Znamo dosta slučajeva gdje su igrači istovremeno bili i treneri momčadi. Nisu tako česti slučajevi, ali ima ih, da su igrači bili istovremeno i čelni ljudi svoga kluba.

Jedan od tih slučajeva imao je donedavno i Rukometni klub Osijek. Predsjednik Kluba Krešo Tomas bio je na terenu i u fotelji, a onda je prije 15-ak dana u susretu protiv Viro Virovitice okončao igračku karijeru.

- Treba znati procijeniti najbolji trenutak kada reći "dosta" - pogodio je u metu inače ne pretjerano rječiti Krešo, koji je svojim karakterom postao omiljeni lik brojnih osječkih rukometaša.



Za oproštaj je upravo odabrao pravi trenutak. Posljednju utakmicu na domaćem terenu u sezoni u kojoj se RK Osijek nakon 12 godina vratio u elitno društvo.

- Bio sam tu i kada smo posljednji put ušli u Prvu ligu. Bilo je to prije 20 godina. Bila je to moja prva seniorska sezona. Bio sam tu i kada smo ispali iz lige, a sada ovim zaključujem priču.

Koja je započela prije 25 godina. Tomas je prije rukometa trenirao nogomet. U Čepinu, gdje je odrastao, ali i u Osijeku. I zanimljiv je razlog zbog čega je prekinuo trenirati nogomet.

- Nisu mogli više pronaći kopačke moj broj. Već tada je to bio broj noge negdje 45-46. Narasla je poslije i do broja 50.

Rukomet je počeo trenirati na nagovor prijatelja, s kojim je sjedio.

- Vedran Habuda se zvao kolega koji me je nagovorio da treniram rukomet. Njegovi su bili dobri s Brunom Androšem, koji mi je bio prvi trener. Relativno kasno sam počeo, bio sam sedmi razred, a već sa 17 godina zaigrao sam u prvoj momčadi. Bilo je to u sezoni kada smo se kroz kvalifikacije vratili u Prvu ligu. Trener igrač bio je tada Hrvoje Privšek, koji nas je vodio u kadetskoj ligi kada smo osvojili drugo mjesto. Bila je to odlična generacija zajedno s Damirom Bičanićem, Pinđom (Miroslav Pintar), Marićem, Strantićem, Strmečkim. Kada smo ušli u Prvu ligu, vodio nas je Ivo Duvnjak. Uz Privu, koji me je uveo među seniore, Ivo Duvnjak je najviše obilježio moju rukometnu karijeru. Bio mi je i najduže trener. Nekih sedam-osam godina. Svakako iz tih prvih dana u rukometu spomenuo bih i Branka Ivanuša, koji mi je također bio jedno vrijeme trener.

Dok smo vodili razgovor u kafiću La vie u skopu Zrinjevca, na mjestu nekad kultnog Time outa, s drugog stola razgovor je osluškivao upravo Branko Ivanuš, "Brna" ili "Uš", kako ga znaju osječki sportski krugovi. I on se prisjetio nekih trenutaka kada je vodio tada klince, a danas već izgrađene ljude. Takve uspomene moraju donijeti osmijeh na lica. I Kreši nije silazio kada se prisjećao trenutaka kada je Osijek osvajao drugo mjesto u Hrvatskoj i nekoliko godina igrao u Europi. Nekih od nezaboravnih gostovanja u Rigi, grčkom Kilkisu, Istanbulu...

- Imali smo odličnu ekipu i svi smo bili dobri i izvan terena. Okosnicu smo činili mi domaći dečki, a igrači sa strane svi su se odlično uklopili. Želja je slično učiniti i danas. Okosnicu stvoriti od domaćih igrača uz dovođenje nekolicine kvalitetnih igrača sa strane.

Nakon što su Osječani ispali iz elitnog ranga za sadašnjeg predsjednika, uslijedila je rukometna avantura s radnim nazivom "želite li ući u viši rang nazovite Krešu Tomasa". Prvo je otišao u Vinkovce.



- Mi smo u Spačvi u godinu dana preskočili dva ranga natjecanja. Igrali smo, naime, s Metkovićem kvalifikacije za popunu Prve B lige, u trenutku kada je u ligi već bilo odigrano tri kola. Kasnije smo sve nadoknadili i do kraja sezone uspjeli se plasirati u Premijer ligu. U Spačvi je tada već bio Dag Kovačević. Zajedno sa suigračima iz Osijeka Vedranom Abramovićem i Franom Verajom (u Osijek stigao iz Metkovića, nap. a) otišli smo u Ivanić i plasirali se u Premijer ligu. Veraja je tamo i sada trener. Otišao sam onda na tri mjeseca u Katar u Al Ryann.

I ostvario svoj najveći klupski rezultat. Osvojio azijsku Ligu prvaka.

- Znate dobro da se u Kataru natjecanja igraju turnirski, pa stoga i angažiraju igrače iz Europe samo za jedno natjecanje. Sa mnom je tada bio Bagarić, koji je kasnije igrao za njihovu reprezentaciju. Vratio sam se u prosincu u Ivanić, trebao opet ići u Katar, ali mi je pukla ahilova tetiva.

Dvije je godine potom proveo u NEXE-u, kojeg je tada vodio Zdenko Kordi. Odlična momčad tada je igrala završnicu SEHA lige, ali i skupinu EHF kupa. Uslijedio je povratak u Spačvu, a potom iz Vinkovaca odlazak u Požegu, s kojom je iz Druge lige ušao u Prvu HRL "Sjever". Kao rukometaš Požege imenovan je i za predsjednika RK Osijek, što je doista jedinstven slučaj. Posebno što jedna i druga momčad igraju u istom rangu natjecanja.

- Kao ti i ja sad, sjedili smo ovdje u La vieu Dag (Kovačević, nap. a) i ja. On je već tada bio trener Osijeka. Imali smo želju nešto uraditi. Dugo Osijek nije bio prvoligaš odnosno premijerligaš. To kada nisu u prvoj ligi je čisto životarenje. Prvo sam krenuo od moga prijatelja Andreja Becka, koji je imao iskustva s kondicijskom pripremom. Povezao nas je s Ivanom Kosom i Alenom Nađsombatom. Ne znam kako to opisati, ali stvorila se između nas neka odlična kemija. Ova jezgra počela je privlačiti i ostale i prvi rezultati su već vidljivi.

Dosta je bilo skepse kada su krenuli prije nešto više od godinu i tri mjeseca. Otprilike poslije završetka Svjetskog rukometnog prvenstva. Kada se u Hrvatskoj "još malo" priča o rukometu.

- Iskreno, ja sam vjerovao od početka. I Dag i ja. Ne bismo uopće ulazili u to da nismo vjerovali. Imamo još dosta ideja, neke smo pokrenuli poput Rukometne akademije. Neke tek pokrećemo sada kada smo ušli u Premijer ligu. Vjerujem da smo već sada stvorili temelje za stabilan klub.

Nakon završetka rukometne karijere ostaje mu ona predsjednička funkcija. Hoće li i dalje ostati formalno na čelu ovoga projekta?

- Da, ako i dalje imam podršku Izvršnog odbora - nasmijao se Krešo priznajući nam da ovakvi razgovori najbolje služe da se neke stvari ne zaborave. A bilo je toga tijekom 25 godina rukometne karijere.