Svaka vlast je onoliko dobra koliko joj je dobra oporba. Što je oporba više pritišće da radi svoj posao, to vlast bolje radi i to dovodi oporbu u pomalo apsurdnu poziciju. Naime, što ste bolji u oporbi s konkretnim prijedlozima, pametna će ih vlast nastojati prikazati kao svoje i primijeniti ih i time sebi povećati šanse za reizbor. Oporba svojim aktivnostima dobiva na vidljivosti i mora zasluge za takav uspjeh pokušati pripisati sebi. To je zahtjevan posao jer se realno radi o pravoj tržišnoj utakmici u kojoj mi građani glasovima biramo, a novcem iz proračuna financiramo aktivnosti i jednih i drugih - kaže komunikacijski stručnjak i politički komentator Krešimir Macan, osnivač i generalni direktor agencije Manjgura, te dodaje:

- Problem nastaje kada zaborave da su plaćeni od nas da prije svega svaki dan kvalitetno rade u interesu građana. Kad ste u oporbi, u sjeni, na dobroj plaći i nitko vas ništa ne pita, mnogi oporbenjaci izaberu liniju manjeg otpora i jednostavno odrađuju mandat. Iako imaju sve alate na raspolaganju da kvalitetno rade svoj posao ako to žele.

Više je razloga za to - prije svega postojeći proporcionalni izborni sustav gdje je važnije da se svidite šefu stranke nego biračima, jer vas može staviti na mjesto na kojemu ulazite u Sabor, bez obzira na preferencijalne glasove. Kad ste tako izabrani, ako vas taj isti šef ne tjera da radite, a nema javne kontrole toga što radite, sve je samo do vas, pa mnogi koji se i na početka trude brzo odustanu. Drugi je razlog što se takva kultura u Saboru i društvu realno potiče jer niti se ističe ove koji rade odlično, niti kritizira one kojih uopće nema u praznoj sabornici.

I to je problem diljem Europe. Prošli je tjedan nagradu na kreativnom festivalu Golden Drum odnijela digitalna aplikacija Parliameter koja je omogućila svakom Poljaku da u realnom vremenu na svojem pametnom telefonu gleda što rade njegovi zastupnici, što je automatski dovelo do povećanog angažmana u poljskom parlamentu. To je jedno od rješenja, ali je bolje mijenjati izborni sustav u smjeru onog u Velikoj Britaniji gdje imate svoj izborni okrug i ako u njemu ne prođete u parlament pobijedivši protivnike, ne možete biti ministar u vladi. To ne odgovara šefovima stranaka jer dobivaju jake pojedince u svojim redovima, pa tako većina Europe ima proporcionalni sustav. A mi smo u Hrvatskoj 1990. imali možda najpravedniji sustav - dvokružni većinski - gdje ste morali imenom i prezimenom osvojiti većinu birača u izbornoj jedinici. Mogu reći da smo sve do 2011. imali dosta jaka i iskusna imena u politici, i od tada kreće osipanje jer stranački lideri povećavaju negativnu selekciju birajući poslušnike umjesto najboljih, a nekako istodobno dolazi i do smjene generacija političara nakon 20 godina višestranačja.

Nakon uspostave neovisnosti dobili smo višestranačje, ali i dominaciju dvostranačja izmjenama na vlasti HDZ-a i SDP-a. Koliko to govori o zrelosti demokracije, odnosno zašto tzv. treće opcije ne uspijevaju doći na vlast, pa čak ni ostaviti neki dublji trag na političkoj sceni...?

- Dijelom zbog izbornog sustava koji preferira velike stranke i predizborne koalicije, jer i dandanas samo pet stranka prolazi izborni prag od 5 %. Dodatno, ego i neznanje pojedinim liderima nije dopuštao da u nekim ključnim trenutcima sklope predizborne koalicije koje bi promijenile povijest Hrvatske. Tako je npr. Zoran Milanović 2011. s Kukuriku koalicijom osvojio izbore sa 126.170 glasova manje nego što su ih četiri stranke iz koalicije koje su samostalno izišle na izbore dobile 2007. godine. Za Kukuriku - SDP, HNS, HSU i IDS - 2011. je u cijeloj Hrvatskoj ukupno glasalo 958.318 birača, dok ih je 2007. za te četiri stranke glasalo 1.084.488. Da su izišli zajedno 2007., premijer bi bio Milanović umjesto Sanadera i Hrvatska bi zasigurno danas drukčije izgledala. Tim prije što bi se razbio ritam jedan mandat ljevice pa dva mandata desnice.

No nije to samo slučaj kod naših političara. I razvijenijim EU demokracijama trebalo je dosta vremena da se dva bloka razbiju na četiri ili više ili pak da potpuno nestanu nekad velike dominantne stranke kao u Italiji, kojoj su danas na čelu neki posve novi ljudi i stranke. Kod nas smo ih imali čak i više na početku (sjetimo se samo Savkina HNS-a ili Budišina HSLS-a), ali oni su se s vremenom nakon 2000. rastočili. To se dogodi sa smjenom generacija birača kada mlađi iziđu, kažu dosta nam je bilo i pometu sve one do tada, što je bio nedavni slučaj u Sloveniji.

Hrvatsku to tek čeka. Ako pogledate posljednji CROBarometar, pet stranaka koje prelaze prag privlače jedva 2/3 birača i taj zbroj sigurno opada. To je prilika za nove igrače. Odličan je primjer Stranka s imenom i prezimenom na izborima 2020. kada su nadišli ega i postigli da po jedan zastupnik iz Stranke s imenom i prezimenom, Pametno i Fokusa uđu u Sabor. Danas Centar i Fokus imaju dobre temelje da grade svoju vidljivost. Hrvatska je posebnost što svi lideri malih stranaka misle da su upravo oni ti koji bi trebali biti novi Tuđmani ili Račani i da od njih počinje povijest, a nakon izbora ih se više nitko ne sjeća.

Tko je kriv za sadašnji raspadnuti, bezidejni i kadrovski uništen SDP...?

- Previše svađa, podjela i prije svega nerada. Velike stranke su poput Titanica i treba im puno vremena da potonu jednom kad se nasuču na prepreke. SDP je izgubio sve mlade birače koje mu je najvećim dijelom preuzelo Možemo!. Za potonuti im je trebalo 10 godina i njihovo biračko tijelo stari drastično, a novih imena koja grade unutar stranke jako je malo. Da nisu na lokalnim izborima prošle godine ponovno osvojili Rijeku i postali partner Možemo! u Zagrebu, pitanje je gdje bi danas bili.

Ni preostali dio ljevice i desnice nije nešto izraženije jak i kvalitetan da bi mogao efikasnije parirati HDZ-u. Zašto je tome tako? Komunicira li hrvatska ljevičarska i desničarska scena neke prastare ideje neusklađene s modernim društvom...? Što je zapravo glavni problem sadašnje hrvatske oporbe?

- Kako tko; oni koji prihvate nove trendove u politici imaju šanse preživjeti. Možemo! pada ili uspijeva u Zagrebu, trebaju opravdati povjerenje birača i taj prvi mandat zna uvijek biti poguban za lijeve vlade. U drugom možda i nešto konačno uspiju promijeniti, ali ga često ne osvoje i onda imamo povratak na staro. Na desnoj strani imamo previše tvrde i zaostale ideje da bi mogli doći do više birača od sadašnjih. Most je bio nada kad se pojavio u centru između HDZ-a i SDP-a, što su govorile i tadašnje brojke, ali je sada otišao krajnje desno. Sve su to propuštene prilike, zbog kojih moramo čekati bar sljedeće četiri godine da bi se dogodila nekakva promjena.

Mogu li svojom retorikom Most, Domovinski pokret, Možemo!, Puljkov Centar... postići zapaženije rezultate u javnoj percepciji i u konačnici - na budućim izborima?

- Most se pretvorio u političke surfere koji jašu kontra Vlade na valovima afera i dosta dobro aktiviraju dio mlađe populacije, što je sada počeo kopirati i Domovinski pokret. Nažalost, ideološki su rigidni, isključuju mogućnost koalicije s HDZ-om, a teško da će takvi u ozbiljne koalicije s ljevicom. Politika je pragmatična, na kraju dana morate nekako sastaviti većinu. Centar se želi nametnuti kao netko tko nakon pobjede u Splitu okuplja novi centralni blok protiv HDZ-a, ali ne može se to predvoditi samo iz Dalmacije, morate ga stvarati u Zagrebu, biti na licu mjesta. U drugoj smo polovini mandata ove vlade i već se svi moraju spremati na izbore. Zasad osim prilika koje im daju istražna tijela ne vidim puno aktivnosti od strane oporbe. No možda i to upali jer se Plenkoviću može dogoditi sindrom Kosor, koja je izbore izgubila upravo jer je omogućila istražnim tijelima da rade svoj posao, što je izgleda slučaj i danas. I u tom slučaju bi oporba mogla dobiti vlast bez puno muke, jer bi netko drugi za nju odradio posao. (D.J.)