Domagoj Duvnjak, Ivan Martinović, Dominik Kuzmanović i Zvonimir Srna u nedjelju su u Poreču bili u ulozi manekena na predstavljanju novih dresova hrvatske rukometne reprezentacije. Dodamo li im Davida Mandića, Marka Mamića, koji su imali obveze u Bundes ligi, pa Luku Cindrića, Nikolu Grahovca i Leona Šušnju, kojima klubovi u posljednjim danima 2024. nisu dali dopuštenje za odazivanje u reprezentativni kamp, onda je jasno da u nedjelju u Poreču nismo vidjeli ni kompletnu, ali ni pravu Hrvatsku, koja bi nam trebala početkom sljedeće godine vratiti povjerenje i nadu u hrvatski rukomet.
Lijepo zato izgleda da i tako nekompletna Hrvatska razbije Italiju 36:20. I da smo kompletni pobijedili sudionika Svjetskog prvenstva sa 16 razlike, bio bi to rezultat koji bi zaslužio pohvale, ali, naravno, nikoga ne bi smio zavarati. Talijani su reprezentacija koja se vraća na svjetsku scenu. Nakon 28 godina igrat će na Svjetskom prvenstvu. Prvi put, a to im je bio i posljednji, bili su sudionici svjetskog prvenstva još 1997. u Japanu, kada ih je s klupe vodio Lino Červar. Nekada je naših rukometnih trenera bilo puno više na Čizmi. Danas se još tu i tamo netko odluči za takav izazov. Možda je vrijeme opet krenuti prema jugu. Slično kao što u posljednje vrijeme u suprotnom smjeru stižu brojni talijanski nogometni treneri. Sadašnja talijanska rukometna reprezentacija u skupini s Danskom, Alžirom i Tunisom pokušat će pronaći svoje mjesto među tri reprezentacije koje će se plasirati u drugi krug. Ostvare li to, bio bi to izniman domet za rukometne Azzurre. Zato su za ovu fazu priprema bili idealni, posebno za mlade hrvatske igrače, od kojih su neki u nedjelju imali debitantski nastup. Bilo je tu i starih lica, povratnika u reprezentaciju, poput Marina Jelinića, ili onih koji su se već ustalili u Sigurdssonovu kadru, poput Šoštarića, Glavaša, Lučina, Klarice, Načinovića, Šipića ili Maraša. Jedan je od povratnika, a koji je u reprezentaciji "već sto godina", i vratar Ivan Pešić.

Nakon Domagoja Duvnjaka s najdužim reprezentativnim stažom od svih koji kandidiraju za nastup na Svjetskom prvenstvu početkom sljedeće godine. Prvi put pozvan je u reprezentaciju još 2009., kada je Hrvatska također bila domaćin svjetskog prvenstva, što će biti i predstojećeg siječnja. Dogodio mu se potom incident u Veszpremu, kada je bio žrtva napada huligana. Nožem mu je probijen bubreg, a njegov rumunjski suigrač Cozma, nažalost, tada je izgubio život. Pešić je zapravo samo primjer kako stvari već godinama funkcioniraju u reprezentaciji. "Kad me trebate tu sam", tako otprilike možemo sažeti ne samo Pešićev moto. Odrađuje treću sezonu ugovora u francuskom Nantesu. U međuvremenu na sceni su se pojavili i mladi vratarski lavovi Dominik Kuzmanović i Matej Mandić, no nakon tučnjave u Zagrebovoj svlačionici, nakon čega je Mandić završio na operacijskom stolu, Islanđanin je odlučio posegnuti za provjerenim i iskusnim vratarskim rješenjem. A sudeći prema onom što je pokazao u prvom poluvremenu protiv Italije, Pešić je u sjajnoj formi. I ne treba to iznenaditi. Mnogi su nam vratari najbolja izdanja pokazivali kada su zagrizli u tridesete. Navest ćemo Šolu, Šegu ili Stevanovića kao primjere. Pešić stoga na predstojećem Svjetskom prvenstvu neće biti samo onaj tko će s klupe bodriti svoga mladog kolegu Dominika Kuzmanovića, koji je svoju kvalitetu nakon odlaska iz NEXE-a ove sezone dokazao u najjačoj, Bundes ligi.