Od 2000. godine, punih 25 godina, na čelu Svjetske rukometne federacije je Egipćanin Hassan Moustafa. Tek peti je predsjednik IHF-a, a njegovu vladavinu u svjetskom rukometu obilježile su brojne kontroverze. S druge strane rukomet je u tih 25 godina unaprijeđen. Izmijenjena su neka pravila, ali ono što je sigurno jest da se taj sport proširio svijetom. Ne igra se rukomet više samo u Njemačkoj i na dva europska poluotoka, odnosno na sjeveru, jugoistoku te u zemljama istočne Europe. Francuzi su upravo u 21. stoljeću postali najtrofejnija rukometna nacija, sjever Afrike također je rukometni, svjetsku medalju osvojio je i Katar, a itekako ozbiljno najbolje reprezentacije trebaju shvatiti i Japan, Argentinu ili Brazil. Ovogodišnje Svjetsko prvenstvo pokazalo je kako se rukomet vraća u Italiju, u Europi su narasle Nizozemska i Portugal, SAD je sudionik već na nekoliko uzastopnih svjetskih prvenstava, kao uostalom i Zelenortski Otoci. Sve će to jednoga dana biti ostavština 80-godišnjeg Moustafe, koji odrađuje šesti mandat na čelu IHF-a. Moustafa je i sam bio rukometaš i rukometni trener. I to odličan. Igrao je za Al Ahly i za reprezentaciju Egipta. Nakon završetka karijere postao je trener, a 1998. godine proglašen je za najboljeg egipatskog rukometnog trenera svih vremena. Usporedno je gradio i znanstvenu karijeru, diplomirao je na Visokoj školi za tjelesni odgoj i sport u Leipzigu, a uz njegovo ime često se može vidjeti i skraćenica DR. Nakon što je magistrirao kineziologiju, doktorirao je na tom području, obranio je doktorsku disertaciju naslova "Administrativni elementi uspješnog upravljanja misije klubova i saveza". Čak 20 godina u dva razdoblja (od 1984. do 1992. i od 1996. do 2008.) bio je predsjednik Egipatskog rukometnog saveza i na dužnosti glavnog tajnika Egipatskog olimpijskog odbora. Prvi put za predsjednika IHF-a izabran je 2000. na kongresu u Estorilu, a od šest izbora za predsjednika IHF-a triput nije imao protukandidata. Zbog dugogodišnje vladavine svjetskim rukometom, ali i naravno zbog zemlje rođenja, prozvan je "rukometnim faraonom". Gotovo u cijelosti njegovu vladavinu pratile su brojne kontroverze. Od optužbi za autokratsko i despotsko vladanje IHF-om, ulazio je u sukobe i sa svojim najbližim suradnicima, koji su potom uglavnom podnosili ostavke, bio je optužen za primanje mita od TV prava, podmićivanje, korupciju, seksizam, kao i sumnjive rezultate nekih utakmica na najvišoj razini. Na sve optužbe uvijek se branio bahatim odgovorima, tvrdeći da je "žrtva rasizma jer je jedini Arap na čelu neke međunarodne sportske organizacije". Sjećam se jedne konferencije za novinare na kraju SP-a u Njemačkoj 2007. godine, kada su ga novinari pitali za sumnjive rezultate nekih utakmica, oštrim je tonom tada odgovorio:

- Ovo je konferencija za novinare, nije policijsko ispitivanje.

Veliki gaf učinio je tada već 76-godišnjak na zatvaranju Svjetskog prvenstva za rukometašice 2021. godine u Španjolskoj, kada je u svom govoru zamijenio mjesta srebrnim Francuskinjama i brončanim Dankinjama, pa je bio izviždan. Potpuno suprotno bio je dočekan na otvaranju SP-a 2009. godine u Splitu. U društvu tadašnjeg posebnog izaslanika predsjednika Vlade Republike Hrvatske Ive Sanadera, tadašnjeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta, a donedavnog kandidata za predsjednika države Dragana Primorca, doživio je skandiranje kompletne dvorane. Spaladium Arenom orilo se "Mustafa, Mustafa". Zanimljivost je doživio tijekom toga SP-a i posjeta Osijeku, gdje je odigrana jedna od skupina. Naime, na svečanom ručku Egipćaninu je bio ponuđen kulen i ostali suhomesnati svinjski proizvodi! Zbog njega će uoči nedjeljne utakmice Hrvatske i Egipta izbornik Katara Veselin Vujović ustvrditi kako "Hrvatska ne može u tom susretu očekivati domaćinsko suđenje. Jasno i zbog koga".