Vezani članci
TEMA TJEDNA: HRVATSKI POPULISTIČKI SINDIKALIZAM (I.)
INTERVJU: VIKTOR GOTOVAC
Teško je prisjetiti se kada je neki premijer sa sindikatima odigrao igru
kakvu je ovih dana igrao Plenković. Predsjedanje EU-om je pred vratima; vodstvo
u anketama pred SDP-om nije odveć uvjerljivo; u HDZ-u nadire stranačka desnica.
Ova tri razloga objašnjavaju zašto Plenkoviću nedostaje nekoliko mjeseci kako bi
si (eventualno) osjetnije podignuo šanse za trajan politički opstanak. Zbog toga
bi izlazak na prijevremene izbore sada bio vrlo blizu političkog samoubojstva.
Vlada nema veliku pregovaračku moć, a sindikati su to odlučili iskoristiti.
MESIJANSKI POTEZ
Pomisliti kako ćeš u takvim uvjetima mesijanski razriješiti gordijski čvor
plaća u javnom sektoru u sljedećoj izbornoj godini s pomoću jednostavne formule
3 x 2% = 6,12% povećanja plaća svima, oblik je deluzije. Naime, kada je
Plenković, ničim izazvan, sa saborske govornice objavio ovo "rješenje",
sindikatima su trebala točno dva sata za sazivanje presice, odbacivanje ponude
(na koncu, pregovori o plaćama su strukturiran proces, a ovo je bila objava
"izvan sistema") i uslijedilo je podizanje letvice sindikalnih zahtjeva za
stepenicu ili dvije više.
Čini li to sindikate "lošim momcima",
neodgovornim uzročnicima problema u hrvatskom javnom sektoru, socijalistima, ili
pregovaračima u korist vlastite štete, kao što se moglo slušati ovih dana? U
ovom svom tekstu pokušat ću zaći u pozadinu ovih površnih kvalifikacija i
progovoriti o odnosu odgovornosti vlasti i sindikata javnog sektora kada je
riječ o politici plaća.
Premijer sindikatima u obrazovnom sektoru, od
kojih je sve krenulo, nije dao ono što su tražili (korekciju koeficijenata
složenosti poslova za 6,11%), ali je njima i svima ostalima dao ono što nisu
tražili - veliko i jednako povećanje osnovice za 6,12%. Povećanje će se moći
financirati zbog odustajanja od najavljenog (i u zakon već ugrađenog) smanjenja
opće stope PDV-a s 25 % na 24 %. O koeficijentima će razgovarati stručnjaci,
najavio je premijer, računajući da je 6,12 % približno isto što i 6,11%, bez
obzira na to kako se zove parametar koji se korigira.
Tko to ne bi
prihvatio? Umjesto da ih neočekivani premijerov poklon približi prihvaćanju
dogovora, kao što je netko možda očekivao, dogodio se mali
rašomon:
Sindikati u prosvjeti podižu intenzitet štrajka, jer nastavljaju
tražiti poboljšanje svog relativnog položaja (koeficijenti) - to je razlog zašto
je štrajk uopće započet.
Priključuju im se (iz solidarnosti) sindikati u
visokom školstvu koji traže bolje koeficijente za nenastavno osoblje (kako
čistačice na fakultetima ne bi čistile za manje od čistačica u osnovnim školama
- profesorima je valjda već dovoljno dobro).
Šef Nezavisnog sindikata
znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić poziva na štrajk solidarnosti (čitaj:
opći štrajk) kako bi i ostali sindikati javnog sektora u znak zahvalnosti (jer
je sada očito da će dobiti 6,12 % zahvaljujući štrajku prosvjetara) podržali
prosvjetare u njihovim daljnjim nastojanjima ispravka "nepravdi"
(koeficijenata). Mamac je bačen i najavom traženja dodatnih dvoznamenkastih
povećanja osnovica, što bi svima zaposlenima u državnom sektoru trebalo navući
slinu na usta. Ribić zapravo poziva na cipelarenje protivnika (premijera), za
kojeg procjenjuje da je u knock-downu. Vidjet ćemo je li dobro procijenio
mekanost trbuha ili ga čeka neki neočekivani odgovor (vjerojatno je ipak ovo
prvo, jer Plenković teško može i pomisliti na prijevremene izbore koji su jedina
vjerodostojna prijetnja).
Bez obzira na to uspije li sindikalist u ovome
naumu sa štrajkom solidarnosti (vjerojatno neće), ovo s prosvjetarima izgleda
ozbiljno i čini se da će im premijer "dati" još ustupaka, osim ako jedno jutro
ne "poludi" kao onda kada je neočekivano najurio Most iz vlade, pa sada odluči o
prijevremenim izborima.
S druge strane, sindikate se napada da su
"socijalisti" (Huić), kao da su ipak trebali pasti ničice pred premijerovom
ponudom bez obzira na njezinu spomenutu (ne)kvalitetu koja se sažima u načelu ne
damo vam što tražite, ali dajemo jednako svima.
NEDOSTAJE BROJKI
U žustru se raspravu povremeno ubaci i poneka brojka koja bi trebala izvući
raspravu iz kaljuže beskonačnog moraliziranja o pravednosti i sprječavanju
iseljavanja (što je smiješno, jer još se traži više od 5 učitelja ili profesora
koji su sreću potražili u Irskoj). No, nada u brojke brzo splasne. Sindikati,
naime, čine sve kako se ne bi razgovaralo o ukupnim brojkama o izdatcima za
plaće i strukturi državnoga proračuna. Sindikatima je bitno da rasprava ostane u
mikrookviru; da u prvom planu ostanu priče o pravdi i nepravdi, relativnim
odnosima i zaostajanju plaća.
Na tom tragu objavili su studiju koja
potvrđuje da su prosječne plaće u državnom sektoru veće nego u privatnom,
međutim razlika se smanjuje, a visokoobrazovani u javnom zarađuju manje od
visokoobrazovanih u privatnom sektoru. Nije li to očita
nepravda?
Sindikati su vjerojatno mislili da bi spomenute brojke mogle
biti dovoljne za opravdanje njihovih zahtjeva i da neće izazvati dodatna pitanja
poput ovih:
Kolike udjele visokoobrazovanih u dva sektora uspoređujemo?
Udjel visokoobrazovanih neusporedivo je veći u javnom sektoru nego u privatnom
pa je rezultat neizbježan s obzirom na egalitarniju raspodjelu plaća u državnom
sektoru.
Nije li neobično da su plaće srednje stručne spreme u javnom
sektoru za toliko veće nego u privatnom sektoru, da kompenziraju razliku
visokoobrazovanih tako da je ukupan prosjek veći u javnom nego u privatnom
sektoru?
Zašto bi plaće uopće trebale biti veće u javnom sektoru, kada su
kontrolni meritokratski mehanizmi u javnom sektoru puno slabiji od tržišnih
kontrolnih mehanizama u privatnom sektoru, a zakonodavstvo mnogo bolje štiti
radnike u javnom nego u privatnom sektoru pa je prirodno da privatni u plaće
ugrađuje i određenu kompenzaciju za rizik?
Ovime tek počinje lista
pitanja koja su neugodna za sindikate:
Zašto je Hrvatska pri vrhu EU-a
prema udjelu naknada za zaposlene u sektoru opće države u BDP-u?
Prvo
treba uočiti da dvije uspješne zemlje koje su najčešća odredišta iseljavanja iz
Hrvatske - Njemačka i Irska - imaju najmanje udjele plaća u državnom sektoru u
BDP-u. Druga strana će ovom podatku parirati tezom da neke zemlje-uzori
(Skandinavija) imaju mnogo veće udjele javnosektorskih plaća u BDP-u, što znači
da prikazani udjel sam po sebi nije prepreka rastu. Prvi će na to odgovoriti
kako se naša kvaliteta javnih usluga ne može mjeriti sa skandinavskom, a
sindikati će na to otvorenije progovarati o rastu vođenom plaćama spominjući
primjer Rumunjske. Odaberite sami koji vam se argument najviše sviđa, ali
činjenica je da je Hrvatska na ovoj slici jako visoko, blizu 12 %, s izgledom da
kroz dvije godine krene prema 12,5 %, tamo gdje su Francuska i
Švedska.
Zašto se udjel naknada zaposlenima održava na visokoj razini, a
udjel socijalnih transfera smanjuje?
Vlada Zorana Milanovića smanjivala
je udjel naknada zaposlenima u državnom sektoru, ali je puštala rast udjela
socijalnih transfera. To je bio način ublažavanja posljedica krize: nije imala
mogućnost povoljnog zaduživanja i prostor za mirovine i naknade za brojne
nezaposlene morala je tražiti u uštedama na drugim stavkama. Sindikati javnog
sektora SDP-u nikada nisu oprostili pad udjela naknada zaposlenima koji se
najbolje vidi u 2013. godini. S povratkom HDZ-a od 2016. stvari su se iz
sindikalne perspektive konačno preokrenule: zaustavljen je pad udjela naknada
zaposlenima; počeo je njihov rast (što se odnosi i na rast udjela u BDP-u), dok
se sa socijalnim transferima počeo događati obratan trend.
Očito je da
zaposlenima u javnom sektoru ide bolje u vremenima kada je HDZ na vlasti. HDZ im
je pouzdaniji partner od SDP-a; povijesno gledano, sindikati javnog sektora s
HDZ-om lakše postižu interesnu ravnotežu (ili su prema SDP-u previše
popustljivi?).
DEFICIT I JAVNI DUG
Nastojeći otkloniti raspravu o strukturi proračuna i
udjelima u BDP-u iz okvira pregovaračkoga stola, sindikalni čelnici često
napadaju ili ignoriraju fiskalnu odgovornost, uravnoteženi proračun, te traže
veći deficit - labavljenje "luđačke košulje" - jer tada se borba oko zadanog
kolača bitno ublažava. Međutim, pozivanje na puštanje pare iz hrvatskoga lonca
nema težinu. Živimo u zemlji s uvjerljivo najzaduženijim državnim sektorom među
zemljama nove Europe. Hrvatska se po visini omjera javnog duga i nakon ciklusa
gospodarskoga rasta i smanjenja omjera javnog duga nalazi u gornjoj europskoj
ligi, zajedno sa zemljama s kojima se ne može natjecati ili zemljama koje su
prošle kroz teške fiskalne i bankarske krize, a koje joj nisu slične (npr.
Grčka). Teško je braniti priču o tome da javni dug nije problem i da će magija
fiskalnih multiplikatora i napuštanje "ideologije" fiskalne odgovornosti
riješiti sve probleme vezane uz alokaciju proračunskih stavki. Htjeli-ne htjeli,
Hrvatska mora i dalje postupati vrlo oprezno kako bi osigurala dugoročnu
održivost državnih financija. Nema magije.
MIT O "ZAOSTAJANJU" PLAĆA
Sindikati ponavljaju priču da su plaće u javnom sektoru neopravdano
zaostajale tijekom krize nakon 2009. i da je zbog toga potrebno ispraviti
nepravde iz prošlosti. Međutim, zaostajanja ukupne vrijednosti naknada
zaposlenima u državnom sektoru u prošlosti nije bilo. Naprotiv, realna
vrijednost ukupne mase naknada zaposlenima u sektoru opće države pratila je rast
realnog BDP-a do 2008., a onda je u 2009. došlo do velikog razlaza: realne
naknade nastavile su rasti zahvaljujući premijeru Sanaderu koji je neposredno
prije misteriozne ostavke u ljeto 2009. imao široku ruku za javni sektor. Realni
BDP se unatoč širokoj ruci nekadašnjeg premijera stropoštao. U vodu nije pala
samo Sanaderova strategija kupovanja socijalnog mira. Raspao se i mit o nekakvim
astronomski visokim fiskalnim multiplikatorima koji će rastom plaća u javnom
sektoru spasiti gospodarsku aktivnost od strelovitoga pada. Sanader je samo
stvorio očit nerazmjer kojemu će trebati godine prije nego što će biti
otklonjen.
Tako je započela priča o zaostajanju plaća. Vlada Zorana
Milanovića našla se pred zidom s raspadnutim proračunom i kamatnim stopama koje
su letjele prema 10 % u vrijeme eskalacije krize u Grčkoj 2011./2012. Bila je
suočena s potpunim razlazom vrijednosti naknada zaposlenima u državnom sektoru i
BDP-a. Ta vlada je djelomično uspjela vratiti realnu svotu naknada zaposlenima u
državnom sektoru na održivu stazu u skladu s linijom realnog BDP-a.
Normalizacija je trajala do 2015.-2016. No razlaz linija ponovno je započeo
nakon što se HDZ 2017. stabilizirao na vlasti.
U uvjetima kratkog
pamćenja i nedostatka ovakve šire slike, sindikati javnog sektora govore da
njihove plaće zaostaju 18,3 % u odnosu prema 2009. u usporedbi s drugim plaćama
u zemlji, ali ne govore o onome što se jasno pokazuje - da 2009. ne može biti
polazna godina za usporedbu. Ta godina bila je Sanaderova aberacija. Osim toga,
o "plaćama" nema smisla govoriti ako se ne govori i o broju ljudi, jer ukupan
trošak plaća je umnožak broja i prosjeka. A broj ljudi stalno raste. Zbog svega
toga nećete čuti sindikate kako plaće uspoređuju s 2007. ili 2005. ili 2014.,
već ćete u tom slučaju samo slušati kako su drugi ti koji navodno manipuliraju
arbitrarno odabranim polaznim godinama za usporedbu, iako sindikati sami to čine
kada se fiksiraju na jedinu godinu koja im odgovara, 2009.
ZLI SOCIJALISTI
Kao što sindikati u javnom sektoru ne vide ili ne žele
vidjeti širu sliku, ne vide ju ni njihovi kritičari. Oni optužuju sindikate za
socijalizam. Kao da bi sindikati prošli bez te etikete da su prihvatili
premijerovu prošlotjednu ponudu ("što još hoće ti ljudi?"). Međutim, mandat
sindikata je izboriti najviše što je moguće za svoje članove u danom društvenom
i političkom okviru. Zapravo, ne radi se ni o kakvom socijalizmu, nego o
prilično uobičajenoj političkoj borbi u kojoj se sukob oko plaća bliži vrhuncu,
a trenutak odluke više nije daleko.
To se najbolje vidi u javnim
nastupima sindikalnog vođe Ribića. Očito bijesan zbog optužbi za socijalizam,
kritika na račun javnog sektora i osobito ljutit zbog korištenja riječi
"uhljebi" u javnome prostoru, ali opet dovoljno svjestan da povećane zahtjeve za
plaćama u ovoj fazi pregovora s Vladom mora učiniti prihvatljivima široj
javnosti, Vilim Ribić je u petak, 18. 10., imao možda i najvažniji nastup u
hrvatskoj sindikalnoj povijesti. Slojevi njegova nastupa su brojni, dijelom
međusobno suprotstavljeni, no prije rasprave o vrhuncu toga nastupa -
prepoznavanju neprijatelja u neoliberalima koji "truju društvo" - Ribićev nastup
moramo sagledati i analizirati u cjelini, uzimajući u obzir svu njegovu
raznovrsnost i živopisnost.
AMPLITUDA VILIMA RIBIĆA
Ribić je svoje izlaganje
započeo podsjećanjem na činjenicu kako je štrajk dio demokratskog postupka koji
zahtijeva pregovore i sporazum. Premijerov govor u kojemu je ponuđeno povećanje
osnovice za 3 x 2 % nije ni pregovor ni sporazum, istaknuo je Ribić, već
nepotrebna personalizacija postupka koji su trebali obaviti drugi ljudi, na
drugom mjestu i s drugim instrumentima, i to u jasnom pravnom okviru. Sindikati
bi u tom slučaju mogli jasnije komunicirati svoje zahtjeve i očitovati se o
ponuđenome.
Ribić je na ovaj način implicitno poručio da se u
institucionalno uređenijem okviru možda ne bi trebalo davati ono što se nije
tražilo (6,12 % na osnovici), ako bi se dobilo ono što se tražilo i zbog čega se
išlo u štrajk (6,11 % na koeficijentima). "To je ispod demokratskih standarda",
poentirao je Ribić misleći na poruku sa saborske govornice. I u pravu je, makar
načelno, čak i ako blefira s pričom da bi u alternativnom scenariju pregovaranja
ishod bio drugačiji.
Druga Ribićeva teza glasi da je sustav plaća
"probijen". Nema ga, jer je vlada, navodno, o plaćama u pojedinim ministarstvima
i sektorima do sada odlučivala voluntaristički, zavisno o ad hoc odnosima snaga
i potrebama dnevnopolitičkog trenutka. Ribić provocira premijera: spominje plaće
u Ministarstvu vanjskih poslova. Nema jedinstvenih pravila o plaćama, nema
jasnog upravljanja sustavom plaća.
Za ovaj Ribićev stav vrijedi ocjena
kao i u prethodnom slučaju: Ribić je u pravu, makar načelno, čak i ako blefira s
pričom da bi se u nekom uređenijem sustavu sindikati ponašali drukčije. Kronično
slabi upravljački kapaciteti, nesklonost sustavnim rješenjima, improvizacije u
tradiciji dugih desetljeća "političkog voluntarizma" sindikatima daju alibi za
priključenje igrama prijestolja - a one se svode na prilično proizvoljno
isticanje zahtjeva za povećanje plaća.
Treće, Ribićeva pregovaračka
vještina dolazi do izražaja kada proizvoljno isticanje zahtjeva za rast plaća
uspijeva prikazati drukčijim, promišljenim i utemeljenim na podatcima. Osim
odabira referentnog razdoblja onako kako sindikatima najbolje odgovara
(spomenuta 2009.), Ribić je angažirao solidnog ekonomista Matiju Kroflina koji
je izračunao da se ovogodišnji proračun izvršava bolje od plana potvrđenog u
Saboru. Stoga se u razlici realiziranog naspram planiranog da naslutiti i pokoja
milijarda "viška". To je onaj dio koji se Zdravko Marić nada pospremiti u
smanjenje salda rebalansom, čime Marić postaje prva meta sada sve otvorenijeg
napada sindikata. Oni bi htjeli udjel u tim milijardama za zaposlene u državnom
sektoru. Ima se - može se, a Ribić bi vjerojatno rado Plenkoviću objasnio kako
funkcioniraju fiskalni multiplikatori i kako je koncept uravnoteženog proračuna
ideološka dogma koju su izmislili kreditori i neobrazovani neoliberalni
ekonomisti - ideolozi.
Kada se sve to zbroji, dolazi se do sindikalnog
zahtjeva za povećanje mase plaća za oko 3,5 milijardi kuna (0,9 % BDP-a ili u
masi naknada cijelog sektora opće države gotovo 10 %). Ribić je iskusan;
svjestan je da je to prevelik udar na proračun i iznos koji će zgroziti dio
javnosti. Stoga unaprijed objavljuje kako se radi samo o pregovaračkom polazištu
koje se može i smanjiti kao što su sindikati prošle godine odustali od zahtjeva
zbog udara Uljanikovih garancija na proračun. Sindikati su društveno
odgovorni.
Sindikati su i razumni; Vlada im treba samo prezentirati
razloge za spuštanje letvice, kaže Ribić. Na primjer, obećava on, snizit će
zahtjeve ako država pametno utroši sredstva, za javne investicije, vrtiće. Iako
mu na kraj pameti nije spomenuti mogućnost smanjenja poreza i sličnih tereta,
Ribić je sve do ove točke korektan i konzistentan sindikalac.
No u toj
točki počinje salto mortale. I taj dio vrijedi analizirati, jer razotkriva
Ribićeva, a onda valjda i sindikalna ograničenja u poimanju razloga hrvatskog
razvojnog zaostajanja.
Komunikacijski salto mortale uvijek počinje nekom
zamjenom teza poput Ribićeve, koji kaže da su hrvatski neoliberali - ti
troškovni dušobrižnici - protiv povećanja plaća. Njima navodno ne treba javni
sektor: neoliberalni dogmati protiv su povećanja plaća, govori Ribić, jer njima
država uopće ne treba (valjda zato što su bogati).
Gdje su ti
anarholiberali? Nije važno što ta mitska bića ne postoje drugdje osim u
sindikalnim snovima. Ako misli na onu dvojicu-trojicu s Facebooka, neka se
zapitaju koliko su ih i sami sindikati pomogli stvoriti. Mogu (neo)liberali do
sutra brisati blato s lica i objašnjavati kako nisu protiv povećanja plaća ako
produktivnost u društvu raste, pa se stvaraju preduvjeti za povećanje plaća.
Mogu oni dalje objašnjavati kako povećanje plaća ima smisla samo ako se time ne
hrane naslijeđene neefikasne ili korumpirane strukture. Ribić i na to ima
odgovor: javni sektor nije prevelik, a ako i jest neefikasan, baš zato mu treba
povećati plaće kako bi se zadržali najbolji koji ga mogu učiniti
efikasnijim.
Ne znam koliko samoga Ribića iznenađuje to što komunicira
istu dijagnozu i lijek kao neoliberali (neefikasnost koju treba rješavati tako
da se nagrade najbolji), no razlika je nastupa kada treba odabrati vrstu lijeka
- instrument povećanja efikasnosti i nagrada. Ribić u toj točki prelazi u
protunapad, jer njegovo je "rješenje" povećati masu plaća za sve, iako nije
jasno kako će to povećati efikasnost kada ne jamči promjenu odnosa u javnom
sektoru i rast kvalitete i efikasnosti kroz nagrađivanje stvarno najboljih.
Naravno, Ribić ne progovara o mogućem nedostatku veze između dijagnoze problema
i "rješenja", jer on je ipak accountable (moralno i formalno odgovoran) svojim
članovima koji su ga izabrali, bavi se inherentno političkom djelatnošću u kojoj
su manipulacije dopuštene, pa mu glavni argument ostaje sprječavanje
iseljavanja, jer dobro zvuči čak i ako se iz njegova sektora nitko ne iseljava
osim radi uobičajenog obrazovanja i istraživačkog rada u inozemstvu koje je
društveno vrlo korisno.
BORBA ZA STATUS QUO
Ribić osjeća da ima slabu točku
u objašnjavanju rješenja, pa ima potrebu posebno istaknuti kako su sindikati za
reforme. Imaju puno ideja kako ih napraviti! No uvjet je da se nikome ne smanji
plaća i da se u nekom javnom podsektoru slučajno ne smanji broj ljudi. Jer, ako
je i neefikasan, javni sektor nije prevelik! Dugogodišnji sindikalni lider u
ovoj točki ulazi u unutarnji sukob između vlastite točne dijagnoze problema i
sindikalne funkcije cilja koja, na kraju dana, ipak počiva na maksimalizaciji
broja članova i primanja za sve članove koji plaćaju članarinu i glasuju za
čelnike sindikata. Ispunjenje te funkcije cilja bitno limitira sindikate u
pogledu raspoznavanja i podržavanja najboljih rješenja.
Sindikati bi
svakome tko je zainteresiran za reforme u javnom sektoru trebali biti neizbježni
partneri za razgovor, ali uz ogradu da potencijalni nerazmjer između najboljih
rješenja i sindikalne funkcije cilja stvara disonancu kojoj nema lakih rješenja.
I tu Vilim Ribić "puca" te prelazi u nesuvisle lamentacije o ideologiji u maniri
prošlih vremena. To vrijedi zabilježiti, jer sindikalni je lider izgovorio pravi
"biser" braneći tezu da će povećanje plaća po sindikalnom modelu povećati
efikasnost: "Ako ovo nije istina što ja govorim, onda to mora biti posljedica
iskrivljene svijesti koja se zove ideologija..., tko kaže da to nije istina, taj
ima iskrivljenu svijest. Nema se drugo što reći, a mi znamo koji su to krugovi u
zemlji, koju truju cjelokupnu javnost."
Ta "partikularna svijest",
naglašava Ribić, koja truje javnost, ne vidi potrebu za kvalitetnim
obrazovanjem, zdravstvenom zaštitom i državnom upravom. Ti koji propituju
troškove državnog sektora i koji bi plaćama upravljali po nekom drugom modelu
osim sindikalnog, to su partikulirani ideolozi koji teže ukidanju države, jer
misle drukčije i imaju neke druge analize od onih sindikalnih. Kakav je to
misaoni kaos sindikalnog lidera!
Može li se Ribićev kaos označiti kao
socijalizam? Socijalizam nije samo površna, nego u osnovi i pogrešna dijagnoza.
Ovo je bespoštedna, ali demokratska borba koja se koristi slabostima Vladine
strane i manipulacijom u kaotičnoj komunikaciji. Ako je Ribićev javni nastup
kulminirao u manipulaciji i netoleranciji prema imaginarnom državnom
neprijatelju - neoliberalizmu, to ne mora biti "socijalizam". Iz Ribićeva se
nastupa ipak može iščitati kako on prihvaća demokratski okvir i u njemu traži
neka rješenja. Štoviše, Ribić jasno detektira epicentar odgovornosti: politička
improvizacija i voluntarizam, slabost upravljačkih kapaciteta u javnom sektoru,
nedostatak vodstva i pogrešna manifestacija vodstva kada se ono pojavi, kao u
slučaju kada se umjesto vođenja pregovora drže politički govori.
Međutim,
na kraju priče ipak ostaje jedna stvar koju Ribić ne vidi. Točno raspoznavanje
epicentra odgovornosti u Vladi ne isključuje sindikate javnog sektora iz dijela
odgovornosti za stanje u društvu. Sindikati se jednim dijelom pokušavaju snaći i
udovoljiti očekivanjima svoga članstva koje ih bira, a prisiljeni su to činiti u
danim okolnostima. Snalazeći se u hrvatskom kaosu kako znaju i umiju, i unatoč
lijepim riječima o reformama, kvaliteti i efikasnosti javnog sektora, sindikati
javnoga sektora na kraju se ipak pokazuju kao branitelji statusa quo. To što su
se u toj ulozi našli manje svojom krivnjom, a više zbog odgovornosti mekog
trbuha hrvatske fiskalne strukture, nije dovoljno opravdanje za izmišljanje
unutarnjih neprijatelja i evociranje retorike nekih davnih vremena.
(Velimir
Šonje je ekonomski analitičar i konzultant, specijalist za područja
makroekonomike i financija, vlasnik tvrtke Arhivanalitika i glavni urednik
portala Ekonomski lab)
ĐURO NJAVRO
BEZ PAMETNIH PROMJENA NE MOŽE SE NAPRIJED
U sjeni aktualnog štrajka učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama proteklog je tjedna u Zagrebu održana panel-rasprava "Izazovi pred hrvatskim sustavom znanosti i visokoškolskog obrazovanja" u organizaciji Zagrebačke škola ekonomije i managementa.
Hrvatski sustav znanosti i obrazovanja pri dnu je europske ljestvice, i to po svim mogućim pokazateljima. Što se o tom pitanju može napraviti i ima li nade za našu zemlju, diskutiralo se na spomenutoj panel-raspravi ZŠEM-a. Uvodno izlaganje održao je dr. sc. Tome Antičić, državni tajnik Ministarstva znanosti i obrazovanja, predstavivši Nacrt novog prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.
- Ne vjerujem da će novi zakon proći, no to nam je nužan, prvi korak ako želimo osigurati budućnost našim studentima, gospodarstvu i cijeloj zemlji. Ne trebamo ništa izmišljati, sve je to već na zapadu u praksi - kazao je Antičić. Pritom je pojasnio da bi se novim zakonom smanjio utjecaj države na sveučilišta i institute koji bi dobili više samostalnosti, ali i odgovornosti, kako prema trošenju javnog novca tako, u konačnici, i prema školovanju onih djelatnosti za kojima na tržištu ima potrebe.
- Moramo mijenjati postojeći sustav financiranja, uz temeljno financiranje plan je uvesti financiranje sveučilišta na temelju rezultata ustanove, između ostalog, na zapošljivost studenata, broj dobivenih projekata i slično. Sveučilišta bi imala izbor, manje se truditi i dobivati sve manje novca ili se natjecati, dobivati više javnog novca, odnosno, najboljima treba dati najviše na štetu lošijih - istaknuo je Antičić.
Među 15 novih mjera tako se novim zakonom predlaže mogućnost da znanstvenici dobivaju pola plaće od države, a da pola sami zarade na tržištu, da se uspostavi bolja suradnja s gospodarstvom te da se znanstvenicima omogući otvaranje trgovačkih društava. Svim tim mjerama, kazao je Antičić, administracija bi se smanjila za čak 80 posto. "Hrvatska nema dobar smjer, nešto moramo promijeniti sada, nešto za nekoliko godina, inače će se masovna iseljavanja samo nastaviti", zaključio je Antičić.
UKLONITI PREPREKE
U panel-raspravi sudjelovali su još dr. sc. Slaven Letica, sveučilišni profesor, sociolog, publicist i političar, dr. sc. Radovan Fuchs, znanstvenik s Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada, te domaćini, dr. sc.
Đuro Njavro, ekonomist, dekan Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, dr. sc. Boris Podobnik, fizičar, sveučilišni profesor, dugogodišnji suradnik američkih i kineskih sveučilišta u Bostonu, Shanghaiu i Xi‘anu i prodekan za znanost na ZŠEM-u te moderator Zoran Barac, direktor ZŠEM-a.
Slaven Letica i Radovan Fuchs istaknuli su skeptičnost glede novog zakona zaključivši da nas čekaju predsjednički te parlamentarni izbori te da pomak ne treba očekivati bar iduće dvije godine, ako se zakon i izmijeni.
- Ministarstvo se zatvorilo unutar sebe, nema dovoljno komunikacije s ostatkom ustanova kao što je ova Škola, pa se javlja reformistički strah i stres. Istovremeno, ministrica širi smiješak. Karte će se ponovno dijeliti tek za dvije godine i tada se možemo nadati da će se upravljanje dati u ruke onima koji više znaju - kazao je Letica.
Radovan Fuchs napomenuo je da je jedino rješenje pokušati uhvatiti korak sa svijetom u promjeni načina financiranja visokog obrazovanja tako da se sveučilištima da puna autonomija i puna odgovornost.
- To treba napraviti s programskim ugovorima. Država treba financirati ono što joj je potrebno, a tko želi imati druge studijske programe, neka sebi pronađe način financiranja iz drugih izvora - istaknuo je Fuchs. S tim se složio i Đuro Njavro, nadodavši da bi država trebala prihvaćati sufinanciranje programskih ugovora i privatnih učilišta.
- Promjena zakona ne može riješiti probleme, ali može dati pravac kako rješavati probleme, ne može zakon promijeniti puno, ali može ukloniti prepreke. Velike promjene nema bez pravila igre, a toga nema bez promjene financiranja. Mi smo trima ministrima predlagali programski ugovor za preddiplomski studij: dvije godine studija u Hrvatskoj, a druge dvije u nekoj od 50 zemalja i 150 sveučilišta s kojima surađujemo, te da studenti imaju obvezu povratka u Hrvatsku. Sva tri puta bili smo odbijeni - kazao je Njavro. Dodao je da u svijetu ne postoji ni jedna uspješna zemlja s osrednjim ili lošim sustavom visokog obrazovanja i da bez pametnih promjena Hrvatska neće ići naprijed.
NIJE SVE U ŠTRAJKOVIMA...
Boris Podobnik, fizičar i sveučilišni profesor, istaknuo je da pametni narodi puno ulažu u školovanje svoje djece i da imaju visoke kriterije te da djecu šalju na najbolja sveučilišta u svijetu, no da je na toj karti teško pronaći Hrvatsku.
Zoran Barac istaknuo je da ZŠEM ima partnerske odnose sa 150 sveučilišta iz 50 zemalja, a da na ZŠEM-u studira oko 400 stranih studenata godišnje.
- Položaj Hrvatske na mapi međunarodnog visokog obrazovanja nam ne olakšava taj posao jer strani studenti kada biraju studij biraju jake obrazovne destinacije. Trenutno je u svijetu rast potražnje za visokim obrazovanjem i potražnja je veća od potražnje za novim vozilima - kazao je Barac. Pojasnio je da je 1975. bilo oko 800 tisuća studenata koji su studirali izvan svoje domovine, a danas je taj broj oko šest milijuna. Rasprava je zaključena u nadi da će do promjena, za početak ovih zakonskih, doći što prije kako bismo mladima osigurali bolje školovanje, a time i bolju i perspektivniju budućnost i zaustavili daljnje iseljavanje, a u konačnici i pokrenuli gospodarstvo i učinili ga konkurentnim Europi i svijetu.
Mi bismo još dodali da svaka konstruktivna rasprava poput ovakve u organizaciji ZŠEM-a, na pravi način, u ozračju dijaloga, upozorava na probleme jedne razine hrvatskog obrazovnog sustava. Drugim riječima, nije sve u štrajkovima, nešto je, i to puno toga, i u transparentnoj raspravi, ravnopravnom dijalogu, umjesto ucjena i gledanja na probleme samo s jedne strane. Širi kontekst kvalitetnog obrazovanja trebao bi biti u interesu svih, pri čemu populistička demagogija nikad nije, niti će biti, pravi put za rješavanje problema.
(Priredio: D.J.)IGOR RADEKA
SNAŽAN DRUŠTVENI NABOJ
S obzirom na Vaše višegodišnje sindikalno iskustvo, kakvo je Vaše mišljenje o trenutačno aktualnom štrajku u osnovnim i srednjim školama učitelja i nastavnika?
- Štrajk u osnovnim i srednjim školama je potpuno opravdan. Njihovi su zahtjevi usmjereni na otklanjanje neravnoteža plaća unutar sustava obrazovanja u trenutku kada su ti financijski izdatci, zajedno sa štrajkaškim zahtjevima Sindikata znanosti, manji od 10 % viška u proračunu RH.
Još malo o štrajku učitelja i nastavnika. Koliko je taj i takav, ali i ukupni aktivni sindikalizam poprimio i obrise populizma i demagogije?
- Daleko je to od demagogije i populizma. Riječ je o opravdanim zahtjevima jedne od najpotplaćenijih kategorija VSS-a u nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti. Zar bi se gotovo svi zaposleni u sustavu osnovnih škola, srednjih škola, sada i visokog obrazovanja zaveli populizmom i krenuli u štrajk? Prije bih rekao da je demagoška zamjena teza Vlade na način da se povećanjem osnovice za 6,12 % rješavaju štrajkaški zahtjevi za povećanjem koeficijenata za 6,11 %. Srećom, građani nisu nasjeli na taj jeftini populizam već u značajnoj mjeri podržavaju štrajkaške zahtjeve.
Kad smo kod sindikata, nešto o Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja, koji su u tom području problemi?
- Naš sindikat je u štrajku od proteklog četvrtka, 24. listopada, na način da svakoga tjedna štrajkamo najmanje po jedan dan. Nakon štrajka u četvrtak, ovoga tjedna štrajk je održan u srijedu, 30. listopada. Oba dana je odaziv na štrajk bio jako dobar. Naši su zahtjevi usklađeni sa zahtjevima kolega iz osnovnih i srednjih škola: 6,11 % povišice plaća za nenastavno osoblje, kako bi se uskladilo s nenastavnim osobljem u osnovnim i srednjim školama, kao i 3,5 % povišice za predavače i umjetničke suradnike, čime će se njihove plaće izjednačiti s plaćama asistenata. Svi štrajkaški zahtjevi kolega iz osnovnih i srednjih škola, kao i naših zahtjevi iz visokog obrazovanja i znanosti, usmjereni su na usklađivanje ključnih neravnoteža u resoru obrazovanja i znanosti. Iako se štrajkaški zahtjevi u sektoru znanosti i visokog obrazovanja odnose samo na dio zaposlenika, solidarnost ostalih (nastavnika, znanstvenika i dr.) je velika, tako da je većina zaposlenih na sveučilištima, veleučilištima, visokim školama, institutima i podupirućim ustanovama oba dana bila u štrajku.
Sindikati su prikupili velik broj potpisa za referendum vezan oko rada do mirovine, a sad su pokrenuli štrajk u školama. Može li su govoriti o buđenju sindikalizma?
- Mislim da može. I u referendumskoj inicijativi "67 je previše" i u ovom našem štrajku prepoznaje se snažan društveni naboj koji proizlazi iz nezadovoljstva ljudi postojećim stanjem.
Proteklih godina sindikati su se žalili kako nedostaje dijaloga s vlastima (vladama). Jesu li plaće i koeficijenti doista glavni problem?
- Sada je svima jasno da socijalni dijalog u Hrvatskoj ima samo formalnu strukturu koja je vrlo često bez odgovarajućeg sadržaja. Da su nas slušali i uvažavali naša stajališta za vrijeme pripreme mirovinske reforme, do referendumske inicijative ne bi ni došlo. Više smo puta upozoravali na sve probleme zbog kojih smo pokrenuli referendumsku inicijativu, ali se Vlada ponašala kao da nas ne čuje. Sjećate se da je još za vrijeme referendumske inicijative, za vrijeme prikupljanja potpisa, Vlada krenula s kontrakampanjom iracionalnog zastrašivanja građana našim zahtjevima. Slično je stanje s plaćama u sustavu obrazovanja i znanosti. I sada kada je štrajk već u petnaestom danu, Vlada se ponaša kao da se to nje ne tiče, nema nikakve komunikacije sa sindikatima ni pokušaja rješavanja problema. Plaće u privatnom sektoru su više za 18,3 % od plaća u javnom sektoru i državnim službama. Za razliku od plaća u nama usporedivim EU zemljama, plaće u Hrvatskoj su posljednjih godina rasle jako malo, i to pod pritiskom sindikata. Usprkos egzodusu mladih, Vlada ne mijenja pristup, ponaša se kao da je sve u redu.
Bez obzira na neke od akcija, ukupno uzevši, opada li ipak utjecaj sindikata u suvremenome društvu?
- Ne bih rekao. Mijenjaju se modaliteti rada, načini komunikacije i provođenja akcija. Uz klasične industrijske akcije, sve su češća iskazivanja manifestnog nezadovoljstva koja lakše pronalaze prostor u pretjerano senzacionalistički orijentiranim medijima i jednostavnije dopiru do informacijama prezasićenih građana. Ali, iz nekoliko navedenih primjera jasno je da su radnici, kao i javnost, još uvijek osjetljivi na nepravdu i da su skloni podržati pozitivne promjene. Sindikati su vrlo važan korektiv u demokratskim tržišnim društvima. Sindikalna scena u Hrvatskoj živa je i društveno korisna.
(D.J.)