Velike američke dnevne novine kao što su The New York Times i Washington Post uglavnom su kroz svoju povijest bile percepirane kao kreatori javnog mišljenja, ali i politike, svojevrsni barometar demokracije... Zato su mnogi bili iznenađeni kada je Washington Post objavio da neće podržati kandidata na ovogodišnjim predsjedničkim izborima. Za komentar smo pitali doc. dr. sc. Nenada Vertovšeka, vanjskog suradnika Poslovnog veleučilišta Zagreb:

- Moguće je nekoliko vrsta odgovora, ovisi o polazištu - ako smatramo da danas u svijetu, posebno u SAD-u, postoji nekakav uzor demokracije, pa prema tomu treba sve mjeriti u društvenoj nadgradnji, onda smo već na terenu iluzije o percepciji politike. Amerika se nalazi na raskrižju između dijela svijeta koji ne može više izdržavati američko iskazivanje moći i svijeta u kojem može sve i gdje pokazuje svu moć. U tomu nema neke velike razlike između republikanaca i demokrata, što se tiče vanjske politike, a to je ono što ćemo već početkom iduće godine percipirati kao posljedice za Europu, pa tako i za nas.

O MANIPULACIJAMA...

- Inače manipulacija percepcijom publike prema svjetskim događajima na djelu je već desetak godina. Posebno u Europi, ljudi postaju žrtve nove psihoze, koja je zapravo produbljena koronapsihoza. Vjerujemo onima koji su se iskazali kao manipulatori i podliježemo masmedijima koji izvana guraju ratnu napetost i ludilo. Rat samo što nije počeo, nemoćni ste, za vašu pasivnost uvijek su krivi drugi! U mnogim zemljama takva psihoza i pogrešna percepcija samo su med i mlijeko korporacijama, huškačima i prodavačima oružja, a što je oružja više, veća je vjerojatnost da će netko opaliti... Krug se zatvara i ponavlja. Sve smo to prošli, i nikako da naučimo tko poteže konce.

Zamke krivih percepcija i dalje su omiljeno oružje masmedija, manipulatora, ali i dobronamjernih ljudi s neznanjem. Kada se stvari počnu razotkrivati i pokazivati u svoj svojoj bijedi i truleži, više nema blistavih novih ruha careva, oni možda još nisu potpuno goli, ali jesu razgoljeni, kao i svi njihovi bliži podanici. Stoga je možda bolje pitanje (i odgovor) koliko je Washington Post, nekada jedan od stvarnih lučonoša novinske demokracije, shvatio da oba kandidata zapravo dolaze iz iste tvornice, "duboke države" (deep state) i "dubokog korporacijskog utjecaja", pa su i razlike između njih zapravo tek minimalne, makoliko ih javnost možda drukčije percipirala.

O ZONAMA INTERESA...

- Mi kao publika, pratitelji i korisnici medijskih sadržaja i društvenih mreža, već izvjesno vrijeme, možda od predsjedničkih izbora u SAD-u kada je Trump prvi put izabran, punim plućima udišemo tzv. post truth society, vrijeme kada više nema tolike potrebe razlikovati laži, poluistine i istine, jer istina više nije važna... Goli korporacijski, milijarderski interesi, interesi investicijskih fondova, koji vrijede ne milijarde, nego trilijune dolara, zahvaćaju i razaraju svijet, kada mnogi kritičari sve jasnije ocrtavaju vrijeme tehnofeudalizma, sve jače upotrebe visoke tehnologije i mogućnosti umjetne inteligencije, ali u uvjetima povratka feudalnih odnosa i okolnosti, samopostavljenih careva, kraljeva i plemića, izabranih i promašenih ljudi i nacija.

Naravno da mi u Hrvatskoj nismo iznimka, nažalost, većinom ponavljamo do u detalje tuđe i međunarodne interese i pogreške. Domaći mediji u dobrom dijelu samo su odraz svjetskih i europskih masmedija, prodaju se isti narativi i iluzije. Postoji jedna loša navika, zapravo konstruirana teza, prema kojoj možete u nacionalnim medijima i portalima otkrivati domaće i regionalne afere i skandale, ali međunarodnu scenu ne dirate i ne analizirate dublje, samo do granica koje stvarni medijski vladari dopuštaju.

Izuzetna je i danas aktualna Voltaireova izreka: Ako želiš znati tko vlada svijetom, pogledaj koga ne smiješ kritizirati! U međunarodnim odnosima to je sve već jasno. Kome odgovaraju širenja ratnih zona, tko nekažnjeno može činiti ratne zločine, koja vrsta mafije ima medijsku podršku, zašto se kupuje najskuplje oružje...? Pitanja je puno, ali se uvijek nekuda odvlači pažnja, na djelu je marginaliziranje, zabava, izvrtanje činjenica... Slučaj nekada u medijima omiljenog Vilija Beroša samo je još jedan poučan primjer koliko je u širem i dubljem kontekstu licemjerja politike i društva.

O LOŠOJ PERCEPCIJI...

- Za sve lošiju percepciju politike i političara najviše su, naravno, krivi oni sami, odnosno oni pojedinci koji najviše krše zakone, a usta su im puna pravde, zakona, lijepih i svijetlih riječi. Međutim, krivnju dijelom snosi i javnost, koja se pasivizira, očekuje da netko drugi ili treći riješi problem. Ne voli slušati grube, ali i točne istine, više voli bajkovite predodžbe. Čak i dijelom podsvjesno voli pokvarene poltičare, jer možda se više ljudi okoristi mrvicama sa stola. Da, nedostaje samokritike, ali naše političko okruženje dio je i onoga na što smo pristajali sve dosad vjerujući naivno da će "biti sve bolje".

Što se (mas)medija tiče, oni sve manje odražavaju stvarnost i nisu stvarni korektivi društvenih problema i nepravdi. Oni konstruiraju stvarnost, u kojoj je sve puno neodgovornih i odgovornih, ali nedostaje etičnih, moralnih i jednostavno kompetentnih i poštenih osoba, čije ponašanje s pravom možemo percipirati na pravi način. Naravno, postoje i izuzetci, kako u politici i među političarima tako i na medijskoj sceni. Zato bi na kraju poruka bila - treba čuvati preostale novinare i urednike koji su profesionalci, koji upozoravaju na drastična, "uobičajena" kršenja i zlouporabe, davati podršku rasvjetljavanju anomalija u društvu, korupcije prije svega...