Danas možemo reći da su razne ljudske aktivnosti odgovorne za globalno zagrijavanje i klimatske promjene te sve češće i ekstremnije meteorološke pojave na cijelom planetu opomena da hitno moramo riješiti problem s kojim smo suočeni.

U tom kontekstu, s jedne strane, fosilni energenti ugljen, nafta i plin, bili su neophodni resurs za razvoj i napredak civilizacije, a danas, s druge strane, ako se ne smanji njihov utjecaj na okoliš, riskiraju uništavanje civilizacije. Naime, na kraju drugog desetljeća 21. stoljeća čovječanstvo se nalazi na prekretnici jedne globalne energetske transformacije - energetske tranzicije, gdje će ili pronaći učinkovite odgovore na globalni izazov sprječavanja pogubnih klimatskih promjena izazvanih izvorima stakleničkih plinova koji su rezultat ljudskog djelovanja ili će svijet kakav danas poznajemo nestati. Povijesno gledano, možemo reći da energetska tranzicija označava promjenu u strukturi potrošnje primarne energije i postupan prijelaz iz postojećeg sustava opskrbe energijom u novo stanje energetskog sustava i nedvojbeno danas predstavlja temeljitu transformaciju globalnog energetskog sektora. U užem smislu, termin "energetski prijelaz" prijevod je njemačkog izraza "Energiewende", izraz koji je po prvi put korišten 1980. u publikaciji Ekološkog instituta (Institute for Applied Ecology) iz Njemačke, pod naslovom "Growth and Prosperity Without Oil and Uranium", a ušao je u međunarodni leksikon početkom 2010-ih, nakon nuklearne nesreće, u Fukushimi i danas označava primjer za jedan od najambicioznijih projekata za dekarbonizaciju energetskog sektora i prepoznavanje potrebe da se emisija stakleničkih plinova u svijetu svede na nulu. Naime, nakon Pariškog sporazuma iz 2015. nužnost provedbe energetske tranzicije postala je neupitnom jer je potvrđeno da energetske transformacije i uporaba energije znatno utječu na klimu. U tom pogledu Europska energetska tranzicija i razvoj prema niskougljičnoj budućnosti ključni su u borbi protiv klimatskih promjena. Uvažavajući navedeno, cilj EU da Europa postane prvi klimatski neutralan kontinent na svijetu do 2050. u samoj je srži europskog Zelenog plana usvojenog 2019.

Možemo reći da smo trenutačno aktivni sudionici početka nove energetske tranzicije gdje su dekarbonizacija i borba protiv globalnih klimatskih promjena ključni postulat i pokretač aplikativne primjene nekonvencionalnih energetskih resursa i tehnologija, odnosno porasta obnovljivih izvora energije, uz povećanje faktora energetske učinkovitosti. U tom kontekstu nedvojbeno da porast broja stanovnika, a time i potrošnja energije, nužno dovodi do iscrpljenja zaliha fosilnih goriva te napuštanje fosilnih goriva nije stvar izbora, nego prirodni i neizbježni slijed događaja.

U tom kontekstu treba odgovoriti i na jedan vrlo zanimljiv i sveprisutan energetski paradoks koji s jedne strane pokazuje rastuću upotrebu plina, a s druge proizlazi da, uz ugljen i naftu, visoko onečišćuje i znatno pridonosi emisijama stakleničkih plinova. Možemo reći da je danas definitivno iz rasprave u procesu donošenja politika EU isključena rasprava o budućnosti fosilnih goriva (posebice o potpori ugljenu i nafti) te je sve prisutnija rasprava o ulozi prirodnog plina. Primjerice, u 2019. proizvodnja električne energije iz ugljena opala je za gotovo 24 %, pri čemu je polovina zamijenjena obnovljivim izvorima energije, a druga polovina prirodnim plinom. Potražnja za prirodnim plinom danas iznosi 23 % potražnje za primarnom energijom u EU te čini približno četvrtinu goriva u proizvodnji električne energije. No danas se sve više susrećemo s mišljenjem da je daljnja uporaba prirodnog plina (neupitno - fosilnog goriva) jedno privremeno rješenje koje svijet ne bi trebao prihvatiti kako ne bi usporio nastojanja o dubokoj dekarbonizaciji, odnosno postavlja se teza i pitanje treba li plin uopće igrati neku ulogu u energetskoj tranziciji, s obzirom na svoje ekološke podatke, odbjegle emisije i izgaranje te činjenicu da je izvor energije koji emitira ugljik.

Drugim riječima, danas s jedne stane imamo stav da su samo ulaganja u obnovljive izvore energije kompatibilna sa Zelenim planom, svojevrsnim instrumentom kojim EU namjerava postići svoje klimatske ciljeve za 2030. i 2050., gdje obnovljiva energija uključuje "zeleni" vodik, zasnovan na obnovljivim izvorima, ali isključuje bilo kakvu ulogu "plavog" vodika, koji se temelji na prirodnom plinu u kombinaciji s hvatanjem i skladištenjem ugljika, dok s druge strane imamo stav koji ističe da bi prirodni plin (koji ima niži intenzitet ugljika od ugljena i nafte) trebao biti dio energetske tranzicije, tzv. most k obnovljivim izvorima energije, pri čemu se izgrađena plinska infrastruktura u budućnosti može koristiti za transport zelenog vodika bez ugljika. Europska komisija općenito zauzima ovo stajalište, dok je Europsko vijeće snažno podijeljeno. No, unatoč tome, nakon što je to ranije objavila Europska komisija, Europsko vijeće je 11. prosinca 2020. usvojilo cilj smanjenja stakleničkih plinova za 2030., te su u svojim zaključcima potvrdili da će svaka država članica "odlučiti o svom energetskom miksu i odabrati najprikladnije tehnologije za zajedničko postizanje klimatskog cilja do 2030., uključujući prijelazne tehnologije poput plina". Isto tako, Europsko vijeće se složilo da će "brzo povećati tržište vodika na razini EU", te su u svom zaključku istaknuli da "naglasak treba dati vodiku iz obnovljivih izvora energije poput vjetra i sunčeve energije", ali dodali su i da "postoje različite sigurne i održive tehnologije s niskim udjelom ugljika za proizvodnju vodika", te da "međusobno povezana infrastruktura prijenosa i skladištenja plina u EU ima niz budućih mogućnosti za prijenos vodika". Drugim riječima, možemo zaključiti da su kreatori energetske politike u vremenu energetske tranzicije prepoznali prirodni plin kao važan energetski resurs energetske tranzicije, pri čemu postojeća plinska infrastruktura nedvojbeno može podržavati čiste plinove poput biometana i vodika. U tom kontekstu, rast potrošnje plina u prvim desetljećima odvijanja ovog dugoročnog, često nazivanog i generacijskog procesa energetske tranzicije treba biti dio rješavanja rizika od rapidnih klimatskih promjena, a u cilju postizanja stabilizacije klime i stvaranja niskougljičnog gospodarstva. Uvažavajući navedeno, a u kontekstu globalne energetske tranzicije, pitanja emisije metana važan je izazov za naftnu i plinsku industriju. Pri tome, treba imati na umu da naftni i plinski sektor čini oko četvrtine antropogenih emisija, odnosno atmosferskih emisija onečišćujućih tvari povezanih s ljudskim aktivnostima. Prema Međunarodnoj agenciji za energiju (IEA) emisije metana u EU iz sektora nafte i plina čine oko 3,3% globalnih emisija metana iz tog sektora, a do njih dolazi zbog odzračivanja, propuštanja i korištenja plinskih baklji pri proizvodnji prirodnog plina, što sve izaziva znatne ekonomske troškove i negativne ekološke učinke, te je svjetska plinska industrija identificirala smanjenje emisije metana kao ključni izazov u podupiranju globalne energetske tranzicije.

Zaključno, plinski sektor treba jasno utvrditi probleme vezane uz klimatske promjene te ponuditi odgovarajuća rješenja kako bi plin bio ključni energent u tranzicijskom razdoblju, a ne tranzicijski energent u energetskoj tranziciji. To se može učiniti dekarbonizacijom plina i primjenom vodika, kao nositelja energije i kao sirovine, odnosno karike koja nedostaje u energetskoj tranziciji za postizanje klimatskih i energetskih ciljeva EU. Također, otvoreno rivalstvo između plina, električne energije i obnovljivih izvora, odnosno molekula i elektrona, bolje bi bilo zamijeniti inovativnim razmišljanjem o kombiniranju tehnologija prirodnog plina i obnovljivih izvora, naročito u proizvodnji električne energije i skladištenju njezinih viškova. Pri tome je važno istaknuti da se plin ne natječe s obnovljivim izvorima, plin se zapravo natječe s ugljenom i cilj je u energetskoj tranziciji ugljen zamijeniti plinom, jer on proizvodi znatno manje CO₂, no ako se ne ‘ozeleni‘, plin bi mogao biti izbačen iz budućeg energetskog miksa Europe u roku od možda već desetak do petnaestak godina. Infrastruktura za transport prirodnog plina također će se morati razvijati kako bi se omogućilo njezino buduće korištenje za transport i skladištenje vodika. Njegove potencijalne koristi za okoliš, potrošače i europsko gospodarstvo mogu dati svojevrsni zamah i brže tranzicije europskog energetskog sektora prema zelenoj budućnosti. U tom kontekstu može se istaknuti da je sljedeće desetljeće posebice ključno, zahtijevajući pad globalnih emisija za više od 50 % do 2030., a što traži znatne i brze promjene u načinu na koji društva diljem svijeta opskrbljuju energentima svoja gospodarstva. Naravno da ne postoji "silver bullet" za postizanje navedenog, no energetska tranzicija zahtijeva u svakom slučaju realno sagledanu i vrednovanu ulogu plina kao energenta u energetskoj tranziciji i dekarbonizaciji, kako s ekonomskog gledišta, tako i s pozicije njegova geopolitičko-geostrateškog utjecaja. Pritom ne treba smetnuti s uma da je dominacija nad energijom, odnosno geostrateškim resursima, u prošlosti, sadašnjosti, tako i u budućnosti određivala/određivat će ravnotežu globalne političke moći i suvremenog globaliziranog gospodarstva u bliskoj budućnosti. n

(Neki naglasci - razmišljanja - iz ovog teksta predstavljeni su na Pozvanom predavanju pod nazivom "Natural gas as a geopolitical factor of energy transition"; autori: doc. dr. sc. Darko Pavlović, prof. dr. sc. Eraldo Banovac, na virtualnom 35. Međunarodnom znanstveno-stručnom susretu stručnjaka za plin, održanom u listopadu 2020. godine.)