Za razvoj homo sapiensa hodanje i trčanje na velikim udaljenostima postalo je važno prije približno tri milijuna godina, kada je ljudska vrsta započela s lovom. Kako naši preci nisu bili dovoljno brzi da bi izravno lovili divljač, pratili su plijen na velikim udaljenostima sve dok ga ne bi iscrpili ili zarobili u zamku. Sličnu vrstu lova još i danas prakticiraju plemena poput Bušmana iz pustinje Kalahari. Opću sposobnost dugotrajnog kretanja, u odnosu na druge vrste, čovjeku je omogućila priroda (neki kažu i Svevišnji!) podarivši nam, između ostaloga, učinkovit sustav hlađenja tijela, odličnu pokretljivost, veliku štitnjaču i nadbubrežnu žlijezdu te ekonomično iskorištavanje energije.

Međutim, evolucijom intelektualnih sposobnosti, hrana je većini suvremenog stanovništva postala lako dostupna zbog čega se ono gotovo prestalo kretati. To za posljedicu ima mnogobrojne fizičke, mentalne i socijalne bolesti poput epidemije pretilosti. Stoga se bolesti nekretanja većinom liječe kroz medicinu, a dio se problema prevenira usmjeravanjem populacije u sport i rekreaciju kao relativno jeftinu i učinkovitu metodu očuvanja zdravlja i vitalnosti opće populacije. A da bi jedna sporedna društvena aktivnost poput sporta postala opće prihvaćena do sada se puno i marljivo radilo na promociji i idealu sporta. Sukladno tome prilagođavale su se i uštimavale stvarne i nestvarne pojedinačne i kolektivne priče o univerzalnim vrlinama poput odricanja, radišnosti, junaštva i pobjeđivanja sebe ili drugih. Tako je, recimo, na priči o grčkom vojniku Filipidu, koji je trčao od polja Maratona do Atene da bi objavio ratnu pobjedu grčke vojske nad Perzijancima, nastala utrka zvana maraton. No tu je povijesnu priču iskustveno dodatno osnažio povjesničar Herodot (484. - 424. pr. Kr.), nakon što je obišao mjesta gdje su se vodile najznačajnije bitke grčko-perzijskih ratova, zapisavši da je Pheidippides zapravo trčao 246 km iz Atene do Sparte, što je čak šest puta veća kilometraža od one koja se pripisuje klasičnom maratonu. To je, dakle, već onda bio ultramaraton! Na toj je približno točnoj činjenici 1983. organiziran i popularni cestovni ultramaraton Spartathlon. Na kojemu je isprve pobijedio Grk Yiannis Kouros, koji je sljedeće godine postavio neoborivi rekord istrčavši stazu za 20:25:00 sati. Taj neobično izdržljivi čovjek i danas drži većinu rekorda u ultramaratonima koji se trče na vrijeme i na dužinu. Nešto je slabiji bio na natjecanjima od 100 km, na kojima je, u to doba pa sve do svoje smrti, suvereno vladao Škot Don Ritchie. On je, naime, 1978. na stazi stadiona Crystal Palace istrčao 100 km za rekordnih 6:10:28 sati. Taj je rezultat bio neokrznut punih 40 godina, kada ga 2018., tjedan dana nakon Ritchiejeve smrti, srušio, potpomognut vjetrom u leđa, Japanac Nao Kazami istrčavši na utrci Lake Saroma 100 kilometra za 6:09:14 sati. Zanimljivo, Kazami je samo tri mjeseca kasnije, na 30. Svjetskom prvenstvu u trčanju na 100 kilometara, u Svetom Martinu na Muri trčao stotku čak pola sata sporije. Kako god, organizacijski i sportski nositelj te velike manifestacije bio je Atletski klub Sljeme iz Zagreba čiji je natjecatelj Dejan Radanac ove godine istrčao novi hrvatski rekord na 100 km koji iznosi 6:54:44 sati, što ujedno predstavlja i peti rezultat ove sezone u svijetu!

Inače, za one koji ne znaju, Dejan Radanac je tridesetpetogodišnji amaterski trkač koji živi u Slavonskom Brodu, gdje radi kao medicinski tehničar u Zavodu za hitnu medicinu Brodsko-posavske županije. Nakon nogometne karijere i specifičnih ozljeda koje taj sport nosi počeo je lagano trčati prije nepunih deset godina, ponajprije zbog zdravlja i nakupljenih kilograma. Već je 2012. istrčao prvi polumaraton, zatim puni maraton, nakon kojega njegova trkačka karijera kreće uzlaznom putanjom. Do danas je Radanac 22 puta bio prvak Hrvatske u različitim dugoprugaškim disciplinama te se natjecao na mnogobrojnim domaćim i svjetskim poznatim i nepoznatim cestovnim i trail utrkama od kojih mu je najdraža Sljemenski maraton. Bez obzira na rezultate koji se čine kao da ih je istrčao profesionalni sportaš, Dejan je i dalje amaterski trkač, što znači da pomno pazi na organizaciju i ravnotežu sportskog, poslovnog i privatnog života. Radi li, recimo, prvu smjenu, onda ustaje ranom zorom i planirani trening odradi prije početka posla, a često trči od kuće na posao i natrag gledajući da sve moguće dnevne ili usputne aktivnosti obavi trčeći. Što se tiče mentalne snage, Radanac misli da ga je posao medicinskog tehničara, na kojemu svakodnevno pomaže i spašava ljude, oplemenio i očvrsnuo tako da mu trkačke negativnosti poput kriza i nedovoljne motivacije nisu problem. Zapravo, kada bolje razmisli, kaže da na trčanju još nikada nije doživio negativne emocije, psihičke sunovrate i veće tjelesne probleme osim eventualno krize u vidu probavnih smetnji, grčeva ili dehidracije s kojima se dobro nosi. Baš poput "češke lokomotive" Emila Zatopeka, i Radanac smatra da su količina i jačina treninga najbolja jamčevina i prevencija za sve moguće tegobe koje se javljaju na trkačkim natjecanjima.

U tom je smislu prošle godine pretrčao 7400 km, vozio bicikl 3500 km, sto je sati proveo na trenažeru, odradio mnogobrojne sate treninga snage, istezanja, pokretljivosti itd. Glavna motivacija za rad mu je unaprijed utvrđeni plan utrka prema kojima određuje vrstu, intenzitet i volumen treninga. Zimi odrađuje veliki volumen treninga, tzv. zimsku bazu, a kako se utrke približavaju, smanjuje volumen i ubacuje specifične treninge, odnosno 80 % treninga odradi u nižem intenzitetu, a ostatak na viskom intenzitetu. Zanimljivo, ove je godine, poradi prvenstva na 100 kilometra, prvi put u karijeri istrčao 1000 km u jednom mjesecu (siječnju). Inače zimi i u kasnu jesen tjedno pretrči 230-250 km, a u natjecateljskoj sezoni 120-150 km tjedno. Pri tome godišnje potroši deset pari tenisica (1000 km po paru) koje smatra najvažnijim dijelom opreme. Na treninzima koristi visokokvalitetne i malo teže tenisice, a na utrkama trči u laganim i brzim tenisicama, s pomakom 4 mm od prstiju do pete.

Što se tiče prehrane, u danima koji prethode utrci uvijek pazi da pije više vode i obavi adekvatno punjenje ugljikohidratima (tzv. Carbohydrate loading). Primjerice, na Polojskoj ultri, gdje je srušio rekord na 100 km, koristio je tvar sličnu aminokiselini, L-carnitin, zatim prvih pet sati praškaste ugljikohidrate i elektrolite otopljene u vodi, što mu je davalo potrebnih 300 kalorija na sat. Nakon toga je koristio voćne prutiće, obični rehidromiks, sok, Coca-Colu i vodu. Uz unos kalorija jako je pazio da popije između 700 i 800 mililitara vode na sat, koju je unosio svakih 20 minuta po 250 mililitara.

Što se tiče prevencije ozljeda i prenaprezanja, Radanac nam je kazao:

- Svih ovih godina koliko se bavim trčanjem imao sam samo jednu ozljedu. I to u predjelu mišića lista jer sam vjerojatno kao i većina trkača na početku karijere trčao previše kilometara u prebrzom tempu, nisam to popratio odgovarajućom prehranom i suplementacijom koju sada koristim. Srećom, nešto sam naučio iz toga te sada dosta pazim na intenzitet treninga, odmor, prehranu i prevenciju pa se ništa slično nije ponovilo. Uvjeren sam da pomaže i to što tri do četiri puta mjesečno idem na masažu te Emmet i Bowen terapiju koja opušta fascije i mišiće prevenirajući ozljede. Redovito se i uporno istežem te rolam na valjku kod kuće. Ponekad sebi napravim tople kupke koje me dodatno opuste, znatno smanjujući napetost i bolnost u mišićima. Uza sve to, najvažnije je slušati vlastito tijelo te njegovim signalima i upozorenjima prilagođavam trenažno opterećenje i odmor.

Radanac također ključnim za oporavak i opću vitalnost smatra svoje prehrambene navike koje su kombinacija vegetarijanskih i veganskih delicija: "Od kada sam vegetarijanac, svakodnevne su mi obveze i treninzi postali puno lakši. Oporavljam se neusporedivo brže nego prije, a na neki način osjećam da sam prisutniji i mirniji jer nemam mesa u prehrani." Što se tiče klasičnog odmora, Radanac kaže da noću dobro spava, a kad god može, odrijema 20-ak minuta između dnevnih obveza.

Sve u svemu, Dejan Radanac je stopostotni ultraš i sve su mu ambicije vezane uz nadolazeća ultraška natjecanja, a primarni mu je plan trčati 100 kilometra ispod sedam sati. Naglašava da je na prvenstvu Hrvatske bio spreman za puno bolji rezultat, ali se štedio trčeći isključivo na pobjedu. Cjelokupnu pozitivnu priču koja se vrti oko Radanca prepoznali su sponzori, mediji, kolege i prijatelji, koji ga pomažu kroz opremu, fizioterapije i duge materijalne i nematerijalne potrepštine nužne za vrhunske rezultate u brutalnom svijetu ultraškog trčanja. U kojemu posljednih godina na različite načine prije svih pravila igre određuju proizvođači opreme. To je bilo očito na nedavno održanoj korporativnoj manifestaciji Project Carbon X 2, gdje je američki dugoprugaš Jim Walmsley u specijalno dizajniranim tenisicama, uz pomoć vrhunskih "zečeva", istrčao 100 kilometara za 6 sati, devet minuta i 26 sekundi, a do obaranja rekorda koji je 2018. postavio Japanac Nao Kazami nedostajalo mu je samo 12 sekundi! Nakon tog rezultata više se nitko ne zamara hoće li rekord na 100 km biti srušen, već sve zanima može li stotka biti istrčana ispod šest sati?

Za popularizatora ultraškog trčanja, Radančeva prijatelja i suradnika Dragana Jankovića odgovor je - da! "Ultra postaje sve zanimljivija, masovnija, globalnija i jača, na što nisu imuni dileri i u budućnosti ćemo očito imati više ovakvih pokušaja koji će privući s vremenom i nekog tko će to moći napraviti. Trenutno je ipak najjači kandidat Walmsley, u što smo se uvjerili, jer da je on imao Kazamijeve uvjete s jezera Sarome, uvjeren sam da bi već sad rekord bio ispod šest sati", napisao je Radanac na Facebooku. Kako god, nema sumnje da će se Dejan Radanc, vrijedan, talentiran, čovjekoljubljiv i opušten trkač, uskoro naći u svjetskoj ultraškoj eliti s istrčanim vremenom debelo ispod sedam sati.