C ijeli se život bavim ovim zanatom, od svoje 12.-13. godine, još kao dječarac radio sam u radionici. Omiljene igračke bili su mi kožarski alati i tatina radionica. Igra se s vremenom, pak, pretvorila u životni poziv i danas s ponosom nastavljam četvrtu generaciju kožara (remenara) u obitelji Pavlović - kazuje danas 51-godišnji Velimir Pavlović, u čijoj radionici u naselju Slavija, na periferiji Vinkovaca, već s ulaza zastaje dah od mirisa kože, prizora na stare alate, konjske orme i hamove...

Prizor je to, nažalost, danas rijeko viđen u Slavoniji. Naime, obrt vlasnika i majstora Velimira - kojeg znanci nazivaju Vela - jedinstven je u cijeloj Hrvatskoj, kao jedini registrirani remenarski obrt - ili točnije, domaća radinost - koji se (prema njihovom saznanju), bavi izradom konjičke opreme i remenarsko-sedlarskih proizvoda na tradicionalan način.

Remenarska radionica "Pavlović" nastala je, dakle, iz višegeneracijske tradicije. Četiri su generacije obitelji Pavlović u kožarskoj struci. Pradjed, prva generacija, bio je nadaleko poznati opančar u Slavoniji, slijedio ga je Velin djed kao druga generacija, koji je bio cijenjeni obućar u šokačkom selu (danas gradu) Otoku.

- Moj je otac treća generacija, kao izučeni remenar. Zanat je izučio 50-ih godina prošloga stoljeća, kod jednog od tada sedam postojećih vinkovačkih remenara, najglasovitijeg među njima, remenara Cvrkovića - kazuje Velimir.

Velimir priča i kako je nakon završenog zanata i nekoliko godina rada u struci otac osnovao obrt prvotno otvoren u Županji, 1972. godine, i tamo je egzistirao nekoliko godina. Razlog - u to vrijeme u Vinkovcima je postojalo šest remenarskih obrta, dok Županja nije imala ni jedan. Kasnije se, međutim, obrt širi na Vinkovce i Vukovar, sve do Domovinskog rata, da bi se potom ugasile radionice u Županji i Vukovaru, a obrt do današnjih dana opstaje u Vinkovcima. Uz sve društvene mijene taj tradicijski obrt o(p)staje i djeluje više od 40 godina u kontinuitetu!

- Temelj posla jest ručni rad, a najatraktivnije u ovom zanimanju i jest ručno šivanje. Valja imati snage, znanja, iskustva, sporo je, ali na kraju, nagrada je zadovoljstvo učinjenim, jer ni jedan šivaći stroj (a u svojoj radionici ima ih nekoliko "starovinskih"), ne može ono što može majstorska ruka - zaključuje Vela.

Bude pritom i pokoja ozljeda, no nikad nešto ozbiljno, jer Velimir Pavlović dobro zna sve tajne zanata dajući uzgred i informaciju kako su se još u 14. stoljeću osnivali prvi cehovi krznara, užara, remenara i sedlara, dok se početkom 19. stoljeća remenari i sedlari odvajaju u svoj zasebni ceh.

Tradicionalni način rada u Velinoj radionici - u kojoj nerijetko pomaže i supruga Maja - nije "samo" šivanje, nego i krojenje koža, bojenje, fina obrada, "mustre" i ukrašavanje. Unatoč uglavnom zadanim formama kada je riječ o kožnoj konjičkoj opremi, majstor unosi i dio sebe u svaki proizvod, dajući mu originalnost kakve, u trgovinama, kod industrijskih proizvoda, nema. U njegovoj su radionici odreda kvalitetne, debele kože (uvezene iz Italije jer ih u Hrvatskoj nema!), od kojih majstorske ruke izrađuju široku paletu kožnih proizvoda za konje i konjički sport, a u radionici ima i popratni program za njegu konja. Jamstvo kvalitete, a dobro to znaju i kupci proizvoda Remenarske radionice "Pavlović" u gradu na Bosutu, dugogodišnje je iskustvo i tradicija u proizvodnji. Nažalost, a žal je to i majstora Velimira, sve manje radi za kupce u Slavoniji (iako trenutačno priprema jednu konjsku opremu za skore 54. Vinkovačke jeseni), dok su njegovi tradicionalni proizvodi zadnjih godina sve traženiji u BiH, Sloveniji, pa i u Srbiji. U nedostatku novca, naime, kupci često posežu za jeftinim, uvoznim "konfekcijskim" proizvodima. No, ipak, majstor Vela će reći kako se konjogojstvo u Slavoniji oporavlja i pokušava se sačuvati kao dio šokačke tradicije, no uzgoj konja, poznato je, nije nimalo jeftin "sport", dapače, riječ je prije svega o ljubavi! Ljubitelji konja će, pak, upotrijebiti i drugu riječ - strast!

Zanimljivo je da se u radionici obitelji Pavlović sve radi starim, specifičnim alatima, čije nazive Vela poznaje iz nekih ranijih vremena, pa tako govori o rajscirklu, kantcigeru, šilu, šihtmeseru..., i dodaje da većina naziva dijelova opreme i alata potječe iz njemačkog jezika i takvi su nazivi uobičajeni u cijeloj regiji.

Napoment će Vela i kako je još jedna nužnost njegovog zanata tradicionalno štavljena koža, bez industrijskih preparata i nipošto industrijski krojena, a u remenarskom zanatu potrebna je dužina kože od 2,40 do tri metra. Koža se prvo kroji i reže, pa se zatim širfaju (obrađuju) rubovi, prema potrebi se koža bajca ili boji, a pojedini slojevi prije šivanja i lijepe. Predmeti se zatim ručno šiju unakrsnim bodom s dvije igle istovremeno. Šivanje se vrši tako da majstor sjedi na

remenarskom stolcu, tzv. reslu, koji ima ugrađenu posebnu škripu za pridržavanje kožnih

dijelova prilikom šivanja. A nakon šivanja, sašiveni se dijelovi međusobno spajaju u gotov proizvod. Svaki se sastoji od nekoliko različitih remena i iskrojenih dijelova. Ugrađuju se i

metalni dijelovi - metalna galanterija, koja se u remenariji naziva još i bešlag. Gotovi proizvod

na koncu se dodatno premazuje još jednim zaštitnim slojem kako bi se postigao veći sjaj i otpornost površine.

Priča sve to vlasnik te doista prema mnogu čemu posebne radionice kakvu se ne viđa svaki dan, dok pogled šeta po zidovima i stolovima s naslaganim kožama, alatom, i doista zadivljujućom konjskom opremom raznih boja i ukrasa.

- Oprema za zaprege, tzv. orma, naš je najčešći proizvod. U pravilu orma (komplet za dva konja/dvopreg) podrazumijeva izradu dva hama, dvije oglavine, dvoje žvale, uzde (kajasi) za dvopreg, štrange, futrole za štrange (lubure), ogrlje ili remene za rudu. Pritom su dva osnovna modela izrade orme, radna ili pak ona paradna, tzv. sersan, koja je dakako, kićenija. Kombinacijom različite boje kože, najčešće crna, smeđa i natur, kao i metalnih ukrasa (nikl, mesing ili inox), i dodatnih elemenata poput podrepnjaka, treće parte..., možemo dobiti bezbroj kombinacija ta dva modela - objašnjava Velimir Pavlović.

U svojoj je radionici Vela svaki dan. Nekad mu pomogne supruga Maja, nekad otac, koji je sad već u 75. godini. Narudžbe su različite, personalizirane, i za neke proizvode treba i do tri tjedna rada, ali majstor mora dobro poznavati i fizionomiju konja.

Iako konjska sedla majstor Vela ne radi, jer je riječ o posve drugoj tehnologiji, on gotova sedla uređuje, ukrašava, ili popravlja. Valja reći i da u svom zanatu, a mali obrti i specifični zanati često se u svojem poslovanju vežu jedan uz drugi, odnosno u međuovisnom su odnosu, pa tako i zanat Pavlovića ovisi o nekoliko drugih tradicionalnih zanata. Primjerice, koža koju koriste dolazi od tradicionalnih kožarskih zanatlija, odakle dolaze i tradicionalni kožni bičevi, dok koriste i usluge podvrste pletarstva koji se bave pletenjem drvenih bičalica. Potom je tu specifična metalna galanterija koju izrađuju zanatske ljevaonice prema narudžbi, a uz njihov posao vezan je i užarski zanat. Trud koji se uloži u očuvanje jednog zanata ima izravan utjecaj na cijelu mrežu raznih zanata. Jednako tako, izumiranje jednog zanata povlači za sobom i cijelu grupu srodnih zanata. Iz tog razloga, kako bi svi zajedno opstali, povezuju se sa zanatlijama u Hrvatskoj, ali i u cijeloj regiji.

Osim opreme za konje napravit će Vela i kvalitetne, kožne remene za "ljudsku" upotrebu, ili pak, ogrlice za pse (ne i mačke, na žalost mačkoljubaca!), remene za slavonska glazbala poput tambure, pa i za potrebe lovaca - remene za oružje. Svaki proizvod traži predani rad. Dok primjerice za jedan jednostavni kožni remen za hlače treba Veli možda kojih 30-ak minuta posla, za jednu konjsku oglavinu treba jedan dan, za jedan ham tri dana, oprema za zaprege radi se i mjesec dana.

Susretao je majstor Velimir Pavlović kroz godine svog rada s različitim narudžbama kupaca, a jedna od zanimljivosti, ne i rijetka, izrada je opreme za "male" konje, ponije, što je vrlo zahtjevno, jer odstupa od standarda, ili pak, za ekstremno velike konje od 900 do 1000 kilograma, gdje se mora izrazito paziti na veličinu, ali i izdržljivost kožne opreme. K tome, posebnost u njegovu uobičajenom poslu bila je i izrada kožnih remena za zvona nekoliko crkvi u Hrvatskoj. A radio je i kožarske predmete za stare mlinove.

Svoj zanat Velimir drži stilom života, voli to što radi, u čemu leži i tajna uspjeha i opstanka njegove obiteljske radionice, gdje se na zidu uz, u najmanju ruku, upečatljive kožne proizvode, smjestilo i priznanje za "zaslužnog obrtnika" Udruženja obrtnika Vinkovci.