "Mogu zamisliti Bijelu kuću s ovim tipom još četiri godine, ali ga ne moram podnositi!" Svaka sličnost s Hrvatskom je slučajna. Drugim riječima, zamislite dvije Hrvatske - jednu sa ZM-om još pet godina na Pantovčaku, a drugu s nekim drugim na istoj funkciji, te sami prosudite buduće razmjere opažanja i oponašanja.