Srbija je stvorila sustav u kojem su demokratske procedure i političke institucije samo privid, a relevantne odluke donosi isključivo autoritarni vladar Aleksandar Vučić. U travnju su održani takozvani opći izbori, a ni pet mjeseci nakon toga političke institucije ne funkcioniraju. Gradska vlast u Beogradu tek je formalno konstituirana, i sad se odvijaju unutarstranački ratovi između dvije frakcije Vučićeva autoritarnog pokreta, u podjeli plijena u gradu. Samo je Vučić, na osnovu izborne pobjede u prvom izbornom krugu, uspostavio predsjedničku administraciju - kaže Davor Gjenero, politički analitičar i komentator s Krka.

Može li se na sve što se događa gledati i iz rakursa unutarnjih političkih odnosa u Srbiji, odnosno "traženja" neprijatelja izvana (Hrvatska), s obzirom na probleme koje Vučić ima na unutrašnjem planu,

- Skupština Srbije tek je ovih dana uspostavljena, a tek je ovog vikenda Vučić objavio da dosadašnji premijer, neka Ana Brnabić, ostaje na svojoj dužnosti, ali ne kao premijer u pravom smislu riječi, nego samo kao akter unutar mehanizma izvršne vlasti, i to ne tijekom mandata ovog saziva parlamenta, nego samo iduće dvije godine. Iako Srbija formalno ima sustav parlamentarne vlade, dakle vlada bi trebala funkcionirati na osnovu povjerenja parlamenta, ovisiti o njegovu povjerenju, a izabrani mandatar bi trebao autonomno formirati svoj tim, u Srbiji autoritarni predsjednik vladu tretira kao svoj kuhinjski kabinet, a on je stvarni nosilac izvršne vlasti, iako mu ustav pripisuje samo reprezentativne ovlasti. Vučić je, naime, predsjednik stranke koja ima najveću parlamentarnu frakciju, a premda više ne kontrolira apsolutnu parlamentarnu većinu, političke okolnosti (razorenost opozicije i snaga nacionalističkih radikala u parlamentu, koje on posredno ili neposredno kontrolira), omogućuju mu takvu potpunu kontrolu izvršne vlasti.

Poznati je paradoks u politici koji govori o tome da često, kad netko ostvari svoje želje, poželi da ih nije ostvario. Iako je apsolutna kontrola nad političkom arenom bila stara Vučićeva želja, da ovlada svim izvodima vlasti u Srbiji, postupno ostvarena, ali sada to i nije tako ugodna pozicija, jer se očekuje da donese ključne odluke, a odgovornost za njih teško može i na koga prevaliti.

Proces formiranja zakonodavne i izvršne vlasti bio je opstruiran upornim ponavljanjem izbora na jednom biračkom mjestu, onom na kojem je u Skupštinu izabran predstavnik albanske nacionalne manjine. S jedne strane, Vučić koji tvrdi da se ne odriče "prava" na vlast nad Kosovom, nije spreman tolerirati nijednog albanskog političkog predstavnika u parlamentu, a s druge strane, odlaganje objave rezultata izbora omogućilo mu je i odlaganje formiranja izvršne vlasti. Naime, od Srbije se očekuje da uvede sankcije Rusiji i tako se uskladi s europskom zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom, a Vučić je tvrdio da bez vlade i parlamenta ne može donijeti odluku o tome. Naravno, budući da se vlada ne formira u parlamentu, nego u predvorju njegova ureda, ovaj argument prestaje biti plauzibilan. Vučić će pokušati odgovornost za odluku o tome hoće li Srbija uskladiti svoju vanjsku politiku s europskom, ili će ostati jedini ruski satelit iza već uspostavljenog sanitarnog kordona, prenijeti na Skupštinu, ali račun za tu odluku ipak će na kraju biti, i kod kuće i u međunarodnoj areni, ispostavljen prije svega njemu osobno.

No Vučić ima i konstantan problem s Kosovom, a mora "paziti" i na situaciju u Crnoj Gori i BiH, sve u sjeni utjecaja Moskve, odnosno Putina?

- Da bi smanjio pritisak vezan uz opredjeljenje između takozvanog "europskog puta" i pokornosti Putinu, Vučić je pokušao zaoštriti sukobe s Kosovom, ali je morao priznati da je "stjeran u kut", i upravo je ovog vikenda reterirao, i pristao na provođenje načela reciprociteta u odnosima između dviju država: Srbije i Kosova, koliko god u svojoj retorici naglašavao tvrdnje da je Kosovo lažna država i nazivao ga "takozvanim".

Budući da raste nezadovoljstvo njegovih nacionalističkih pristaša, odreda proputinovski opredijeljenih, odreda antieuropejaca i protudemokrata, a da je iz "Kosovskog boja" morao reterirati podvijena repa, ostalo mu je samo pokušati izazivati regionalne sukobe. Zanimljivo je da je upravo u Crnoj Gori, padom svog operativca Dritana Abazovića, čija je konspirativna uloga postala posve providnom, pretrpio prvi poraz od tamošnjih suverenista i konstitucionalista, nakon crnogorskih izbora u kolovozu 2020. godine, a da je koncentracija međunarodne politike, posebno one američke, na procese u BiH, gdje je Vučić pokušavao ostvariti dobiti radeći za Putinov interes destabilizacije Balkana, postala suviše snažna i opasna, a njegov operativac Milorad Dodik svojim primitivnim nastupom suviše kompromitantan, Vučiću nije preostalo drugo nego da svoje nacionalističke sljedbenike pokuša zadovoljiti zaoštravanjem "tradicionalnog ljetnog ratovanja protiv Hrvatske".

Što se, zapravo, krije iza provokacije s optužnicama, je li to udar na hrvatsku državu? Dojam je da se srbijanski kontinuitet politike iz 90-ih nastavlja, sada u kontekstu Vučičevog režima...

- Pomalo paradoksalno, žestina Vučićevog pokušaja nasrtaja na Hrvatsku govori o tome kako malo karata on ima u ruci, odnosno kako su te karte slabe. Vučić je u Srbiji poništio sve rezultate demokratske tranzicije, što su je pokušavali provoditi najprije Zoran Đinđić i nakon njegova ubojstva njegovi najbliži suradnici, poput Zorana Živkovića, a nakon toga predsjednik Tadić sa svojom pogodbenom administracijom. Danas više nema ni traga od onoga što se u ta dva pokušaja demokratizacije pokušalo napraviti, institucije su razorene, a autoritarna vlast onoga koji ne voli da ga zovu malim Putinom, jer je, kao za glavu i pol viši od malešnog uzora, nema efikasnih brana, nema ustava, dakle ustavni poredak ne funkcionira.

Ipak, ono što nije jasno njegovim sljedbenicima, primitivnim nacionalistima koje je oduševljavao i pragmatični prevarant Slobodan Milošević, Vučiću je vjerojatno jasno. Kao što zna da je usklik "iduće godine u Prizrenu" redikulozan, tako još preciznije zna da je svako davanje nade u "dogodine u Kninu", ili obuhvaćanje dijelova Hrvatske u projekt "Srpskoga sveta", neostvariva tlapnja. Hrvatska je konsolidirana, dio je europskog i euroatlantskog poretka, i unatoč (možemo reći i brojnim) demokratskim deficitima, ipak djeluje kao funkcionalna demokracija, za razliku od Srbije koja je, poništavanjem Đinđićeve i Tadićeve baštine (njihova "acquisa"), ponovno postala tipični hibridni autoritarni režim.



Za razliku od gospodarskih, politički odnosi Hrvatske i Srbije na najnižjoj su razini od kraja rata sredinom 90-ih. Zašto je tome tako, koji su temeljni razlozi za takvo stanje?

- Političkih odnosa između hibridnog režima i funkcionalne demokracije, između države koja je unutar europskoga i euroatlantskog sustava, i one koja se ljulja na rubu putinovskoga polusvijeta, jednostavno ne može biti. Radi se o dvjema državama koje su jedna drugoj silno daleko, koje nemaju ništa zajedničkog. Ni dobrohotni sporazum o suradnji što su ga potpisala dva vrijedna čovjeka, Tomislav Žigmanov i Milorad Pupovac, kao politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, odnosno Hrvata u Vojvodini i Srbiji, ne znači ništa za odnose dviju država: znači mnogo za kapilarno uključivanje Hrvata koji žive u Srbiji u eurpski okvir i jasno definira da Srbi u Hrvatskoj sebe ne vide kao dio "Srpskoga sveta", nego da su konstitucionalni patrioti.

U širem kontekstu, uzimajući sve okolnosti u obzir, treba li Vučićevu retoriku uopće uzimati za ozbiljno? Uskoro će Srbija biti dodatno "odsječena" i hrvatskom šengenskom granicom, a i put prema EU za Beograd je sve teži... Može li Hrvatska zaustaviti "europski put Srbije"?

- Ne treba se pretjerano obazirati na tužnog beogradskog klauna Aleksandra Vučića. Njegova je snaga ravna nuli, njegov egzistencijalni strah, vezan uz očuvanje diktatorske pozicije, golem je, a njegovi tužni skečevi namijenjeni okviru putinovskog polusvijeta, posve irelevantni unutar Hrvatske i Europske unije. Vučić je itekako svjestan činjenice da se s novom godinom tvrda vanjska granica EU-a, šengenska granica, spušta iza Tovarnika i Eruduta, a da su veliki izgledi da ta granica postane vrlo, vrlo tvrda, a status Srbije kao kandidata za članstvo u EU-u izgleda sve manje održiv.

Hrvatska nije ta koja može zaustaviti "europski put Srbije". Taj put odavno je zaustavljen, Srbija u nekoliko semestara nije napravila ništa u procesu pristupanja, a izbjegavanjem harmonizacije vanjske i sigurnosne politike s europskom, Vučić blokadu europskog puta samo dodatno cementira. Hrvatskoj nije u interesu da s druge strane granice ima besprizornu putinovsku satrapiju, ali objektivno, ona ne može tu ništa promijeniti. Politika mora spustiti loptu na zemlju, a sankcioniranje režima u Beogradu hrvatski političari, ako su mudri, moraju prepustiti našim prijateljima i saveznicima. Za Hrvatsku je izrazito povoljna činjenica da države koje, zbog zalaganja za jasnu politiku prema agresivnom totalitarom režimu Vladimira Putina, zagovaraju i tvrdi stav prema njegovim sljedbenicima, a Vučić je pritom najotvoreniji, imaju veći ponder unutar EU-a nego ikad. Ekscesni pokušaj kontaminiranja odnosa lažnom optužnicom na osnovu hibridne "univerzalne jurisdikcije", kojom Srbija želi uspostaviti status arbitra na području bivše Jugoslavije, samo je naličje politike koja Vučiću onemogućava harmonizaciju vanjske i sigurnosne politike s EU-om, odnosno tjera ga u zagrljaj i na naklon malešnom uzoru, onom Putinu.

Hrvatska diplomacija i politika samo tu činjenicu mora precizno predstaviti našim europskim prijateljima: Finskoj (onoj kojoj je najutjecajniji hrvatski Putinov sluga prijetio blokadom pristupanja NATO savezu, ali se poslije prepao samoga sebe), Poljskoj, baltičkim republikama, Češkoj. Za ozbiljne diplomatske profesionalce to nije teška misija. (D.J)