Na pitanje koliko je naša društvena stvarnost određena primatom medija, informacija i komunikacija, dr. sc. Majda Tafra-Vlahović, redovita profesorica, nastavnica komunikacijskih predmeta i održivog poslovanja na Rochester Institute of Technology, Sveučilištu u Dubrovniku i Sveučilištu Sjever, odgovara:

- Gotovo u cijelosti. Takozvano kritičko promišljanje, intelektualna disciplina koju mi nastavnici moramo integrirati u nastavu kako bismo pridonijeli razvoju studenata u građane sposobne da odlučuju o svom životu, gubi bitku s medijski posredovanom stvarnošću koja halapljivo guta djecu i mlade ljude. Imamo posla ne samo s ovom dizajniranom virtualnom stvarnošću nego se moramo pripremiti i za puno veće izazove. Upravo proučavam knjigu “Novinarstvo u doba virtualne stvarnosti”, američkog profesora novinarstva Johna V. Pavlika, koji se bavi analizom takozvanog iskustvenog novinarstva. On tvrdi da će se rastom interneta nastaviti širiti veze između medijskog sadržaja i stvarnosti. To se istražuje, na primjer, na poznatom Massachusettes Institute of Technology. Ima puno začudnih inovacija koje doista ne možemo ni zamisliti. U tom leže i prilike i opasnosti. Medijski sadržaj mogao bi uključiti takvu tehnologiju da proširi priče iz digitalnog okruženja u stvarni svijet. Tu je i velika opasnost manipulacije.

Postoji li u Hrvatskoj medijski pluralizam? Koji ga rizici ugrožavaju?

- Nema nikakvih dvojbi da u teoriji imamo medijski i svaki drugi pluralizam, ali u praksi on zapravo ne postoji, jer su mediji većinom isključivi i sektaški nastrojeni. Mainstream mediji, koji u velikom broju zastupaju, uvjetno rečeno, lijevoliberalne vrijednosti i svjetonazor, najčešće negiraju legitimitet nacionalnih, konzervativnih, uvjetno rečeno, desnih medija. Konstruktivno, argumentirano i objektivno novinarstvo gotovo da i ne postoji. Kad je riječ o političkim prije svega, ali i o drugim temama, plasiranje u medijima uvjetovano je implicitnim stavovima medija, koji su, opet, određeni interesima vlasnika ili drugim interesima u pozadini. Na taj način imamo situaciju da između medija, odnosno novinara u redakcijama koje se politički i vrijednosno nalaze na suprotnim stranama, nema korektnosti ni poštovanja bilo kakvog etičkog kodeksa. Primjerice, ako neku priču prvi otkrije ili pokrene novinar iz tzv. desnih medija, mainstream medij će tu činjenicu jednostavno prešutjeti, ne zato što tema ne bi bila zanimljiva za javnost. Vrijedi i obrnuto, ni marginalizirani, uvjetno rečeno, desni mediji, neće se osvrtati na teme koje pokrenu mainstream mediji. Krši se etički princip da je važno što se kaže, a ne tko to kaže. To nije pluralizam, nego demagogija i politikantstvo. U tom naguravanju mainstream mediji često bolje prolaze jer su jači. Takvo ponašanje je nepisano pravilo i javnost to vidi. Tamo gdje se organiziraju medijske hajke, protiv drugih medija i novinara, pravog i civiliziranog medijskog pluralizma nema. Podsjeća me to na medijske hajke pokrenute od partijskog vrha protiv uredništva tjednika Danas pod vodstvom Jože Vlahovića, koji je u godinu dana dostigao danas nezamislive tiraže otvarajući slučajeve partijskog nepotizma, korupcije i medijske manipulacije. Svi su se mediji tada upregnuli u uništenje tog tjednika. Bilo je to prije četrdeset godina! Ovo što imamo danas, dakle, već je viđeno.

Koja je uloga svenazočnog populizma u ovakvom komunikacijskom medijskom kaosu?

- Populizam u medijima, odnosno korištenje populističkog diskursa i jezika radi povećanja broja sljedbenika, ponajviše se odvija na društvenim mrežama, gdje oni koji odašilju poruke, prilagođuju političke poruke, misli, sadržaj, pa i stil onome za što pretpostavljaju da su očekivanja njihovih simpatizera i pratitelja. Posljednjih godina svjedočimo ratu lajkovima, reakcijama i klikovima. Mainstream mediji često izvlače statuse političara s društvenih mreža i kreiraju vijesti, doslovno ni iz čega. Stvari idu toliko daleko da se prate i međusobne komunikacije, “lajkanja”, prijateljstva i praćenje na društvenim mrežama. Jezik, činjenice i poanta nerijetko se gube u tom stalnom izvještavanju o krajnje nebitnim detaljima i izjavama. Dolazi i do svjesnog i namjernog dijeljenja intime i puštanja javnosti u svoj životni prostor, ponekad i za vrijeme najosjetljivijih trenutaka u životu, poput gubitka životnog partnera. Umjesto informacija, dominiraju manipulacija, dezinformacije i plasiranje lažnih vijesti.

Koliko je pandemija izokrenula dosadašnje modele “objektivne percepcije”...?

- Percepcija je, prije svega, uvijek subjektivna. Dužnost je kroničara društvene zbilje da činjenice objektivno prenese javnosti. U ovoj sustavno promišljenoj proizvodnji percepcija, gdje se uloga medija nerijetko svodi na brutalnu manipulaciju, komunikacijski kaos je alat koji direktno djeluje na kognitivne sposobnosti građana. Drogirani trivijalnostima poput životne priče neke balkanske štrace, bombardirani pažljivo selektiranim vijestima koje trebaju projicirati dojam objektivnosti, a zapravo su sročene po diktatu, bilo vanjskog, bilo osobnog unutarnjeg cenzora, građani lako postaju sredstvo manipulacije različitih političkih interesa. Nema tu velike mudrosti. Danas, dok razgovaramo, srijeda, 20. siječnja, u vodećim portalima nema korone kao važne vijesti iako je oboljelo više od petnaest tisuća ljudi, što nikad nismo imali. Bez imalo se poštovanja o mrtvima govori u broju na kraju, onako usput. Odavno nitko nije izgovorio riječi sućuti obiteljima.

Gdje je u toj medijski posredovanoj stvarnosti “nestao” čovjek...?

- Činjenica je da su mediji kreatori posredovane stvarnosti i da je suvremeni čovjek prilično izgubljen. S pojavom interneta i nosivih medijskih sustava koji korisnika uranjaju u video od 360 stupnjeva, tehnologija proširene ili virtualne stvarnosti mijenja način na koji se priče pričaju i stvaraju. U spomenutoj knjizi John V. Pavlik tvrdi da se pojavio novi oblik posredovane komunikacije: iskustvene vijesti. Mediji ne isporučuju samo vijesti nego i iskustva vijesti, u kojima potrošač uključuje vijesti kao sudionik ili virtualni očevidac u impresivnim, multisenzornim i interaktivnim narativima. Novi alati i pristupi omogućuju novinarima da pričaju priče koje nadilaze tekst i sliku. On upozorava da, iako iskustvene vijesti mogu povećati angažman korisnika i povećati razumijevanje, one također mogu potaknuti transformaciju lažnih vijesti u umjetnu stvarnost. To se već događa. (D.J.)