Ako krenemo od definicije, distopija (grčki: δυσ-, "teško ili loše" i τόπος, "mjesto, krajolik"), slika društva koje se uobičajeno smatra nepoželjnim. Uobičajeno je također ovakve društvene poretke, objektivno moguće kao surova stvarnost, ili pak kao futuristička fikcija, nazivati totalitarnim distopijama, ali postoje i drugi, "humaniji" oblici, u kojima je distopija više ili manje skrivena pod krinkom utopije, s devijacijama koje se pod svaku cijenu nastoje prikriti.

Drugim riječima, u distopiji je, pojednostavljeno kazano, moguće miješati raznorazne sastojke, pa se distopija može doimati i kao nekakav miks/remiks svega negativnog uz ponešto pozitivnog, svega onoga što karakterizira soundtrack stvarnog i fiktivnog civilizacijskog obzora od prapovijesti preko povijesti do sadašnjosti i prema budućnosti. U književnosti je distopija najčešća pojavnost, što onda sugerira da je distopija zapravo "umjetnost (ne)mogućeg", ili kako je to rekao Friedrich Nietzsche: "Imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine", što je izreka koja možda i više nego bilo što drugo distopiju stavlja na mjesto koje joj pripada jučer, danas i sutra.



Distopija je u književnosti podatna i pogodna za žanrovsko miješanje: "Granice utopije i distopije kao žanra nisu stroge nego propusne; ove forme apsorbiraju karakteristike drugih žanrova, poput komedije i tragedije. Distopija je kao žanr idealno mjesto za generičke mješavine. Konzervativne forme transformiraju se stapanjem s distopijom. To je spoj koji prisiljava na preispitivanje, pa tradicionalno konzervativne forme mogu postupno mijenjati distopijski žanr čiji pesimizam iz rezigniranog postaje militantan", piše Jane Donawerth, profesorica engleskog jezika na Sveučilištu Maryland, autorica "Frankensteinovih kćeri: Žene koje pišu znanstvenu fantastiku" (1997.), i kourednica izdanja "Utopijske i znanstvene fantastike žena: Svjetovi različitosti" (1994).

Kročimo li malo dublje u povijest, kad se o distopiji u književnosti radi, pionirsko djelo je roman Julesa Vernea The Begum‘s Fortune, iz 1879. godine, a najpoznatije literarne distopije 20. stoljeća su "Mi" (1921.) Jevegenija Zamjatina, "Vrli novi svijet" (1931.) Aldousa Huxleya i, naravno "1984" (1949.) Georgea Orwella. Uz roman "Mi", treba spomenuti i "Željeznu petu" (1907.) Jacka Londona, a oba su ova djela kao satirične distopije snažno utjecala na pisanje Huxleyja, Orwella, Vonneguta i ostale distopijske autore i autorice. Za popularnost distopijskog žanra u širem smislu ključnu je ulogu, osim dakako publike, odigrao i razvoj masovnih medija i masovna popularna kultura, pa se distopija sasvim dobro osjećala u filmu, na televiziji i u glazbi (rock, metal...), što je posebno eskaliralo u ovom, 21. stoljeću, digitalnom i globalno umreženom. Svi se odmah sjetimo prvog "Matrixa" (1999.), ali i "Igara gladi" (prema globalnom hitu The Hunger Games, Suzanne Collins), filmova koji se bili blockbusteri, ali i gomile distopijskih TV serijala kojim nas zagušuje Netflix, HBO i druge mreže, primjerice "Sluškinjina priča" Margaret Atwood.

I tako, uzduž i poprijeko, stigosmo i do razloga zašto uopće cijeli taj opsežni uvod o distopiji - knjige "U ime kapitala" (Meandarmedia, 2021.), mlade osječke književnice Paule Rem, oglednog primjera što je i kako sve moguće kombinirati, miksati i remiksati, miješati, "kuhati i servirati" kad se "vruća mašta" poigra s "hladnom tradicijom" distopijskih utjecaja iz daljnje i bliže povijesti, ali i neizbježnih utjecaja ovodobnog liberalnog kapitalizma, ako se referiramo na naslov knjige, ironičan naravno. Naime, Paula Rem nedvojbeno distopijski i utopijski načitana (recimo tako), u longplay kreativnom zanosu (koji je bjelodan) odlučila je žanru pristupiti s pozicije "njegovog veličanstva kapitala", koji je ne samo najmobilniji čimbenik proizvodnje, nego i najzlokobniji čimbenik u akumulaciji jednog posebnog distopijskog totalitarizma koji sebi, svojoj moći, podređuje kulturu, društvene institucije, organiziranost društva, običaje i radne i potrošačke navike (mala pomoć enciklopedistike nije naodmet!), ukupno gospodarstvo i napose cijelo futurističko društvo i čovjeka samoga.

Knjiga Paule Rem nije štivo za ljubitelje distopijskih trivijalnosti iz masovne hiperprodukcije koja na dnevnoj bazi izbacuje djela za trenutni zaborav. Knjiga Paule Rem sve je samo ne za zaborav, naprotiv, "U ime kapitala" furiozna je satira društva (ironična i cinična, ako vam je tako draže), narativno kompleksa, ali sadržajna i dinamična elaboracija budućnosti kakva jest moguća, premda zasad samo (i srećom) fiktivna, ali već sutra stvarnosna. Zato je kao takvu (roman i sutrašnjicu!) valja pomno proučiti, izbjeći pritom zamke zasićenja naracijom, oliti zamke "minskih polja" krcatih teškim riječima, rečenicama, likovima i njihovim motivima, koji sa stranica ove knjige "cure" na sve strane i prisiljavaju um čitatelja da shvati sekundarna i primarna značenja svega ispripovijedanoga u tri poglavlja (+ dva epiloga), ovog efektnog romana koji se distopijom bavi na posebno intrigantan način, gotovo poput iluzionističke seanse u nekom teatru apsurda tu, pokraj nas, ili u bližem susjedstvu, Ujedinjenoj Europi, recimo. Ako bih tražio neke upadljivije reference koje je u knjizi moguće pronaći skrivene iza goleme pripovjedačke gradnje i nadgradnje, teško da bih mogao izbjeći Marka Fishera, autora kultne knjige "Kapitalistički realizam: zar nema alternative?" (2009.). Krucijalan Fisherov zaključak da "kapitalistički realizam nije samo posebna vrsta realizma; on je više poput realizma samog", mogao bi naime poslužiti i kao zaključak ovog romana Paule Rem, bar što se mene tiče. Ili da parafraziram slavnu Suzanne Collins, autoricu serijala "Igre gladi" - ako se mnoštvo ne može zastrašiti, mora mu se dati da u nešto vjeruje! Zvuči kao brutalni cinizam suprotstavljen grubom realizmu daleke, a tako bliske sutrašnjice, no upravo je takva i knjiga "U ime kapitala". Netko će iz nje vjerojatno iščitati još koješta drugo, i to je u redu.

Distopijski roman koji je napisala Paula Rem zato i jest tako složenog recepcijskog feedbacka koji čitatelja stavlja u poziciju da u svojim “horizontima očekivanja” otkrije i neočekivane stvari, pa makar one, stvari, bile ekonomske kapitalističke naravi (u Kapitaličkoj državi, kako duhovito navodi autorica), kao ključnog elementa fikcionalnog distopijskog društva u kakvo nas uvodi i iz njega izvodi knjiga “U ime kapitala”. Ukratko - čitati, razmišljati i zaključivati!