Objavljeno 10. travnja, 2021.
“Ako može, neka dođe k meni, da se vidimo, da bude malo kod mene…”
GORNJE KUSONJE
Kad se udruže nemilosrdna sudbina, sebičnost roditelja, olako shvaćanje životnih teškoća i nebriga za vlastitu budućnost, onda čovjek živi kao što živi Nikola Kovačević iz Gornjih Kusonja.
U tom selu na području općine Voćin, nedaleko od Slatine, samo su tri naseljene kuće, u jednoj od njih živi sam 51-godišnji Nikola Kovačević, kao pustinjak, bez električne energije, bez hladnjaka i televizora, u uvjetima nedostojnim 21. stoljeća. Nikola se nije ženio, a posljednjih pet godina živi u kući koju mu je u tom selu ustupio Luka Vorgić iz Slatine. Ne plaća stanarinu, umjesto najma pokosi travu i održava kuću koliko može. Mjesečno dobiva 1150 kuna socijalne pomoći, ali to mu je malo, pa rado cijepa drva ili kosi travu kome je potrebna takva pomoć.
Nikolini roditelji razveli su se 1979. godine, kad je njemu bilo tek deset godina. Nakon razvoda otac Stevo Kovačević, rođen 1942. u selu Kričke nedaleko od Pakraca, ponovno se oženio i s drugom suprugom dobio sina, ali i od nje se razveo. Nikola je s majkom Savkom živio kratko kod ujaka i zajedno s njim doselio se u Medince kod Slatine. Iste godine poslan je u Dom za djecu i omladinu s prihvatilištem i disciplinskim centrom za maloljetnike "Ivan Senjug Ujak" u Slavonskom Brodu, gdje je proveo dugih devet godina, sve do 1988. Kući je dolazio povremeno vikendom. Oca je posljednji put vidio 1981., kad mu je bilo 11 godina, i sjeća se da je radio u tvornici gnojiva Petrokemija u Kutini.
Nikola kaže da ga od rodbine nitko neće, kamo god dođe – vrata su mu zatvorena, a ne zna zašto je to tako.
– Ja mislim da stric i tetka i očeva druga žena znaju gdje se moj otac nalazi, ali nitko mi neće pomoći. Volio bih da mi otac dođe, da se vidimo, da mi pomogne, pa sin sam mu! Naš posljednji susret bio je prije 40 godina, najbolje bi bilo objaviti na televiziji njegovu fotografiju i obavijest da ga ja tražim. Ako je u mogućnosti, neka dođe k meni, moja adresa je Gornje Kusonje 25, da se vidimo, da bude malo kod mene. Ako ne zna gdje su Gornje Kusonje, neka dođe u Slatinu, ja ću doći da se vidimo, da ga pitam što želi, što planira. Pa sin sam mu! Ne znam kakav je to čovjek, pa sin sam mu! Volio bih s njim otići i k stricu, makar me lani istjerao iz kuće – govori kroz suze svoje želje odrastao čovjek kojega je život učinio mnogo starijim nego godine…
Premda bi se moglo pitati što je Nikola radio posljednjih 25 godina, zašto ranije nije potražio svoga oca, zašto se nije bolje pobrinuo za svoju budućnost, ostaju to pitanja bez odgovora. Kaže – i ove će godine ponovno otići u Pakrac, posjetit će i strica, i tetku, i očevu drugu suprugu, kako bi nešto saznao o svome ocu, da mu netko pomogne.
– Ne znam ni gdje je, ni je li živ, za mene je najgora stvar što me nitko neće prihvatiti. Kad dođem, svi me škartiraju. Teško mi je...
Petar Žarković
Ne bi išao u udomiteljsku obitelj, radio bi
Posredovanjem Centra za socijalnu skrb 1990. majka i sin dobili su na korištenje jednu staru kuću u Gornjim Kusonjama. Majka je i preminula u tom selu 1996. godine. Kuća koju su dobili na korištenje tijekom godina postala je ruševina i u njoj nije moguće živjeti pa Nikola sada živi u Vorgićevoj kući.
Od majčine smrti živi sam. Kaže da od 1982. godine boluje od epilepsije i premda je završio zanat za uređenje parkova, ne može dobiti liječničku potvrdu, pa tako ni posao.
– Obratio sam se za pomoć Općini, molio sam da mi dodijele neku kuću, a oni bi me smjestili u udomiteljsku obitelj. Ja to neću jer sam bio kod obitelji pa nisam smio maknuti od kuće, a ja još mogu svojim rukama zaraditi sebi koju kunu cijepanjem drva ili radom u šumi. Naučio sam biti sam, ali volio bih da mi netko pomogne da imam bolji životni standard, da imam kuću u malo boljem stanju, i struju, pa da ne moram po selima tražiti gdje ću gledati televiziju.