Finalna utakmica Svjetskog prvenstva između rukometaša Hrvatske i Danske uglavnom je ispraznila ulice hrvatskih gradova, sela i zaselaka. Malokoji grad odlučio je postaviti videozid na javnom mjestu i organizirati zajedničko gledanje rukometa. Ipak u Hrvatskoj u veljači u večernjim satima nije baš najugodnije na otvorenom prostoru.

I zato su uglavnom vani vladali muk i tišina, osim u rodnom gradu hrvatskog kapetana Domagoja Duvnjaka, u Đakovu, gdje je bilo organizirano zajedničko gledanje na Strossmayerovu trgu. Međutim, većina Hrvata se u nedjelju oko 18 sati parkirala ispred TV-a u svom domu ili kafićima. Bilo je navijanja, kidanje živaca, uzdaha razočaranja i uzvika odobravanja. I unatoč porazu naših rukometaša nije bilo neke velike tuge, bilo je ponosa. Ipak je Danska u ovom trenutku prejaka, na rukometnom terenu joj nitko ništa ne može, nisu mogli ni ozljedama izranjavani Hrvati.

Bio je to dvoboj za zlato Davida i Golijata, dviju momčadi koje su do finala svjetske smotre došle različitim putevima. Danska lako, uvjerljivo, dominantno. I uoči Prvenstva je ta strašna rukometna družina bila prvi favorit za zlato. Desetkovana i ozljedama izranjavana Hrvatska do finala je stigla na puno teži i uzbudljiviji način, poražena je od Egipta u skupini, ali se taj poraz brzo zaboravio i stigla je eksplozija. Sjećamo se drame protiv Slovenije, pa još veće s Mađarima i onog pogotka Šipića u posljednjoj sekundi koji nas je odveo u polufinale. U poluzavršnici mrski rukometni neprijatelj Francuska, momčad koja nam je u prošlosti priuštila toliko boli i frustracije. No ne i ovaj put. Srna, Kuzmanović i društvo razbili su Francuze i protiv svih prognoza i očekivanja otišli u veliki finale u Norveškoj. Hrvatska je u nedjelju plesala u rukometnom ritmu, naši se nisu okitili zatom, ali svejedno, za nas su izbornik Dagur Sigurðsson i njegovi izabranici veliki, veliki pobjednici.