Ovakvu podršku hrvatski tenisači mogli su dobiti samo u - Osijeku
Svaka čast Osijeku! Uglavnom su se tim riječima tenisači, vodstvo reprezentacije, kolege novinari, ali i ostali gosti u subotu navečer opraštali odlazeći iz Slavonije.
Neki su direktno iz dvorane krenuli prema Zagrebu, Rijeci, Splitu, Varaždinu... Neki tek nakon proslave pobjede u čepinskoj Crnoj svinji, a bilo je i onih koji su se kući uputili u nedjelju ujutro. No svi s istim dojmom, ono što je Osijek, odnosno Slavonija i Baranja, tijekom dvodnevnog teniskog happeninga napravio u dvorani Gradski vrt za duboki je naklon.
Samo u Osijeku
U petak i subotu puna dvorana, glasna podrška i navijanje za hrvatske tenisače u Davis Cup susretu kvalifikacijskog kola u pobjedi protiv Slovačke (3:1). Nismo iznenađeni, naučili smo da Osijek uvijek raširenih ruku prima hrvatsku reprezentaciju, koju god i u kakvom god ona sastavu igrala. No ta puna dvorana i sjajna atmosfera tijekom teniskog meč nisu slučajne. Onog trenutka kad je Osijek dobio domaćinstvo Davis Cupa protiv Slovaka, skupina entuzijasta iz Slavonije, na čelu s Osječaninom Domagojem Wagnerom i Vatroslavom Šrajerom iz Donjeg Miholjca, HTS-u je poručila: Pustite nas da stvari oko gledatelja i ulaznica odradimo na svoj način. Srećom, predsjednik HTS-a Zdravko Marić i njegovi suradnici su ih pustli. Wagner i Šrajer su uz golemu pomoć Miše Mesića iz Đakova, Igora Avramovića iz Slavonskog Broda i predsjednika ostalih slavonskih teniskih klubova odradili odličan posao. U samo dva dana ulaznice su prodane, a dvorana napunjena. Realno, da se Hrvatska u bilo kojem gradu pojavila s glavnim uzdanicama u singlu kao što su Duje Ajduković i Dino Prižmić, uz njih slovački igrači za koje je malo tko čuo i koji također nisu ni među sto najboljih u ATP poretku, sumnjamo da bi dvorana bila rasprodana. Zapravo, sigurni smo da ne bi. Nema šanse, jer nagledali smo se polupraznih tribina tijekom Davis Cup mečeva kada imena nisu bila atraktivna. No ne u Osijeku.
Nagrada
Ovo nije oda Osijeku ni obitelji Wagner, ali svima zajedno se mora čestitati. Za ovo sada, ali i nekada. I zato bi netko u HTS-u, ali i osječkom sportu, trebao pogledati što su Wagnerovi napravili i što rade za tenis, za sport. Sad već davne 1997. godine Antun Wagner kao predsjednik Teniskog kluba Olimpija prvi je put doveo Davis Cup u Osijek. Tad je to bila novotarija, nikada do 1997. teniska reprezentacija ni bivše ni sadašnje države nije igrala u Osijeku. Wagner stariji je tvrdio "dajte nam domaćinstvo protiv Maroka i moći ćemo to organizirati". Saša Hiršzon i Goran Ivanišević pred krcatim tribinama dvorane Zrinjevac (4:1) sredili su Alamija i Arazija, a tim susretom udareni su temelji Davis Cupa u Osijeku. Izgradnjom Gradskog vrta priča je mogla biti nastavljena, ali sljedeći teniski reprezentativni susret u Osijeku dogodio se točno 20 godina nakon Maroka u Zrinjevcu, 2017. I opet je u oraganizacji jedna od ključnih figura bio Wagner. Ne Antun, nego njegov sin Domagoj. Te 2017. u Gradskom vrtu je trebao biti spektakl nad spektaklima, Hrvatska je igrala protiv Španjolske. Ulaznice su prodane u nekoliko sati, zvali su nas zani i neznani, ne samo iz Hrvatske nego i iz Srbije, BiH, Austrije..., mogu li negdje nabaviti ulaznicu, ne pitajući za cijenu. Željeli su uživo gledati Marina Čilića i Bornu Ćorića, koji su tad igrali vrhunski tenis, još više jednog Španjolca. Očekivao se u Osijeku jedan od najvećih u povijesti tenisa - Rafa Nadal. Očekivanja su bila velika, a na kraju - mrvice. Čilić i Ćorić otkazali su dolazak u Osijek. Kad je vidio sastav Hrvatske, Nadal je procijenio da Španjolska do pobjede može i bez njega, pa je i on zaobišao posjet Slavoniji. Za Hrvatsku su igrali Franko Škugor, Ante Pavić, Marin Draganja i Nikola Mektić! I izgubili od favorizirane Furije sa 3:2, a atmosfera u dvorani bila je iznad svih očekivanja i nadanja - vrhunska.
Naša druga, pa i treća, teniska postava, nošena golemom podrškom punih tribina, odigrala je kao u transu i zakomplicirala velikom favoritu put do konačne pobjede. Nisu došli oni koji su trebali, a Slavonci kao iz inata pružili su najbolju moguću podršku onima koji su igrali. Bio je to veliki test za grad na Dravi i umjesto da se nakon silnih otkaza i razočaranja sve pretvori u očaj i debakl, Osječani su to izvukli na samo njima znan način i uvjerili HTS da zaista mogu sve. Nije to bilo slučajno, opet su velik dio posla oko navijača i podizanja atmosfere odradili Domagoj Wagner, Šrajer i društvo. Animirali su sve suradnike, znance, kolege iz teniskih klubova i navijače da tijekom vikenda ipak dođu u dvoranu i ne štede grlo. I svi, apsolutno svi, čudili su se kako su to uspjeli. Godinu poslije u Gradskom vrtu Hrvatska je, sada s Čilićem, Ćorićem i svima najboljima, ugostila i pobijedila Kanadu, potom je došlo do zahladnjenja odnosa na relaciji Slavonija - HTS, ali s dolaskom Zdravka Marića na čelo Saveza stvari su se vratile u normalu. Osijek je opet dobio povjerenje i potpuno ga opravdao. Atmosferu i navijanje kakvu su Ajduković, Prižmić, Pavić, Mektić i Matej Dodig dobili u petak i subotu u Osijeku ne bi dobili nigdje u Hrvatskoj. Toga su i sami svjesni, zato su stalno u prvi plan gurali sjajne navijače i atmosferu u Gradskom vrtu. Sljedeći susret hrvatska teniska reprezentacija igra u rujnu, opet će biti domaćin, HTS bi mogao razmisliti o Osijeku kao mjestu događaja.
