DR. SC. SVEN MARCELIĆ
PROFESOR NA ODJELU
ZA SOCIOLOGIJU
SVEUČILIŠTA U ZADRU
Hrvatskoj politici kronično nedostaje stranačkog neposluha koji se neće baviti ideološkim temama, nego negativnostima u vlastitim strankama
Hrvatski sabor svodi se na jednostavnu matematiku, a ona glasi da je 76 ruku jače od bilo kojeg argumenta. U cijelom proteklom Plenkovićevu mandatu vidjeli smo jedan jedini slučaj u kojemu se dio vladajuće stranke pobunio, u trenutku ratifikacije Istanbulske konvencije.
Prije i nakon toga mogli smo pratiti skandale i probleme s nizom ministara - ne treba zaboraviti da je dobar dio tadašnje inicijalne Plenkovićeve vlade podnio ostavke ili bio smijenjen - ali iza njih je stajala većina od 76 ruku i jedini faktor koji je igrao ulogu u njihovu odlasku bili su mediji.
Drugim riječima, Sabor savršeno preslikava ono što dobar dio građana Hrvatske muči kad se radi o politici. O ideološkim pitanjima vode se vatrene rasprave, čak i kad se radi o, realno, ne osobito utjecajnim pitanjima, a duboko se ukorijenjena korupcija, klijentelizam i politički utjecaj ne problematiziraju.
INTERESNE SFERE
U takvom okružju nije čudno da je povjerenje građana u Sabor, ali i institucije općenito, vrlo nisko i po tome se nalazimo pri samom začelju Europske unije. Građani općenito više vjeruju institucijama Unije nego vlastite države. Ako uzmemo u obzir i to da, prema istraživanjima, to povjerenje pada kad građani percipiraju da pada kvaliteta socijalnih usluga i funkcioniranja državnog aparata, ali i kad ekonomija funkcionira loše, jasno je da govorimo o začaranom krugu. Politika koja je iznimno tolerantna na korupciju i funkcionira kao sama sebi svrha najbolji je put u dodatni razvoj percepcije da se radi o interesnoj sferi bez osobite težnje javnom interesu.
S obzirom na to da živimo u razdoblju koronakrize, koje je osobito osjetljivo, nepovjerenje građana u institucije može imati devastirajuće učinke. Prije svega, povjerenje je važno zbog toga što ulijeva sigurnost - ako ga nema, efikasnost mjera opada. S druge strane, politička kultura Sabora, ali i recentna prepucavanja predsjednika i premijera također ne pomažu. Gledano iz perspektive funkcioniranja društva, percepcija da politika stavlja sebe iznad problema građana nešto je što može imati realne učinke na način na koji oni vide ne samo mjere i njihovu svrhovitost nego uopće način kojim se upravlja krizom.
Znamo da je Stožer u početku bio institucija kojoj su građani u velikom postotku vjerovali, primarno zato što je djelovao kao stručno neutralno tijelo. Onog trenutka kad su mjere postale proizvoljne, a članovi Stožera se pokazali kao stranački ljudi, povjerenje pada.
Na taj način možemo promatrati i institucije politike. Sabor je rijetko kad mjesto konstruktivne rasprave, a osobito ne one u kojoj oporba može pridonijeti nečim konkretnim. Sedamdeset i šest ruku je početak i kraj, a u takvim okolnostima djelovanje oporbe često sliči onom starom skeču Gitak TV-a, u kojemu je jedino što može raditi lajanje na Mjesec.
(Ne)nošenje maske Karoline Vidović-Krišto i iznošenje Ivana Pernara iz sabornice svakako su medijski atraktivne teme, ali žalosno je što smo u cijelom prošlom sazivu Sabora imali doslovno dva govora po kojima ćemo ga pamtiti - onaj Ivane Ninčević Lesandrić o kiretaži bez anestezije i Marka Vučetića o Istanbulskoj konvenciji. I to je otprilike to. Bufonerija postaje realan politički iskaz, a argumentirana rasprava potisnuta je i magičnom brojkom 76 i medijskom logikom koja potiče taj proces.
KRIZA SUSTAVA
Toksična posljedica svega je da u trenutku kad institucije gube povjerenje građana i kad nemamo kvalitetnu raspravu o omjerima štete i koristi, od različitih mjera koje se predlažu profitiraju populisti i teoretičari urota, što svakako ne pomaže rješavanju krize. Treba imati na umu da je javna sfera razvedenija i raznovrsnija nego ikad prije i da politika koja želi poslati poruku građanima mora biti konzistentna i uvjerljiva, a racionalni i dosljedni argumenti u tom su procesu temeljni. Hrvatska politika nije ispunila gotovo ništa od toga jer nije ni dosljedna ni uvjerljiva, a k tomu je sam parlamentarni proces takav da je gotovo bez svrhe.
Naravno, poanta ovoga nije da svi političari moraju biti složni, dapače. Takva vrsta slaganja odlika je totalitarnih društava. Međutim, ono što je bitno jest da građani trebaju moći vidjeti sustav u kojemu se različiti pogledi na rješavanje krize mogu jasno izricati i odmjeravati, što sadašnja teatralna saborska praksa ne omogućuje.
U najkraćim crtama, politička situacija može se opisati ovako: Vlada je dovoljno jaka da se ne mora brinuti za oporbu, ali ni za to što joj građani ne vjeruju. Međutim, takav toksičan poredak stvari ono je što otežava borbu s koronom, ali i sa slabim ekonomskim rastom, korupcijom, regionalnim nejednakostima i svim drugim problemima s kojima se Hrvatska suočava. Hrvatskoj politici kronično nedostaje stranačkog neposluha koji se neće baviti ideološkim temama, nego negativnostima u vlastitim strankama, a to je jedan od ključnih faktora za vraćanje povjerenja.
Piše: Sven MARCELIĆ
JAGODA POROPAT DARRER DIREKTORICA TVRTKE UMIJEĆE GOVORA IZ ZAGREBA
Građanima sada treba unisona komunikacija
Umijeće govora dionika hrvatske javne scene u kriznom vremenu virusne pandemije sa svakim danom osupnjuje običnog konzumenta medija. Od tradicionalnih medija, poput radija i televizije, pa sve do onih novih i društvenih mreža, koji svojim interaktivnim mogućnostima i multimedijalnošću zrcale javno mnijenje, no ostavljaju i goleme mogućnosti zlouporabe slobode govora i javnog prostora.
Razmatrajući potonji govorimo dakako o trolovima, trolanju i svim oblicima anonimnog negativnog sadržaja koji se gomila na ionako užarenoj pozornici javnog diskursa. Umberto Eco, poznati talijanski esejist, pisac i semiotičar, prije nekoliko je godina pametno zaključio kako je internet omogućio ulazak u javni diskurs svakoj budali koju bi inače ušutkali u prirodnom okružju kakvog lokalnog kafića te kako se istina danas mora dobro filtrirati i prepoznati u moru neistina i lažnih vijesti. Velik broj medija, nažalost, žrtvuje objektivnost radi senzacionalizma u vremenu kada je klikabilnost najvažnija.
Hrvatski javni prostor, preciznije, onaj politički, čini se, ne prestaje davati povoda za učestaliji fact checking, ali i za čuđenje nad razinom komunikacijske kulture. Radi li se samo o promjeni komunikacijske paradigme ili o znatnom padu kvalitete i razine javne komunikacije, na stručnjacima je i na javnosti da prosude. Svaka kriza, pa tako i ova izazvana koronavirusom, pogoduje zaoštravanju retorike. Kriza je specifična situacija u kojoj se teži strukturiranoj, konciznoj i jedinstvenoj komunikaciji u okolnostima u kojima valja reagirati agilnije, mudrije i primjerenije nego što se to čini u hrvatskom komunikacijskom prostoru. U javnome govoru kod nas prevladavaju optuživanja, prozivanja, etiketiranja i konfrontiranja na rubu nesnošljivosti, u kojemu se političari nadmeću tko će patosom (retoričkom taktikom izazivanja emocija, i pozitivnih i negativnih) brže i bolje udariti na protivnike.
PREDSJEDNIK MILANOVIĆ
Sam predsjednik Milanović, koji je često sudionik javnih verbalnih nadmetanja s političarima, posebice s premijerom Plenkovićem, rekao je u jednom od svojih osebujnih nastupa kako je komunikacijska era pristojnosti završila s predsjednikom Josipovićem, aludirajući na njegov smireni ton i rijetku retoričku reakciju na učestale provokacije (od onoga da je mlak pa sve do etiketiranja da je fikus). Predsjednik Milanović navodi kako je politika borba, otvorena, gruba i žestoka, a za tu metaforu nam u svojemu diskursu daje velik broj primjera. Tako za politički suživot s premijerom Plenkovićem, koji se u javnom prostoru često naziva i tvrdom kohabitacijom, s obzirom na to da je riječ o predsjedniku i premijeru s dva oprečna politička spektra, kaže da nije za kilavce i cmizdravce. Ne bira pretjerano riječi kada se obraća premijeru i njegovim najužim suradnicima. Naziva ih yutelovcima, a premijera cmizdravcem, plačimazom i osobom bez digniteta. Umanjuje vrijednost karijera i životnih izbora političkih oponenata i ne ustručava se posegnuti za uvredljivim riječima. Grubo, rekli bismo, i neočekivano od šefa države, no predsjednik Milanović javno se opravdava kako je to politička igra i njegov način komunikacije, u kojima neće dopustiti da ga napadaju i krivo interpretiraju. Obećao nam je, doduše, u svojemu izbornome programu da će njegovo oružje, pobijedi li, biti govor, da će svoj karakter pokazivati i dokazivati, i ne možemo reći da nije održao riječ.
U sve učestalijim obrušavanjima na premijera Plenkovića predsjednik se služi retoričkom taktikom navođenja protuargumenata za takav svoj govor i pobijanjem kako bi istaknuo da je njegov pristup primjeren i opravdan. Služi se retoričkom figurom - prolepsom, kojom predviđa moguće prigovore pa te prigovore opovrgava: "Neki će reći da sam grub, da idem ad hominem..., ali to je samo politička igra." I u svojoj maniri poziva sve koji nisu za takvu igru da se ne bave politikom i, slikovito, da ne ulaze u ring noseći krivo oružje. Zanimljivo je primijetiti dihotomnost govorničkog stila predsjednika Milanovića. S jedne strane govori kultiviranim stilom intelektualca koji vrvi pravničkim nazivljem i riječima kao što su travestija, kontribucija i sl., koje spadaju u tzv. viši jezični registar, a s druge strane stil mu obiluje riječima tzv. niskog jezičnog registra, bliskog razgovornom stilu. Ta opreka u stilovima uz sveprisutne "zoranizme" - specifične riječi i fraze kojima odstupa od ustaljene retoričke prakse, trenutačno je zaštitni znak predsjednika Milanovića.
PREMIJER PLENKOVIĆ
Premijer Plenković, vidjeli smo, jednakom mjerom uzvraća predsjedniku Milanoviću. Naziva ga šmrkavcem i stalkerom, a njegov stil tviteraško sportskim, implicirajući da se za svoje napade koristi društvenim mrežama, povremeno i borbeno. Neko vrijeme su premijer i njegov PR tim implementirali taktiku šutnje, no komentiranju predsjednikovih izjava premijer se vratio na dan kad je objavio pozitivnu vijest o podizanju kreditnog rejtinga agencije Moody‘s Hrvatskoj. Ponovno komentiranje opravdava, rekli bismo, vrlo populistički, pozivajući se na narod koji ga je izabrao ("Nismo dobili povjerenje birača da šutimo."). Obrušava se na predsjednika Milanovića jednakom žestinom. Proziva ga da laže, da ga želi diskreditirati i umanjiti njegov rad u Bruxellesu i Parizu istovremeno prozivajući predsjednika Milanovića da je svoj politički boravak u Bruxellesu potratio na kupnju polovnog automobila. Mogli bismo zaključiti da to radi na vrlo sličan način na koji to čini predsjednik Milanović. Krivnju za zaoštravanje retorike prebacuju jedan na drugoga, nastavljaju s nadmetanjem, koje mediji prate u riječ, a u diskurs uvode i nadmetanje u nečemu što zasigurno ne spada u političku aktivnost i eventualnu korist za sve nas građane i birače, a to je nadmetanje u košarci, za koju premijer Plenković navodi kako ga predsjednik Milanović ne bi pobijedio ni da mu ostavi deset poena prednosti.
Unatoč žestokim, a ponekad i infantilnim polemikama, ni jednome ni drugome rejting ne pada, štoviše, raste, pa se predsjednik i premijer izmjenjuju na prvome mjestu najpopularnijih političara prema Crobarometru.
Javni govor u Hrvatskoj trenutačno pomalo podsjeća na narativ koji je oko američkih političara, posebice predsjednika, stvarao notorni Roger Stone, a prema kojemu je u dokumentarcu iz 2017. godine "Get me Roger Stone" politika shvaćena kao showbusiness for ugly people. Umijeće govora, s druge strane, podrazumijeva uljudnost, državničko dostojanstvo, umjerenu retoriku, asertivnost kao kontrapunkt agresivnoj retorici, stavljanje općeg dobra građana ispred osobnih vendetta te kultiviranje razgovora, a ne nadmudrivanja.
Ono što građani sada trebaju jest unisona komunikacija usmjerenu prosperitetu i preživljavanju ozbiljne zdravstvene i ekonomske krize, gdje politika nije borba ružnih ljudi, nego borba za opće dobro, a komunikacija oruđe u postizanju kompromisa.