Magazin
CIVILIZACIJA ENERGIJE: EUROPSKA UNIJA I PLINOFIKACIJA

Glad za plinom veća od gladi za naftom
Objavljeno 15. veljače, 2020.
OD TEORIJE ZAVJERE PREKO NOVOG RUSKO-NJEMAČKOG PAKTA DO POSLOVNIH I POLITIČKIH INTERESA...

U svijetu trenutačno okupiranom strahom od koronavirusne pandemije i s tim u vezi s histeričnim predviđanjima masovnog pomora ljudi i kraja ovodobne civilizacije, ispod svih tih naslaga senzacionalizma i paranoje jedno drugo pitanje o kojem također ovisi opstanak čovječanstva godinama je više ili manje aktualno, premda ne i uvijek u središtu zanimanja javnosti i medija naviklih na brze, jasne i glasne udare crnila i žutila, a ne neke daleke i mutne prognoze kad se radi, primjerice, o energetskoj budućnosti našeg planeta Zemlja, što je također vruća tema jer se izravno tiče napretka i razvoja svijeta ili njegova povratka u "kameno doba", bez obzira na to hoće li nas prije toga kojekakvi virusi, s koronom ili bez korone, doći glave.

RUSKI INTERESI
Dakle, za ovu prigodu, uz "virusoramu" na prethodnim stranicama Magazina, na ovom se mjestu bavimo energetskom slikom svijeta kakva je danas i kakva bi mogla biti sutra, s posebnim naglaskom na plin. Inače je vjerodostojni pokazatelj razvoja nekog područja na Zemlji - potrošnja primarne energije. U tome smislu Europska unija i Sjeverna Amerika su najrazvijeniji dijelovi svijeta. Njihovih približno 800 milijuna stanovnika troši 38.4 % svjetske primarne energije. Slijedi ih jedna i pol milijarda Kineza koji potroše 20 % primarne svjetske energije, zatim dolazi Indijski potkontinent i pacifička regija s 2 milijarde ljudi i 12.7 %, Euroazijska cjelina (Rusija i sateliti) s 8 %, Afrika s 5.6 % i na začelju je Južna Amerika sa samo 4.7 % potrošnje primarne svjetske energije.

Prije nego što nastavimo, podsjetimo se da u primarnu svjetsku energiju ubrajamo obnovljive i neobnovljive izvore. A prirodni plin je uz naftu, bez sumnje, neobnovljivi izvor energije. Zbog njegove sve veće dostupnosti, niže cijene i manjeg udjela ugljičnog dioksida (CO2) potražnja i proizvodnja plina, kao primarnog energenta, iz godine u godinu nezaustavljivo raste. No da bi krajnji potrošači uživali u tom i takvom "čistom i jeftinom" energentu, netko se za njegovu proizvodnju i transport mora ekstremno pomučiti i nerijetko prijeći preko prepreka kao što su oružani i trgovački ratovi. Baš poput naftnih, i ¾ svjetskih zaliha zemnog plina se nalazi na području Bliskog istoka i Euroazije. Odnosno Rusija, Iran i Katar zajedno posjeduju više od 57 % svjetskih trenutnih zaliha plina. Od te tri države samo Katar svoje zalihe plina može proizvesti, prodati i transportirati na primjeren način i bez značajnih ometanja, osim već u cijenu ukalkuliranih troškova osiguranja i sigurnosti.

Dok na sreću potrošača takve troškove nemaju drugi veliki izvoznici plina poput SAD-a, Australije, Nizozemske, Norveške i nekih drugih država. Ali na tom, uostalom kao i na svakom, tržištu ima i takvih država koje misle da u plinskoj igri velikih mogu biti samostalni igrač. Među svima njima posebnu ulogu zauzima Rusija.

Rusija polaže prirodno pravo na vodeću ulogu u "plinskoj igre" jer ruski posao s plinom ima dugu tradiciju i sve do rata na istoku Ukrajine išao je do europskih potrošača uglavnom preko 3.7 tisuća kilometara dugog ukrajinskog plinovoda koji je u SSSR-u projektiran za transport 170 milijardi m³ plina na godinu. Ta megalomanska količina gotovo je i postignuta u godinama prije raspada komunističke superdržave, odnosno tada se prevozilo do 150 milijardi m³ plina godišnje. Da bi ona danas spala na 80 milijardi m³ plina godišnje. A prema prošlogodišnjim ugovoru između Ukrajine i Rusije, predviđa se još i dodatno smanjenje transporta na samo 40 milijardi m³ plina godišnje. Zbog toga će se za 2.5 % smanjiti prihod ukrajinskog proračuna, a pitanje je od kuda će se i kako nadoknađivati plin za nezasitne europske potrošače. Kojima će prema riječima čelnika njemačkog energetskog diva Uniper uskoro nedostajati više od 300 milijardi m³ plina godišnje.

U tom smislu valja napomenuti da Europska unija troši 12.6 % svjetskog plina, a 27 % svoje potrošnje bazno zadovoljava iz ruskih izvora. Najviše s poluotoka Jamal, odnosno s najvećeg plinskog polja na svijetu - Bovanenko, te iz zapadnog Sibira. Ostatak plina Europljani kupuju sljedećim redoslijedom:

Drugi dobavljač plina im je petromonarhija Norveška, s time da se njezin udio smanjio s 28.1 % u 2007. na 25.3 % u 2017. U razdoblju od 2007. do 2017. udio uvoza prirodnog plina podrijetlom iz Alžira u EU-28 također se smanjio (Alžir je treći po veličini dobavljač). Zatim slijedi Katar, čiji se udio izvoza plina u EU povećao za više od 100 %.

No svi pobrojeni izvoznici jedva da zadovoljavaju sadašnje, ali svakako neće moći osigurati projicirane potrebe za plinom Europske unije u budućnosti. Zbog toga EU u partnerstvu s različitim državama ili tvrtkama gradi izravne veze i/ili interkonekcije na euroazijski plin. Taj posao ide preko postsovjetskih država koje su ujedno i najveći proizvođači i izvoznici plina na svijetu. Ali problem im donekle predstavlja činjenica što je taj plin na višestruke načine povezan na rusku plinovodnu mrežu, objekte i opremu putem koje se većinom usmjerava u Kinu.

Tako je prvi na listi želja europskih energetskih operatera najveći centralnoazijski izvoznik plina Turkmenistan. Slijedi ga Uzbekistan, koji proizvodi 62, a izvozi 42 milijarde m³ plina godišnje, zatim je tu Kazahstan, koji izvozi 20 milijardi m³ plina godišnje, i na kraju Azerbajdžan, s izvozom od 16.7 milijarde m³ godišnje. Plin se od tamo u Kinu i Indiju izvozi preko Istočno-zapadnog (East-West Pipeline), Zapadno-istočnog (West-East Pipeline) i Centralnoazijskog plinovoda (Central Asia-China gas pipeline). Tako proizlazi da tek kada se namire Azijci, ostatak plina od tamo ide na tržište drugdje, odnosno u Europu. I to pretežno iz Azerbajdžana. Čiji se plin crpi na poljima Shah Deniz 1 i Shah Deniz 2 te preko tzv. južnog plinskog koridora odnosno Južno-kavkaskog (SCNX), Transanadolijskog (TANAP) i Transjadranskog (TAP) plinovoda (koji je još u izgradnji) ide u Italiju i dalje.

ZOV SJEVERA
Navedena azerbajdžanska plinska polja u idealnim uvjetima mogu proizvesti 26 milijardi m³ plina godišnje, a izvezu 16.7 milijardi m³ godišnje. Te količine ni približno ne mogu zadovoljiti vazda plina žedne europske potrošače, pa će se potrebe južne Europe dodatno dopunjavati, početkom prošlog mjeseca, svečano otvorenim plinovodom Turski tok, koji je nakon Plavog toka drugi plinovod koji povezuje Rusiju i Tursku dnom Crnog mora. Sastoji se od dvije cijevi, svake kapaciteta od 15.75 milijardi m³ plina godišnje. Prva cijev namijenjena je turskim potrošačima, a druga za zemlje EU-a. Treba reći da je osporavani Turski tok, isto kao i prethodno Plavi tok, zapravo izgradilo znanje američkih i nizozemskih tvrtki, koje su Rusima ustupile znanje i tehnologiju dubinskog polaganja cijevi.

Bilo kako god, taj nas zakulisni dubinsko-tehničko-tehnološki trag polaganja singapurskih plinskih cijevi vodi iz toplog Crnog mora na sasvim drugu stranu svijeta. Na sjever, u tamno, duboko i hladno Baltičko more. Gdje se, uz postojeći plinovod Sjeverni tok 1, polako i sigurno, ali ipak uz pritiske i sankcije, završava famozni plinovod Sjeverni tok 2. O kolikim će se količinama plina ovdje raditi najbolje se vidi kroz dostupne podatke koji upućuju da je samo u 2019. godini Sjeverni tok 1 prevezao 58.5 milijardi m³ prirodnog plina do potrošača u Njemačkoj, a to je tek djelić od 322,5 milijardi m³ plina koji je od otvaranja 2011. do kraja 2019. kroz njega prevezeno.

Dalje se naglašava da će ukupni kapacitet ova dva paralelna plinovoda s četiri cijevi biti ukupno 110 milijardi m³, odnosno svaka cijev će transportirati po 27.5 milijardi m³ plina godišnje. Jedinična dužina tih megacijevi je 1245 km, ukupno 2500 km. One će se protezati od Vyborga u Rusiji do Lubmina blizu Greifswalda u Njemačkoj. Cijevi za ovaj plinovod proizvedene su također u Singapuru, a njihovo polaganje je, do uvođenja američkih sankcija, odrađivala u tempu 3 do 5 km na dan nizozemska tvrtka prijavljena u Švicarskoj - Allseas Group S.A. Odnosno taj posao obavljao je brod "Pionirski duh" i njegovih 570 radnika. Inače je brod "Pionirski duh" dugačak 372 metra i širok 124 metra i jedini na svijetu ima tehnologiju, a posada znanje, za polaganje cijevi na velikim podmorskim dubinama. Njegova poslovna učinkovitost i činjenica da im je ekipa iz "Sjevernog toka" bez naknade otimala know-how i patente za poslove povezane s izgradnjom i transportnom plina naljutila je Amerikance. S tim u vezi, američki veleposlanik u Njemačkoj Richard Grenell još je prošle godine pismeno upozorio njemačke i ine tvrtke koje rade ili namjeravaju raditi na projektu Sjeverni tok: "Mi i dalje naglašavamo da se tvrtke koja se angažiraju u ruskom energetskom sektoru izlažu povećanoj opasnosti od sankcija."

TERMINALNA FAZA
Sve netom spomenuto svojevrsni je nastavak političkog pritiska započetog još 2017., kada je SAD stvorio zakonsku osnovu za uvođenje sankcija u dva kruga, a koje su odnedavno u primjeni. Prvi krug američkih sankcija odnosi se na izvođače koji rade na Sjevernom toku 2, čime se izravno odgađa završetak radova, a drugi krug sankcija odnosi se na tvrtke koje financiraju Sjeverni tok 2. Tvrtke koje financiraju projekt Sjeverni tok 2 su energetske kompanije Gazprom, Uniper i Wintershall, u vlasništvu BASF-a, austrijski OMV, Royal Dutch Shell, kao i francuski koncern Engie. A od izvođača sankcionirani su i najvažniji igrači - nizozemski Allseas i talijanska tvrtka Saipem, te brojni manji kooperanati. Izgleda da su sankcije postigle uspjeh, odnosno njihova glavna meta tvrtka Allseas se povukla s projekta Sjeverni tok 2. Preostali polagači cijevi, poput nekih ruskih, trenutno su usidreni u njemačkim sjevernim lukama i čekaju političko-pravni signal za završetak radova po pličinama uz njemačku obalu. Tako će, kada plinovod bude gotov, on Nijemcima još jače učvrstiti gospodarsko-politički savez s Rusima, a potrošačima će izravni dotok plina s Jamala osigurati efikasnu opskrbu te će sve to skupa dodatno ojačati konkurentnost njemačke industrije koju neki još kolokvijalno nazivaju europskom industrijom.

I dok se Njemačka oslanja na opskrbu plinom iz Rusije i time provocira SAD, drugi poput Španjolske smatraju da Europska unija treba graditi svoju energetsku strategiju preko ukapljenog prirodnog plina LNG (liquified natural gas) i LNG terminala, uključujući i one u Hrvatskoj, poput terminala Omišalj na Krku. Sjedinjene Američke Države podržavaju takve planove te se vjeruje da će se europski zahtjevi za LNG-ove do 2025. udvostručiti! Zapravo se ide logikom da rastuća ovisnost o uvozu plina u Europi, zajedno s ograničenjima ruskog izvoza plinovodima, znači veći uvoz ukapljenog plina, a ni vojno-strateški raspored LNG terminala nije zanemariva stavka. No najveća prepreka izvoznicima ukapljenog prirodnog plina poput SAD-a, Katara i Irana (kada i ako ukine svoj nuklearni program) jest to što je LNG skuplji od klasičnog plina za čak 40 %.

Piše: Dario MAJETIĆ
Europska unija troši 12.6 % svjetskog plina, a 27 % svoje potrošnje bazno zadovoljava iz ruskih izvora. Najviše s poluotoka Jamal...
Osporavani Turski tok, kao i prethodno Plavi tok, izgradilo je znanje američkih i nizozemskih tvrtki, koje su Rusima ustupili i tehnologiju dubinskog polaganja cijevi.
Baš poput naftnih, i ¾ svjetskih zaliha zemnog plina se nalazi na području Bliskog istoka i Euroazije. Rusija, Iran i Katar zajedno posjeduju više od 57 % tih zaliha.
Zakon ponude i potražnje
Koliko je tržište plina nestabilno i kako ponuda utječe na cijenu, najbolje se vidi na primjeru Rusije, koja je 2012. Europskoj uniji prodala 217 i milijardi m³ plina, za što je naplatila 64.3 milijarde dolara, da bi 2018. samo Gazprom u EU izvezao 262 milijarde m³ plina i za to naplatio 36.6 milijardi dolara. Inače, najveća plinska tvrtka na svijetu, ruski Gazprom, svoju proizvodnu bazu potisnuo je na sjever, zapostavljajući zapadni Sibir. Na poluotoku Jamal nalazi se golemo polje Bovanenko koje sadrži 4,9 trilijuna m3 plina, a novo polje Kharasavej sadrži 2 trilijuna m3 i bliže je plinovodima koji plin vode prema Europi te je time i transport jeftiniji. Ono će prvi plin na tržište izbaciti 2023. Na Jamalu se nalazi i novi LNG terminal tvrtke Novatek. Plinsko polje Bovanenko lani je proizvelo 83 milijarde m3 plina, a proizvodnja može biti povećana čak do 140 milijardi m3 godišnje. Razvoj polja Kharasavej ima ekonomskog smisla s obzirom na to da Europa traži i kupuje sve više ruskog plina.
Plin u Republici Hrvatskoj
Transport, distribucija, javna usluga opskrbe plinom i zajamčena opskrba, kao i skladištenje prirodnog plina, u RH su regulirani Metodologijama utvrđivanja iznosa tarifnih stavki te Odlukama o iznosu pojedinih tarifnih stavki koje donosi Hrvatska energetska regulatorna agencija. Cijena nabave prirodnog plina do 31. ožujka 2018. određena je Odlukom o cijeni plina prema kojoj je opskrbljivač na veleprodajnom tržištu plina dužan prodavati plin opskrbljivačima u javnoj usluzi opskrbe plinom za kupce iz kategorije kućanstvo i iznosi 0,1809 kn/kWh. Prirodni plin proizveden na području Hrvatske proizvođač je bio dužan prodavati opskrbljivaču na veleprodajnom tržištu plina po cijeni koja je do 31. ožujka 2017. godine iznosila 0,1369 kn/kWh. Prosječna cijena transporta prirodnog plina u 2017. godini iznosila je 0,0169 kn/kWh. Cijena opskrbe za javnu uslugu opskrbe plinom iznosila je od 0,1918 do 0,2920 kn/kWh. Tarifne stavke za distribuciju prirodnog plina iznosile su od 0,0035 do 0,1037 kn/kWh. Prosječna prodajna cijena prirodnog plina u 2017. godini iznosila je 0,2948 kn/kWh (2,84 kn/m3) za kućanstva, 0,3011 kn/kWh (2,90 kn/m3) za uslužni sektor i 0,2345 kn/kWh (2,26 kn/m3) za industriju.
Što sve utječe na cijenu?
Cijena energije u EU-u ovisi o nizu različitih faktora povezanih s ponudom i potražnjom, uključujući geopolitičku situaciju, nacionalnu kombinaciju izvora energije, diversifikaciju uvoza, troškove mreže, troškove zaštite okoliša, nepovoljne vremenske uvjete te razine trošarina i oporezivanja. Prema Eurostatu najviše cijene plina za kućanstva u EU-u zabilježene su u Švedskoj, Danskoj, Italiji i Nizozemskoj, najniže cijene prirodnog plina zabilježene su u Rumunjskoj, Mađarskoj i Hrvatskoj. Najviše cijene plina za potrošače koji nisu kućanstva u EU-u zabilježene su u Finskoj, Švedskoj i Francuskoj.
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

AFGANISTAN NA PREKRETNICI

Talibani dolaze, Amerikanci odlaze

2

TEMA TJEDNA: PANDEMIJA MIJENJA SVIJET, MIJENJA I HRVATSKU (II)

Stipan Tadić: Ne možemo biti slobodni bez odgovornosti

3

JE LI MOGUĆ ITALEXIT?

Manjak solidarnosti mogao bi pokopati Europsku uniju