Magazin
POVJESNIČAR VIŠESLAV ARALICA O DOMOLJUBLJU, NACIJI, DRŽAVI...

U domoljublju se ogleda temeljna realnost politike i države, a to je odnos sile i slobode
Objavljeno 24. travnja, 2021.

Pokušajmo pojam domoljublje definirati na samome početku. Pokušajmo, premda znam da nećemo daleko dospjeti: domoljublje, hrvatski prijevod internacionalnog pseudolatinskog termina patriotizam, razumijeva se kao ljubav prema zemlji u kojoj živimo. Točnije, prema državi koje smo građani, a kako je uzor države modernog doba nacionalna država, možemo slobodno reći, i nacije. Tako bismo u hrvatskom slučaju za onoga Hrvata koji voli Hrvatsku rekli da je domoljub. Bitno je uočiti poveznicu Hrvat - Hrvatska, dakle vezu između pripadnika nacije i nacionalne države, koja se ogleda već u samome imenu.


Ne zvuči baš uvjerljivo, zar ne? Ipak, zamislimo, a nije teško, jer je gotovo ne tako davno toga uistinu i bilo - da jedan Hrvat voli državu u kojoj živi, a koja se zove Jugoslavija. Je li on, iz ove naše povijesne perspektive građana hrvatske nacionalne države, nakon svega što se dogodilo od 1990. do 1998. - domoljub? Što je, primjerice, netko tko je podrijetlom Hrvat i građanin današnje Hrvatske, a koji dandanas ističe svoj jugoslavenski patriotizam? Domoljub? Jugoslavenski možda, ali ne i hrvatski.


Ovakav nas početak upućuje na to da je izraz domoljub izraz skovan i korišten unutar nacionalne ideologije, odnosno nacionalizma, i zapravo samo unutar njezina diskurza ostvaruje pravi smisao. Onaj tko se njime koristi, čak i kad misli da je u sukobu s političkim pokretima i strankama koje se ponosno nazivaju nacionalističkima i sebe smještaju na "desnicu", ustvari pristaje na govor nacionalizma.


Kako bih učvrstio i dalje objasnio ovakav stav, iskoristit ću očit prigovor mojoj gornjoj definiciji. Mnogi će čitatelji primijetiti da, kada govorimo o domoljublju, nije ispravno povezivati ljubav prema jednoj državi jednostavno naglašavajući ljubav, konkretno, u našem slučaju, Hrvata prema Hrvatskoj, jer tu istu zemlju može jednako voljeti Talijan, Slovak ili Srbin. To bi bilo točno kad bi se na zemlju, odnosno državu, gledalo kao na zavičaj, prostor izuzet iz vremenske dimenzije, grad, selo, polje ili planinu u kojoj osoba živi u ovome trenutku, sada. Ali nitko državu ne može gledati samo na taj način - država je prostor opterećen prošlošću. Srbin koji živi u Hrvatskoj, ako se još uvijek smatra Srbinom i ako mu ta identifikacija još uvijek znači puno, ne može voljeti ovu državu kao što je može voljeti Hrvat, premda svoj zavičaj - dio Hrvatske - može voljeti i biti mu privržen i više od bilo kojeg Hrvata. On ne može imati odnos prema nacionalnoj državi Hrvata na isti način kao i neki Hrvat jer se ta država izgradila na ratu protiv srpskog nacionalizma i na uništenju srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj. Srbin može voljeti svoje selo u kojem živi i činiti sve kako bi život u njemu bio bolji, čineći tako dobro i cuheloj Hrvatskoj, ali će ga povratak njegova djeteta iz škole podsjetiti da je tu zemlju stvorila politička ideologija u kojoj se utvrdio stav da su njegovi bliski predci - pradjed, djed, otac, ako već ne on sam i njegovo dijete - bili "remetilački faktor", prepreka ostvarenju cilja hrvatskog nacionalizma, hrvatske nacionalne države. Ove države u kojoj on sada živi i uz koju je vezao sudbinu svoju i svoje djece. Podsjetit će ga jer to je ono što će njegovo dijete učiti u hrvatskim školama dok god postoji nastava povijesti. Što vrijedi za Srbina, vrijedi, u manjoj mjeri, zbog rana koje vrijeme samo što nije izliječilo, i za Talijane, Mađare, Bošnjake, Nijemce - ako im je to politička identifikacija, a ne samo maglovito podrijetlo.
LJEVICA I DESNICA

"Ljevica" stalno pokušava izbiti termin domoljub iz ruku "desnice", hrvatskih nacionalista, i preuzeti ga za sebe inzistirajući na poimanju države kao prostora prije svega u sadašnjosti ili budućnosti. Istovremeno će prihvatiti svu simboliku, sve ključne mitove, a, kad treba, i patos hrvatskog nacionalizma. Nije bitno čini li to iz osobnog uvjerenja ili iz oportunizma - borbe za glasove ili stava "što mi treba kačiti se s braniteljskim udrugama i PTSP-ovcima" - bitno je da su njihovi pokušaji neuspješni. Čak i onda kada se s njihovim primjedbama svatko tko se smatra razumnim može složiti, poput onih koje često možemo čuti: Kako netko tko je korumpiran ili tko utaji porez sebe može smatrati domoljubom? S time se, uostalom, lako može složiti i nacionalistička desnica. Kad bi domoljublje bilo ono što "ljevica" uporno tvrdi da jest, svi bismo prihvatili ovu primjedbu i prepoznali što je prava ljubav prema državi, a što je jednostavno mazanje očiju. Ali onda na svakom obilježavanju nekakvih povijesnih obljetnica izbije na vidjelo ono sirovo, nepatvoreno, "čisto" nacionalističko poimanje domoljublja - ono koje je utemeljeno u prošlosti, u političkim borbama i ratovima. I tada shvatimo da termin domoljub ipak nikad neće imati značenje dobar građanin koji se pokorava zakonima i plaća porez.


Kada se s razine političkih stranaka, političkih udruga i pokreta te političkog diskurza spustimo niže, na razinu građana i njihovih glasova, koji se zahvaljujući modernim komunikacijskim kanalima danas čuju lakše nego ikada prije, nailazimo, posve očekivano, na milijune mišljenja o tome što je domoljublje, koja se počesto opiru jednostavnom svrstavanju u one dvije gore predstavljene osnovne interpretacije. Definicije se rasplinjuju i zatim opet stvaraju, i to svaki dan iznova na Fejsbuku, Tviteru, u komentarima čitatelja digitalnih izdanja novina. Muka živa za intelektualca naviklog na razgraničavanje termina, na traženje čistoga, ispravnoga tumačenja i značenja. Prilika, s druge strane, za političara koji u taj termin može "uliti" značenje koje mu u određenom trenutku najviše odgovara.


Mislim da je u cijeloj ovoj priči o domoljublju bitna upravo ta njegova nemogućnost definiranja, očita zahvaljujući "kakofoniji digitalne demokracije". Jednostavno, treba prihvatiti činjenicu da je domoljublje samo jedan od mnogih termina iz političkog diskurza oko kojih se prepiremo i čije tumačenje nastoji svak nametnuti onome drugome, u pravilu bez uspjeha. Stoga, umjesto da tražimo njegovo "stvarno značenje", treba jednostavno ustanoviti tko i kada, s kojim ciljem rabi izraz domoljublje. Kad se tako pogledaju stvari, onda nam postaje jasno da taj izraz i ne može imati jedno i jedinstveno značenje, bar ne u uvjetima mirnodopske, "normalne" ili "zrele" moderne demokracije.


Uzmimo za primjer tumačenje domoljublja na način na koji to čini "ljevica" - domoljub je dobri, mirni građanin koji poštuje zakone. Obično takav građanin služi kao izlika za gomilanje regulacije, a to u stvarnome životu znači i birokracije, jer takav građanin u pravilu to i želi. Takvi građani zahtijevaju da svi drugi budu kao oni, a političku djelatnost vide kao potragu za "zlatnim zakonom" - onim koji bi predvidio svaki mogući prekršaj i onemogućio ga, onaj koji ne bi imao "rupa" kroz koje bi se eventualni prekršitelj mogao provući. Ima taj zahtjev smisla ako takav građanin živi na petome katu u centru Zagreba, Rijeke, Splita ili Osijeka. Ali takvo pretjerano gomilanje regulative i regulatornih tijela istovremeno dovodi do neočekivanih paradoksa, poput onog da na jednoj pustopoljini u Lici, u općini Lovinac, obitelj s malom djecom koja želi tamo sebi osnovati dom i naseliti pustoš i tamo privređivati za život - konkretno, ja i moja obitelj - mora platiti 105.000 kuna da bi dobila priključak za struju. Unatoč volji i podršci koja postoji na nižim razinama državnog aparata, zbog stroge regulative stvorene da bi se zadovoljio "dobri, mirni građanin koji poštuje zakone", onemogućeno je naseljavanje puste zemlje, koje u Hrvatskoj ima u izobilju, jer je lakše i jefitinije kupiti stan i napraviti kuću u Zagrebu nego na pustome Vraniku.


S druge će se strane takav "mirni, dobri, zakonobojazni građanin" zgražati kad vidi da u našem društvu postoji znatan broj onih koji domoljublje ne procjenjuju prema tome je li netko korumpiran ili nije, plaća li redovito porez ili ne, poštuje li ili ne zakone, nego prema tome što tko misli o pozdravu "za dom spremni", ili kako netko doživljava Jasenovac ili ustanak u Srbu. Nije tu ništa čudno kad se pogleda tko su ti ljudi: svi su oni ekonomski zbrinuti, primjerice, branitelji koji imaju lijepe povlaštene ili invalidske penzije, ili jednostavno pristojne penzije ili redovite plaće zarađene radom u državnoj službi Republike Hrvatske. Što bi njih bilo briga za zaobilaženje zakona, poreza i korupciju ako im je penzija pristojna a plaća više nego pristojna i redovita, u ovakvoj Hrvatskoj kakva već jest? Priče o budućoj propasti Hrvatske nastavimo li ovim putem za njih su na vrbi svirala, jer je hrvatska nacionalna država realnost sada, a njima je to jedino bitno.
DOMOLJUBLJE U KORONI

Pogledajmo što bi to moglo biti domoljublje u vrijeme današnje krize zbog pandemije. Političke stranke gotovo jednoglasno i u suglasju s velikom većinom medija i novinara već više od godinu dana nastoje igrati na kartu domoljublja kada traže od građana da se pridržavaju mjera koje im propisuje Stožer civilne zaštite. Onaj dio građana koji u ovome slučaju spada u "mirne, dobre, zakonobojazne građane" i koji se toga drži, čudom se ne može načuditi kad vidi da ima velik broj građana koji se tim mjerama opiru. Onima prvima oni drugi nisu domoljubi. Iz perspektive ekonomski situiranog građanina, to jest onoga kojemu se penzija nije ni za kunu smanjila, ili djelatnika državne ili javne službe kojemu je prošle godine plaća porasla u odnosu prema 2019. i koji je dobio regres i božinicu, kao i bilo koje druge godine, ili novinara čija matična kuća u svemu ovome pliva poput ribe u vodi - jer "strah prodaje" - za njih je takvo tumačenje smisleno.


Ali takvi moraju prihvatiti da postoje ljudi koji se, s razlogom ili bez, ove bolesti ne boje, koji inzistiraju na nesuvislosti i upitnoj svrhovitosti mnogih od propisanih epidemioloških mjera u posljednjih godinu dana u nas i drugdje u Europi i svijetu, koji u svemu ovome vide prije svega vlastitu ekonomsku propast i neperspektivnost, čije opravdanje ne prihvaćaju. Primjerice, čovjek koji je uložio svu imovinu i znanje u povremni prijevoz i koji je do prošle godine od toga pristojno živio i uzdržavao svoju obitelj, i kojemu je upravo prije nekoliko dana istekao moratorij na leasinge i kredite za vozila, s razlogom u mjerama kojima su države onemogućile turizam vidi veću opasnost za sebe i svoju obitelj od koronavirusa, koji su mnogi od takvih već preboljeli lako i bez ikakvih komplikacija. Prigovoriti takvima da nisu domoljubi za njih je poniženje povrh poslovnog neuspjeha i ekonomske propasti.


Mjere poduzete za suzbijanje pandemije koronavirusa, između ostalog, razotkrile su nešto što je u priči o domoljublju iznimno važno. Podsjetile su nas na to što je država, i to svaka, pa i ova civilizirana, moderna, demokratska država - nacija. "Država je institucija koja za sebe zadržava monopol sile", odnosno temelj je svake države prisila. U normalna, mirnodopska vremena, kad se političko djelovanje iscrpljuje u brojenju nekretnina političkih suparnika, u traženju paprenih skandala, u sitnim brojevima rasta ili pada BDP-a ili inflacije, takva nam je narav države skrivena. U takvim vremenima bezbrojna se tumačenja domoljublja međusobno sukobljavaju u javnosti bez ikakvih posljedica, bez konačnih pobjednika. Ali u vremenima koje nazivamo kriznima, poput rata ili ovoga što doživljavamo već duže od godine dana, država je prisiljena pokazati svoje pravo lice, lice nasilnika. Onaj tko je u zaštiti, milosti toga nasilnika, taj se može zvati domoljubom, ne zbog toga što se uklapa u nekakvo "stvarno, pravo značenje" toga izraza, nego zbog toga što u tome trenutku upravo ta država preuzima monopol nad tumačenjem toga izraza, i svakoga onoga tko se njezinim odredbama protivi proglašava "nedomoljubnim".
Problem domoljublja na kraju nam se pokazuje jednakim problemu bilo kojeg drugog temeljnog termina moderne politike, jer se u njemu ogleda temeljna realnost politike i države, a to je odnos sile i slobode. Uživajmo u nemogućnosti otkrivanja prvoga značenja toga što to znači biti domoljub, jer to znači da živimo u doba kad sila ustupa prostor slobodi. Kad nam to značenje postane samo po sebi jasno, to neće značiti da smo postali pametniji - značit će samo da živimo u strahu. n


DR. SC. VIŠESLAV ARALICA, POVJESNIČAR, AUTOR KNJIGE "KMET, FIŠKAL, HAJDUK: KONSTRUKCIJA IDENTITETA HRVATA 1935. - 1945."
Piše: Višeslav ARALICA
Možda ste propustili...

RAZGOVOR: KATE ELIZABETH RUSSELL

Sjeme priče bačeno je kad sam pročitala Lolitu

DR. SC. ŽELJKO PAVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU

Laž se i ne mora često ponavljati, dovoljno ju je dobro upakirati

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. ŽELJKO PAVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU

Laž se i ne mora često ponavljati, dovoljno ju je dobro upakirati

2

DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR S KRKA

Medijsku interpretaciju kaosa u državi stvara predsjednik Milanović

3

TAJVAN: MALI OTOK U SJENI VELIKE KINE

Pacifička zona nervoze