Četvrti Hrvatski iseljenički kongres početkom studenoga prošle godine održan je online zbog pandemije i epidemioloških mjera. Kako je kongres prošao, koje su bila teme, i kakav je bio odjek među našim iseljenicima i ovdje u RH - pitali smo prof. dr. sc. Marina Soptu, predsjednika Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva i predsjednika Programsko-organizacijskog odbora Hrvatskog iseljeničkog kongresa?
- Sama činjenica da u vrijeme pandemije i strogih i opravdanih epidemoloških mjera koje su uvedene u cijeloj zemlji, sudjelovanje više od sedamdeset sudionika uživo na Četvrtom hrvatskom iseljeničkom kongresu na najbolji način potvrđuje i daje nam za pravo kada smo odlučili održati ovaj kongres. Na ovaj način ponovno smo dokazali svrhu održavanja kongresa čiji je glavni cilj unaprijediti i ubrzati suradnju između domovine i iseljeništva. Svjesni činjenice da je naša domovina između mnogih izazova suočena i s velikom demografskom krizom, glavna tema Četvrtog hrvatskog iseljeničkog kongresa bila je "Povratak - stvarnost ili utopija". Ciljano smo izabrali tu temu, jer smo uvjerenja da hrvatski iseljenici predstavljaju jedan veliki potencijal za demografski oporavak Hrvatske, ili u najmanju ruku da mogu pridonijeti da se spriječi današnji trend odlaska mladih i cijelih obitelji iz Hrvatske. Glavne teme kongresa bile su: odnos rada i poduzetništva u procesu povratka, institucionalna potpora povratku, povratništvo u povijesnoj perspektivi, obrazovanje i povratak mladih, kulturna politika i identitet mladih, demografski aspekti povratka, uloga Katoličke Crkve u očuvanju identiteta i očuvanje nacionalnog identiteta u iseljeništvu kroz baštinu, kulturu i jezik.
Posebno veliko zanimanje u iseljeništvu onih koji su bili uključeni preko zoom veze i koji su pratili izlaganja sudionika na kongresu, bio je za panel koji je nosio naziv "Politika povratništva u lokalnim zajednicama". Panelisti, gradonačelnici Karlovca, Gospića i otoka Visa, kao i načelnik Krapinskih toplica, u svojim su izlaganjima opširno i vrlo detaljno dali prikaz mogućnosti ulaganja u njihove gradove i okolna područja. Bilo je vrlo zanimljivo čuti i sve beneficije koji potencijalni investitori iz iseljeništva mogu dobiti. Tako Grad Gospić dodjeljuje besplatno zemljište i građevinsku dozvolu za sve one povratnike iz iseljeništva koji se odluče za investiranje i otvaranje biznisa na području grada Gospića. Činjenica da je njihova izlaganja preko zooma pratilo više od 1200 posjetitelja, na najbolji način pokazuje interes iseljenika za ovu temu. Možda bi bilo poželjno da se na državnoj razini osmisle slični programi koji bi se trebali ponuditi hrvatskim iseljenicima.
MOŽEMO, AKO HOĆEMO
Naziv ovoga kongresa bio je "Povratak: stvarnost ili utopija". S tim u vezi, kakva je stvarnost hrvatskog iseljeništva danas, i je li povratak u Hrvatsku i dalje utopija, i zašto?
- Na temelju nekih izlaganja sudionika, posebice hrvatskih katoličkih svećenika koji vode misije u Beču, Hamburgu, Londonu, Aalenu i Heidenheimu, Darmstadu..., ideja masovnog povratka hrvatskih iseljenika u domovinu u današnjim uvjetima nije realna, što ne znači da se ona ne može promijeniti. Iz izlaganja ovih svećenika koji su najbolji barometar pokazatelja raspoloženja koje vlada kod jednog velikog broja Hrvata glede pitanja povratka u domovinu, u domovini mora doći do radikalnih promjena ako želimo masovni povratak hrvatskih iseljenika. U prvom redu u domovini se moraju stvoriti preduvjeti i pozitivno ozračje za njihov povratak. Samo pozivati na povratak i igrati na nečije emocije ljubavi prema domovini, ne samo da ne donose nikakve rezultate, nego je u ovom trenutku, kao što se pokazalo, to pogrešna strategija, ako se uopće može nazvati strategijom. U Hrvatskoj se mora stvoriti pozitivno ozračje te, između ostaloga, ponuditi neke olakšice i beneficije koje će privući investicije hrvatskih iseljenika. To rade mnoge zemlje u svijetu, poput Poljske, Portugala, Italije, Španjolske, Mađarske i drugih. Postavlja se pitanje - ako mogu drugi, zašto ne možemo i mi. U vrijeme kada se ne možemo pohvaliti s nekim značajnim stranim investicijama, ostaju nam hrvatski iseljenici kao jedini iskreni prijatelji u svijetu koji imaju financijski potencijal da ulažu u naše gospodarstvo.
Samo da podsjetim - do 1996. hrvatski iseljenici sa svojim direktnim ulaganjima, ili pak svojim poslovnim partnerima, bili su najveći ulagači u hrvatsko gospodarstvo. Također, mnogi izlagači na kongresu iznosili su konkretne primjedbe na diskriminaciju u školskom sustavu, a naročito u pravosuđu, kojima su bili izloženi iseljenički povratnici. Što je najžalosnije, nemali broj njih se nakon dvije-tri godine boravka u Hrvatskoj ponovno vratio u svoje, nazovimo to druge domovine. Na kraju, u današnjem svijetu globalizacije, brzih informatičnih i prometnih veza, otvaraju se velike mogućnosti, posebice za pripadnike druge generacije Hrvata koji imaju visoko akademsko i stručno znanje, da iskoriste ono pozitivno što im Hrvatska može pružiti, a što nemaju u zemljama u kojima su rođeni. Između ostaloga, to je u prvom redu kvaliteta života, ljepote zemlje i sigurnost.
CRKVA POMAŽE
O iseljeništvu se u RH brinu institucije poput Hrvatske matice iseljenika i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH. Je li to dovoljno, što treba činiti, više i bolje, da iseljenička pitanja bude zastupljenija u javnosti, u hrvatskoj politici, a onda i u ekonomiji, razvojnim planovima...?
- Uz dužno poštovanje djelatnicima i vodstvu te dvije institucije, moram po ne znam koji put javno ponoviti da te dvije institucije nisu osnovane za to, one nisu sposobne, sve kada bi i htjele, da osmisle strategiju povratka jednostavnog zato što one nemaju intelektualni kapacitet, materijalna sredstva, a iznad svega političku moć da tako nešto sprovedu u djelo. Tako nešto jedino država može ostvariti i sprovesti u djelo. Ukratko, mi smo davne 2014., na Prvom hrvatskom iseljeničkom kongresu, održanom u Zagrebu, usvojili Rezoluciju u kojoj smo donijeli desetak točaka koje su i sada vrlo aktualne. Samo godinu dana kasnije Europsko vijeće također je usvojilo gotovo identičnu rezoluciju kao što je naša, a u kojoj su sugerirali članicama Europske unije da te točke usvoje. Da bi se to ostvarilo treba stvoriti potrebne preduvjete u zemlji, a to su, između ostaloga, stvaranje pozitivne poduzetničke klime za ulaganja hrvatskih iseljenika, ubrzati administraciju, reformirati pravosuđe koje, prema kazivanju i iskustvima hrvatskih iseljenika, predstavlja rak-ranu hrvatskog društva.
U sveopćoj koronakrizi nije lako ni hrvatskom iseljeništvu. Imate li neka saznanja o eventualnom broju oboljeli i umrlih u nekim zemljama, poput SAD-a, Kanade, Argentine...?
- Na žalost, nemamo, što ponovno na jedan način pokazuje nedostatak kvalitetne suradnje s hrvatskim iseljenicima. I u ovom slučaju, kao i mnogim drugima kada su u pitanju hrvatski iseljenici, Katolička Crkva u Hrvata ostaje jedina ozbiljna institucija koja se brine o Hrvatima u iseljeništvu i jedina ozbiljna adresa na kojoj je eventualno moguće približno dobiti te i slične informacije.
POMOĆ BANOVINI
U Hrvatskoj je, osim korone, sada problem i potres na Banovini. Hoće li i kako pomoći iseljeništvo, ima li već nekih akcija?
- Za razliku od potresa koji je zahvatio Zagreb i okolna mjesta, kada su hrvatski iseljenici podbacili, ovom prilikom oni su ponovno po tko zna koji put u svojoj povijesti pokazali ljubav i odanost prema domovini. Spontano, bez ikakvih poziva i nagovaranja iz domovine, diljem svijeta oni su ad hoc organizirali razne fondove za pomoć nastradalima od potresa na Banovini. Na primjer, Hrvati u Sydneyu za samo jedan dan skupili su 500.000 dolara koje su poslali biskupiji u Sisku. A nisu stali na tome. U katoličkim župama u Kanadi, gdje sam živio, organizirani su fondovi i reakcije Hrvata su bile pozitivne. Jedan fond sa sjedištem u SAD-u, a koji okuplja gotovo 40 organizacija diljem svijeta, i čiji sam i ja sudionik, skupio je gotovo 200.000 američkih dolara koje ovih dana šaljemo na Banovinu. Slično je i u drugim državama, poput Njemačke, Austrije, Švicarske..., zapravo u svim zemljama svijeta u kojima žive Hrvati. U ovom trenutku, na temelju informacija koje imam, hrvatski iseljenici su poslali, ili šalju u Hrvatsku između 10 do 15 milijuna kuna u gotovom novcu, i to je samo prvi val. Što se tiče druge vrste razne pomoći, mislim da se ona kreće između 15 do 25 milijuna kuna.
Ono što je pritom najvažnije, ukupno uzevši, Hrvati iz Sydneya, Berlina, Toronta, Washingtona, Tokija, Buenos Airesa te drugih gradova u svijetu, ponovno su pokazali odanost svojoj hrvatskoj domovini, odnosno u ovom slučaju nastradalima na Banovini. I kada smo svi počeli sumnjati u jedinstvo iseljene i domovinske hrvatske, da je to jedinstvo izgubljeno i da se vrlo teško može obnoviti, nažalost, morala se dogoditi ova velika nesreća da se to jedinstvo ponovno obnovi. Među hrvatskim iseljenicima ponovno su izbile na površinu one pozitivne emocije prema Hrvatskoj. I zato sada leži velika odgovornost na hrvatskom državnom vrhu da iskoristi ovaj moment u hrvatskom iseljeništvu i da nastoji povratiti njihovo izgubljeno povjerenje.
ISELJAVANJE MLADIH
Kako komentirate val iseljavanja mladih iz RH, posebno izražen posljednjih godina? Ima li tome lijeka, da se tako izrazim?
- Novi val masovnog iseljavanja Hrvata iz domovine kojem smo svjedoci u posljednjih nekoliko godina nije samo hrvatski problem. Masovnim odlaskom svojih sugrađana suočene su mnoge države poput Rumunjske, Bugarske, Poljske, Ukrajine, susjedne nam države Bosne i Hercegovine, kao i Kosova, Makedonije, Srbije i nekih drugih zemalja. No ono što mene najviše zabrinjava i zašto sam tužan, jest činjenica da se stječe dojam da to naš državni vrh premalo, čak uopće, ne interesira. Meni je potpuno nerazumljivo, prosto neshvatljivo da u ovom slučaju nismo imali javnu raspravu u Saboru o pitanju iseljavanja. I dok, teoretski govoreći, mogu razumjeti stav Vlade, nikako ne mogu razumjeti jalovu oporbu. Zbog čega i zašto se ona nije digla na noge i ne zove na uzbunu. I dok su neka istraživanja javnog mnijenja pokazala da golem postotak onih koji su iselili iz domovine kao glavni razlog svog odlaska nisu naveli pomanjkanje posla, nego su naveli stanje duha koji vlada u zemlji, i da oni ne vide svjetlo na kraju tunela.
Uz sve što već sam odgovorio na prethodna pitanja, ponovit ću kako je povratak mladih moguć uz otvaranje novih radnih mjesta. U situaciji u kojoj se sada nalazimo, obnova Zagreba i Banovine trajat će desetak godina. Zar to nije prilika za povratak desetaka tisuća majstora, ljudi stručnih zanimanja, i općenito radnika kojima se mogu ponuditi dobre plaće i poticaji za obnovu i život na Banovini. Već je prošlo devet mjeseci od potresa koji je zahvatio Zagreb, a ne vidim neko veliko gradilište u gradu, kako su neki političari najavljivali. Možda zato postoje opravdani razlozi, ako postoje onda ih hrvatska javnost mora znati. Iskreno me zanima koliko ćemo i kada dobiti donacije iz Bruxellesa, a koliko su tu uračunati krediti, i pod kojim kamatama. Živio sam na Zapadu, ne želim biti nevjerni Toma i sumnjičav, ali znam da tamo nema besplatnog ručka.
(D.J.)
DOC.PROF.DR.SC. TADO JURIĆ Demograf, Odjel za povijest, Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu
Industrija iseljavanja
Prema većini procjena, hrvatska dijaspora u svijetu danas obuhvaća od tri do četiri milijuna Hrvata, računajući pritom izravne iseljenike i njihove potomke. Više od milijun Hrvata izvan Hrvatske živi u zapadnoj Europi, još pola milijuna u BiH uključujući i hrvatsku manjinu u susjednim državama, a procjene su da je još milijun Hrvata i potomaka u SAD-u i Kanadi.
U hrvatskom se političkom prostoru naročito duboka podjela odnosi na Hrvate u BiH, hrvatsku manjinu u susjednim državama i dijasporu diljem svijeta. Dio društva ih smatra integralnim dijelom hrvatskog naroda i teži uspostaviti bliske odnose s njima dok ih drugi dio smatra ideološkim neprijateljem.
SPECIFIČNI PROBLEMI
Kako god, znatno je veću korist od odnosa domovine i dijaspore imala hrvatska država i Hrvati u domovini nego dijaspora. Tri se doprinosa iseljenih Hrvata domovini ističu pred ostalima: 1) Prvi se odnosi na trajnu ekonomsku potporu, posebice tijekom hrvatskog obrambenog rata za neovisnost. 2) Drugi na političku dimenziju u kojoj je potpora iseljenih Hrvata bila osobito važna tijekom procesa osamostaljenja. 3) Treći na diplomatsku i sigurnosnu aktivnost kao i sudjelovanju u Domovinskom ratu (Čizmić, Spota, Šakić).
Kako bi se povezivanje iseljenika i domovine moglo ostvariti, nužno je ukloniti čitav niz sustavnih zapreka. Ozbiljna zapreka je nepriznavanje prinosa hrvatskih iseljenika modernomu nacionalnom identitetu Hrvatske te njihova gospodarska postignuća. A zapreka je doživljavanje iseljenika u političkom i privatnom sektoru nepoželjnim i opasnim konkurentima. Ozbiljnu zapreku čini i hrvatski izborni sustav, koji političku participaciju izvandomovinske Hrvate svodi samo na simboličnu dimenziju. Hrvati izvan Hrvatske imaju svoje specifične probleme koji nisu dovoljno artikulirani u hrvatskoj politici. Sam sustav predstavljanja Hrvata izvan Hrvatske je tako posložen da ni jedna hrvatska vlast, ali ni opozicija, do sada nije željela doista u Saboru predstavnike dijaspore iz Amerike i Europe, nego poglavito Hrvate iz BiH. Na taj način problemi dijaspore nisu nikada dobili priliku da se artikuliraju (Hrvati BiH nisu dijaspora).
Naše istraživanje provedeno u dijaspori (2017. i 2018., Gubimo li Hrvatsku?) pokazalo je da iseljenici smatraju da Hrvatska ne čini dovoljno da pomogne hrvatskim iseljenicima i Hrvatima izvan Hrvatske te da Hrvati u domovini pretežito imaju negativan stav prema hrvatskom iseljeništvu.
Drugi bitan neartikuliran problem je što mladi u dijaspori sve manje govore svojim materinskim jezikom i sve manje posjećuju hrvatsku nastavu i sve manje pripadaju i žele pripadati starim etničkim zajednicama.
Treći problem je aktualni iseljenički val. Suvremeni iseljenici pokazuju posebne kulturne potrebe s bitno različitom ideološkom podlogom od onog starijeg iseljeništva. Ovo novije iseljeništvo radi objektivnih razloga donijelo je pak sa sobom dosta frustracija iz domovine. Naše istraživanje pokazuje da čak polovina ima negativno mišljenje o Hrvatskoj.
Baš kao nekad u Jugoslaviji, iseljenici izdržavaju ili potpomažu svoju rodbinu obilnim sredstvima, što ide naruku politici. Stalni dotok novca od doznaka iseljenika iz inozemstva služi neupitno kao socijalni i politički ispušni ventil. Upravo su ljudi hrvatski najvrjedniji, najbolji, ali najjeftiniji izvozni proizvod. Tako je jedina hrvatska industrija zapravo industrija iseljavanja.
Iseljavanje ide itekako naruku politici koja u svemu vidi samo poboljšanje statističkih podataka Zavoda za zapošljavanje. Što više Hrvata u Njemačkoj, to manje na Zavodu, računica je jednostavna. Jedan otišli je tragedija, 370 tisuća otišlih su samo statistika.
HRVATSKA BEZ HRVATA
Vjerojatno je i nepotrebno naglasiti da je u završnoj analizi ekonomski gubitak od iseljavanja veći i od ukupnih stranih ulaganja i od dotacija dijaspore, o novcu uloženom u obrazovanje da ni ne govorimo i posljedicama koje će iseljavanje imati na mirovinski i obrazovni sustav kao i biološku obnovu populacije.
Eurobarometar o korupciji (2020.) ističe da 97 % hrvatskih građana smatra da je korupcija ozbiljan problem u Hrvatskoj te da njih 69 % smatra da se povećala u posljednje tri godine. Prema tom podatku, Hrvatska je najkorumpiranija članica EU-a. Primjerice, u Finskoj takav dojam ima samo 22 % građana. U Hrvatskoj se pozivanje na borbu protiv korupcije koristi samo za dolazak na vlast ili smjenu nekoga tko je na vlasti, za malog čovjeka promjena nema ili ih on baš nikako ne uspijeva vidjeti u svom životu.
Isto istraživanje pokazuje da je korupcija dio hrvatske poslovne kulture (84 %) te da povezanost poslovnog sektora i politike prouzročava korupciju (83 %). Istraživanje TIH-a (2020.) pokazalo je da građani Hrvatske nemaju povjerenja u političke stranke i političare na svim razinama vlasti. Od 100 građana njih 70 ne vjeruje političkim strankama, što je opet nezabilježeno u EU-u.
Danas kada imamo prirodne nepogode više si kao društvo ne možemo dopustiti luksuz da imamo i “ljudske nepogode”. Potres se treba dogoditi i u političkom životu, u smislu da se korupcija i klijentelizam trebaju shvatiti kao nesvjetonazorsko pitanje, a borba protiv korupcije i klijentelizma kao zajednički cilj svih aktera.
Korupcija je glavni izvor iseljavanja Hrvata što se ponovno pokazalo i četiri godine nakon što smo ovu tezu postavili u knjizi Gubimo li Hrvatsku? Imamo Hrvatsku, ali nemamo Hrvate.